27.02.2007., utorak
Prve tri su najvažnije...
Točno prije tri godine, rađala sam našu djevojčicu. I zapravo sam htjela napisati jedan potpuno drukčiji, ne patetičan-majčinski post. Htjela sam napisati kako smo i Savršeni i ja bili prekinuti u našim, tada nezamjenjivim trenucima... ja u gledanju omiljene serije , a on u odlasku na bazen (zadnjih dva tjedna prije poroda više nisam išla na plivanje).
Htjela sam napisati kako nam se život izokrenuo naglavačke, kako je porod jedna stravična stvarnost s prekrasnim završetkom, kako je majčinstvo i očinstvo nešto najstrašnije i najljepše i kako je odgoj djeteta najteža i najodgovornija zadaća koju čovjek može odabrati.
Htjela sam pisati o pretjeranoj psihologizaciji roditeljstva, o pritiscima raznih vrsta, onako sa strane, sve u najboljoj namjeri ne bi li bili naravno što bolji roditelji. Htjela sam pisati o mamama po horoskopu koje neće nikada za svoje dijete upotrijebiti nikakav ružan i pogrdan izraz, uvijek će naći neki izgovor za njegovo loše ponašanje, a životne teme će postati samo ono što je vezano uz dijete. Jer više ništa drugo ne postoji i sve se promijenilo i ništa više nije tako važno kao to dijete.
Htjela sam pisati o tome da mi se nekada u toj sili otkrivanja djeteta kao osobe nakon vremena nepriznavanja djetetovih prava (dokaz kako su krajnosti opasne) i pojavljivanja raznih telefona za zlostavljanu djecu i sl, nekada javi pomisao da ne bi bilo loše osnovati i neki telefon za izmaltretirane roditelje od strane svoje dječice.
A onda me stislo nešto u grlu (osim što imam jednu od opakijih angina) i shvatila sam da ne želim više pisati o tim stvarima. Premda je briga nešto što jasno osjećam od momenta kada sam doznala da djevojčicu nosim u sebi i premda je ta briga svakim danom sve veća, jer je i naša ljubav snažnija, ne bih je se više odrekla za ništa na svijetu.
I to je ta klopka roditeljstva u koju vjerojatno upadne svaki čovjek sposoban voljeti. Makar je i bolno, naporno, teško, čovjek uz to osjeća puninu, sreću i zadovoljstvo koje se izmjenjuju nekim nevjerojatnim ritmovima, taman onako da bude i jednoga i drugoga u ravnoteži.
Ali ovo je prije svega njezin dan, pa da vidimo što smo naučili u te tri godine, za koje (mami omiljeni dječji psiholozi ) kažu da su najvažnije...
Kad bolje razmislim, možda ti priholozi i imaju pravo, jer zapravo smo sve najvažnije naučili... ostale su još nijanse.
Naučili smo od kuda smo došli, ali doslovan izričaj neću prepričavati, samo da se zna da točno znamo put kako djeca dolaze na svijet. Naučili smo i da se princ i princeza prije toga zaljube i onda vole. Naučili smo se pomoliti Anđelu čuvaru prije spavanja. Izrecitirati svoje ime, prezime, adresu, u slučaju da se izgubimo. Naučili smo svaki puta nakon igre pospremiti igračke za sobom (tu je mama, nekadašnja šampionka u čistoći i redu, neumoljiva), sami se skinuti i obući. Zamutiti palačinke i poslagati voće na rođendansku tortu. Žvakati žvakaču bez gutanja. Klizati. Voziti bicikl (sa pomoćnim kotačima). Čeka nas ovo ljeto plivanje, a iduće zime skijanje...
A evo i ostalih doslovno napisanih bisera koje je izvalilo naše čudo(vište):
O gurmanstvu: "Mama, fuj - kakvu si mi to ukusnu juhu skuhala?"
"Moram papati puno kokica da dobijem veliki vrat kao mama."
O tješenju: "Reci mi ljubavi, što te muči? Biti će sve u redu, ja sam tu."
