ZABORAVLJENA MLADOST

Bila je cura iz dobrostojeće obitelji, iako je otac pio i više zaboravljao i zapostavljao nego zlostavljao, a majku jednostavno nije bilo briga. Majka je bila stoički odsutna prisutnost.
Živjeli su u velikoj staroj dvokatnici, donekle izoliranoj od ostalih kuća u susjedstvu, na samom kraju ulice.

Netko joj je jednom, još kao malenoj djevojčici, rekao da nije lijepa. Bio je to neki blesavi dječak iz škole čije je ime zauvijek zapamtila, iako zaista nije željela, zbilja se svojski trudila da ga ne upamti.
Tad je prvi put stvarno nešto korisno naučila u školi. Zahvaljujući školskom sustavu koji je bio odraz društva u kojem je živjela, načila je koliko je um moćno oruđe. Tad je shvatila osnovnu, jednostavnu učinkovitost obrnute psihologije, sam temelj psihologije. Shvatila je koliko želje mogu biti opasne, pa bile one ispunjene ili ne, jer svaka želja zasebno pokreće potencijalno beskrajan domino efekt.

Kad nije bila u školi, djevojka je dane najčešće provodila sama, većinom čitajući knjige. Bili su to romani raznih fantastičnih, partizanskih ili avanturističkih sadržaja. Također je voljela provoditi slobodno vrijeme slušajući glazbu ili šećući svoju predebelu sivu mačku u velikom parku, koji je graničio s obližnjim starim grobljem.
Nije nikad imala pravih prijatelja, ali to joj nije baš previše smetalo, jer ih nije ni željela.

Najviše je voljela sumrak i noć, one trenutke kad bi čitav svijet naizgled, barem nakratko, postao pitom i normalan, ujedinjen u snovima.
S ushitom radosnog isčekivanja, promatrala bi kroz prozor svoje sobe, sazdane od dijelova mrtvih lutaka, crnih kutaka njezine duše i sivih zidova uma, čekajući da promatra i proučava smjenu dana i noći.
Krvavocrveni odsjaj zalazećeg sunca što zapali nebesa na zapadnom horizontu, na putu između sna i jave, primičući granice snova sve bliže i bliže, dok ne postanu jedina stvarnost koju ona poznaje i priznaje, popraćen redovnim paljenjem uličnih svjetiljki što prizivahu vječni smrtonosni balet raznoraznih noćnih kukaca, do jutra neprekinut upornim i brzim i ubojitim nasrtajima šišmiša, uzbuđivalo ju je to na načine koje nije još sasvim razumjela sa svojih nepunih petnaest godina.
Ponekad bi požalila za svim onim zvijezdama za koje je znala da će zauvijek ostati skrivene od pogleda nje i sve gradske djece, no mjesec bi joj ubrzo pružio utjehu, došapnuvši joj neki novi san.

Da, obožavala je tamu i noć, iako se plašila čudovišta iz mraka, pogotovo otkad je i sama svojim očima vidjela jedno od njih. Jedne noći kad nikako nije uspjevala zaspati, vidjela je kroz prozor grupu razularenih tinejdžera koji su odlučili napraviti privatni tulum na obližnjem starom gradskom groblju, bilo da im je to bio neka vrst izazova, ili su jednostavno pomislili da ih tamo nitko neće ometati u druženju.
Vidjela je tad svojim očima, iako joj kasnije to nitko nije povjerovao, ali ona je zaista svjedočila tom groznom crnom, džinovskom čudovištu, uvelike nalik na pećinskog trola iz priča, koje je slijedilo tu grupicu adolescenata na groblje i zatim ih sve pobilo. Nitko nije preživio. Ujutro su pronađena raskomadana tijela, dijelova razbacanih po čitavom groblju. Trebalo je mjesec dana dok groblje nije očišćeno i dovedeno u red.
Kasnije policijsko izvješće glasilo je: "Počinitelj nepoznat. Mogući počinitelji su grupa nepoznatih osoba ili zvijeri."


(nastavit će se...)