STOTINU PROKLETIH PJESAMA

Katkad poželim da te uopće ne poznajem
bolje no što poznam samog sebe
tad bih mogao nekako živjeti
kad te nema pored mene.

Često poželim da nisam ni rođen
za tebe
tad bih mogao osloboditi svoju dušu zauvijek
od ove proklete pjesme
i biti samo običan, prosječan čovjek, otac svoje djece.

I nije mi žao što je moja ljubav najobičnija žalost
i što znam za bolje,
ali ipak želim tebe,
žao mi je samo što je moja ljubav
također i tvoje breme.

Volio bih da mogu izbrisati tvoje sjećanje na mene
i zaista trudim se:
pa nestao sam sasvim sa lica zemlje,
postao sam samo stih
ove (jebene) proklete pjesme.

>;,) - - >