O lijepom ponašanju: "Lijepo se ponašaj i provedi kod frizerke, na poslu i sl" (kada jedan od nas dvoje odlazi negdje)
O Bogu i smrti: "Sanjala sam stričeka u Peugeotu (Bog) koji je uzeo moju bebu sebi na nebo... i ona je umerla"
O nacionalnoj pripadnosti, na pitanje je li Hrvatica ili Austrijanka tj. od kuda je došla: "Pa iz maminog trbuha, naravno!"
O žalovanju: "Djevojčice kada su žalosne moraju doma ostati s mamama i tatama."
O novcima: "Sanjala sam opet stričeka s novcima... došao je, uzeo medu i ostavio novce."
O glazbi (slušajući gitarsku solažu): "Mama, slušaj kako se striček zapetljao."
O higijeni i medicini: "Danas sam jako puno piškila, pa se ne smijem kupati."
"Moram si oprati kičmu da me ne boli od onog klizališta."
O spavanju: "Ja neću više spavati, ja sam se najela spavanja."
I za kraj, moja omiljena:
"Sada sam još mala i imam mamu i tatu, a kada narastem imati ću princa-muža i više neću trebati mamu i tatu."
Naše veliko samostalno i neustrašivo čudo(vište), mala emotivna razbijačica, divlja i nježna u isto vrijeme rasturila nam je život do temelja, učinila od nas dva ovisnika, dva primjerka zaljubljenih roditelja u svoje dijete koji se trude još zadnjim snagama uvidjeti njezine loše strane, odgajati ju i ne učiniti je najvećim smislom svog života... Premda je ta bitka već vjerojatno izgubljena.
|
- 00:37 -
Komentiraj (17) -
Isprintaj -
#
15.02.2007., četvrtak
"Pustite malene k meni"
Prošli vikend sam nakon dosta vremena (zapravo od Božića) konačno bila u svojoj bivšoj župi u domaji na nedjeljnoj svetoj misi. I došla sam malo ranije, pa sam razgledala dovršenu crkvu koja se prilično dugo gradila i malo prosjedila slušajući žene kako mole krunicu.
I dolazi svećenik, sjećam ga se jer mi je predavao vjeonauk. I to u ona vremena kada on još nije bio podijeljen na školski i župni i kada se nije baš bilo mudro hvaliti s time u školi, tako su me barem učili roditelji.
Kasnije je obolio i neki su komentirali, kako to ljudi vole, da se neće izvući, ali on se ipak oporavio i još je živ. I to mi je drago. Sjećam se isto tako da je i u svojim mlađim danima bio uvijek nekako ozbiljan i nije volio umanjenice i tepanja kada se radilo o Bogu ili Isusu. Pa nam je objašnjavo da nam Bog nije nikakav tata, neki naš tatek kojem se smijemo tako obraćati, već Otac, što označava jedan odnos poštovanja itd. Tada mi to baš nije bilo potpuno jasno, ali mi je bilo zanimljivo, jer inače ne vidim da bi takvu opasku zapamtila i nakon dvadeset i kusur godina. Danas bi se dijelom i složila s njima.
Kažem dijelom, jer volim stvari promotriti iz raznih kutova i jer se moja isključivost, nadam se zbog neke tzv. životne mudrosti, umanjuje, odnosno proširuje u i nekim drugim pravcima.
I zapale se svijeće, upale se svjetla... lijepa je crkva, prostrana, s velikim orguljama sa strane i lijepim oltarom i zanimljivim rješenjem polu-slike polu-kipa koji izvire umjesto klasičnoga križa. Ali ne mogu se oteti dojmu kako me se te suvremene sakralne građevine nikada ne mogu tako dojmiti kao one stare romaničke, gotičke ili barokne, pa čak niti kao one moderne, secesijske kojih ima po Beču.
I počne misa. Istovremeno iz prvih redova sa strane oltara krene i jedan mali dječačić (dvogodišnjak po mojoj procjeni) trčkarati po crkvi. Smije se, veseli i koristi veliki prostor za svoju malu, ali njemu vjerojatno veliku igru, igru slobode. I nije bio glasan, samo se povremeno čuo veseli hihot iz njegovog pravca.
