U polumračnoj sobi, sjedio je pedeset godišnji muškarac zamišljenog pogleda gledao negdje u daljini, tek sada kada je vidio njenu poruku ispisanu drhtavom rukom shvatio je da je izgubio nešto što vrijedi, da je njegovoj laži došao kraj. "Znam da se mjesecima dopisuješ s njom, da s njom provodiš vrijeme razgovarajući na mobitel kada ja nisam u blizini, znam da ste i jednu noć proveli zajedno jer sam te vidjela, ali nisam imala ni snage ni volje da ti se približim. Gadiš mi se, moram otići od tebe jer ne želim nju u svojoj blizini, ne želim više spavati pored tebe znajući da si bio s njom." Tupim pogledom, potpuno blijed gledao je u komad papira. Nije se nadao da će ona ikada saznati za njegovu drugu vezu, vezu koja ni nije u njenoj blizini, vezu koja je doputovala samo na jedan jedini dan jer ju je on svojim porukama zaveo, ne razmišljajući da će jednog dana ona s kojom živi u nevjenčanom braku osam godina saznati za vezu koja je započela preko interneta. Izgubio je svoje blago zbog njemu beznačajne avanture, prevario je ženu koja ga je iskreno voljela sve do spoznaje njegove prijevare, a ona nikada njega prevarila nije. Mislio je da je muškarcima dozvoljeno sve, ali se sada uvjerio da griješi i da laž i prijevara imaju bolan kraj. Zbog svoje nepromišljenosti ostao je potpuno sam, a bez nje koja ga je pismeno ostavila, uzevši sve svoje stvari, otišla bez pozdrava, bez razgovora on ne zna i ne može živjeti punim plućima.
Hodao je polumračnom ulicom, promatrajući svoju sjenu i razmišljao o prošlim danima, danima sreće. Tek sada kada je otišla bez pozdrava shvatio je da je ona bila ona prava. Uništio je nju, uništio je sebe, tražio u svojoj sjeni povratak na staro, svjestan da povratka više nema. Pored nje živio je kao princ, ali ta lagodnost života nije mu bila dovoljna u jednom trenutku, prevario ju je, a nije bio svjestan što radi i zašto kada je s njom imao sve u jednom, prijateljicu, ženu i ljubavnicu. Ostao je sam, potpuno sam. Povratka k njoj više nema, prevara košta i nikada mu više neće biti, neće se više nikada osjećati poput princa. Hodao je polako gledajući u svoju sijenu, osjećajući kako mu suze klize niz obraze, kako mu vjetar svira tihu glazbu, ali on je ne razumije jer sa svojom sjenom traži nju, ali nje nema niti će ikada više nje pored njega biti. Nije joj mogao niti je htio da joj brani sve pogrdne riječi, nije mogao prijevaru objasniti sam sebi, a njoj pogotovo jer podarila mu je svoje najbolje godine života, podarila mu je dušu i srce, on je to znao, a ipak ju je samo iz sebi poznatih razloga prevario. Kako dalje, kuda, s kim? Zašto sam je prevario? Gdje mi je pamet bila? Oprosti mi molim te, vrati mi se jer bez tebe živjeti ne znam i ne mogu. - glasno je izgovarao sam sebi, a vjetar i lišće svirali su svoju melodiju koju on nije razumio. Sjena je postojala sve manja i manja, nebo prekrili kišni oblaci, a u njegovim prsima bol postala bolnija jer živjeti bez nje nije znao i ne zna kako da je vrati, gdje da je traži, život za njega više nije imao smisla. Bolilo ga je sve jače i jače. Jeste li ikada vidjeli muškarca da iskreno plače?
Post je objavljen 26.06.2015. u 14:11 sati.