ZABORAVLJENA MLADOST (dio treći)

Jednog vikenda, za vrijeme svoje uobičajene šetnje mačke u obližnjem parku što je graničio sa starim gradskim grobljem, začula je zvuk akustične gitare. Prekrasna melodija dolazila je iz smjera groblja, a ona se gotovo automatski uputila u smjeru glazbe, u stanju pomalo, zapravo veoma nalik hipnozi.

Dečko koji je svirao gitaru sjedio je na jednoj od dvije posljednje klupice parka, a koje su obje bile okrenute naličjem prema starom groblju. Približila se i sjela na klupu pored njegove, udaljenu tek metar. Inače nije bila tako smiona u nastupu prema drugim ljudima, no njegova čudesna glazba ju je toliko opčinila. Na časak se prisjetila stare priče o čarobnom frulašu.
Činilo se da je dječak isprva nije primjetio, žmirio je, potpuno unešen u svoju muziku.
Primjetila je njegovu blijedu put, iako mu lice bijaše napola skriveno iza dugačke, rasčupane svjetlosmeđe kose. Svirao je i dalje bez prestanka, povremeno pjevušeći melodiju bez riječi. Nakon nekog vremena prestao je na časak i pogledao ju je. Imao je plave oči, a u zjenicama je vidjela zarobljene odsjaje svih onih zalazaka sunca koje je obožavala promatrati i sve one sumrake i noći koje je voljela i istovremeno ih se plašila.

"Bok.", rekao je i nasmješio se, te ponovo počeo prebirati po žicama.

"Bok.", odgovorila je. Čak se i osmjehnula. Ili se barem ponadala da jest.
Nastavio je dalje svirati, gledajući u groblje.

Nakon tog dana, djevojka je redovito, gotovo opsesivno, odlazila u park slušati ga kako svira. Čak je prestala odlaziti u školu. Činilo se da ni on ne ide u školu, pošto bi po čitav dan, svaki dan, bio ondje i svirao.
Katkad bi naišao i mali Teo, koji je, osim onog noćnog, očito imao i čudan dnevni ritual: lutanje starim grobljem. Ni on nije mogao odoljeti da zastane i sluša glazbu.

Nakon nekog vremena, dječak sa gitarom i ona upoznali su se, doduše bez previše riječi. Nakon toga, uvijek bi sjedili skupa: on je svirao, a ona slušala, a katkad i zapjevušila skupa sa njim, prateći ga kroz onu njegovu melodiju bez riječi.
Objasnio joj je jednom kako vjeruje da su akordi koje svira čarobni, da imaju moć nadilaziti svijet živih, te ih tako i mrtvi mogu čuti. Također ti akordi mogu prelaziti dimenzije pa ih stoga mogu čuti i bića u drugim, raznim paralelnim dimenzijama razbacanim svuda oko njih. Duše mrtvih i svakojaka čudesna bića iz paralelnih dimenzija katkad su prelazila granice između svijetova, toliko snažno bijahu privučeni glazbom tih magičnih akorda. Najčešće su ti neobični posjetitelji bili dobročudni, ali ponekad bijahu zaista zastrašujući i zli. Posjetitelji bi se većinom vraćalinatrag u svoje svjetove nakon što bi momak prestao sa svirkom.
Priznao joj je da nikad zapravo nije učio svirati gitaru, a te divne akorde naučio je nakon što ih je vidio u snu. Zapravo, u snovima koje on opetovano sanja već duže vremena.

Jednog prekrasnog sunčanog dana, djevojka je odlučila obući se izazovnije no obično: od minice crvenog kariranog uzorka, preko crnih najlonki, a na noge je obula najdraže bordo Dr. Martens čizme, a gore samo staru majicu s natpisom "Nirvana", kojoj je sama odrezala rukave i iznad pupka, tako da joj je trbuh ostavljala potpuno golim.
Donijela mu je sendvič i coca colu.

On je bio tamo i svirao, kao i obično, no kad ju je ugledao, prestao je svirati najduže neko ikad do sad, čak je i ustao sa klupe. Ostao je stajati pored klupe i gledao joj ravno u oči, čekajuću da priđe, a zatim je rukom obgrlio oko golog struka, privukao ju tako sebi i poljubio joj obraz, a zatim i usne.
I nitko, barem na ovom svijetu, nikad više nije vidio ni jedno od njih... no katkad bi ljudi začuli predivnu, gotovo hipnotizirajuću, fantomsku glazbu kojoj nikako nisu uspjevali otkriti izvor.

>;')-->