I teče tako Misa svojim uobičajenim tokom i dođe red na propovijed Riječi Božje. Prvo je čitanje bilo iz knjige Jeremije, a drugo čitanje iz neke od Pavlovih poslanica (nije toliko bitno, pa pišem po sjećanju) Korinćanima.
Svećenik (pretpostavljam da je on i župnik te zajednice) se naravno osvrnuo i na to prvo čitanje koje je govorilo o tome kako se ne treba (jao onome) oslanjati na čovjeka, jer on je slab. Svoj oslonac treba tražiti u Bogu. Poslanicu je povezao sa tom mišlju i sa obljetnicom smrti pokojnog kardinala Stepinca, čiji moto je bio: "U tebe se uzdam Gospodine". Počeo je govoriti o njegovom primjeru da svoju muku i patnju podnese upravo zbog tog oslonca na ono najčvršće i najtrajnije, a to sigurno nisu bile društvene okolnosti koje su tada vladale.
tako on priča, a mali dječarac i dalje provodi svoju igru u veselju i slobodi. I zapravo ga se ne čuje, samo ga se povremeno vidi kako trčkara amo-tamo ispred propovjedaonice. I u jednom momentu kaže svećenik: "Molim vas, uklonite to dijete ispred mene, teško mi je pričati dok se dijete tu igra."
I otac, pardon tata, dođe i uzme svoje dijete kod sebe u krilo. I ono počne protestirati protiv tog zarobljavanja i vikati na sav glas. Sada je tek nastala buka i ljudi su se počeli uznemiravati. Na kraju je taj tata s još dvoje male djece otišao u stražnji dio crkve prema izlazu, gdje više nije ometao svećenika, a i izlaz mu je bio bliži, u slučaju potrebe.
Ja sam se, vođena nekom svojom unutarnjom intuicijom, digla iz stražnjeg dijela klupa i izašla van, na svježi zrak, na slobodu, možda onakvu kakvu je i maleno dijete osjećalo dok mu ju nisu oduzeli.
I potaknuta tim osjećajem slobode i zraka počnem promišljati o, po meni, najtemeljnijem problemu iskazivanja vjere, njezinom neskladu između riječi i postupaka.
Jer taj svećenik je upravo pričao o tome kako je čovjek slab i kako svoje postupke treba hraniti uzorom Sina Božjega, koji nam je najbliži i po tome jer je bio i Čovjek, što ga ipak razlikuje od običnog čovjeka.
Naravno da je i taj svećenik samo čovjek i da kao takav ima svoje granice i mogućnosti. Jedna od njih je možda i smanjena moć koncentracije uslijed bolesti ili nervoza koju svi ponekda osjećamo. I jasno mi je to.
Isto tako i sama znam izaći iz neke crkve kada je djevojčica toliko nemirna da ometa druge. Jer znam da se bez obzira na svetost mjesta u njoj nalaze samo ljudi, nervozni, malodušni, pa čak i zli... i da nije u redu ometati ih dok se obraćaju Bogu i od nega traže razne oproste, možda baš zbog ovih gore opisanih slabosti.
Ali nekako je jednostavnije riješiti to s Bogom, u miru i tišini, bez ometanja tih nekih malih dosadnih koji ionako ništa ne razumiju, pa se čovjek zapravo i pita što uopće rade u crkvi dok malo ne stasaju i nauče se ponašati pristojno.
Jedan meni dragi indijski svećenik-jezuit zna kazati kako je pravo iskušenje komunicirati s Bogom na prepunoj tržnici u Bombayu. Jer, kaže on, puno je lakše to činiti u kontemplativoj sredini nekog samostana, odvojenog od svijeta (iako to ima jednu svoju drugu važnu dimenziju), nego u toj buci svakodnevice.
Ali nama zapadnjacima taj kaos, nered i buka smetaju. I to jako. Mi smo kulturni, civilizirani i trebamo tišinu dok govorimo. A posebno dok propovjedamo Riječ Božju. Premda poznajem jednog katoličkog svećenika ovdje u Beču koji uvijek poziva djecu k sebi da sjede ispred oltara (premda to nije misa za djecu) i ne smeta mu ako neko potrči ili ne sjedi na mjestu.
Tako da to možda ipak nije kulturološka, već čisto ljudska osobina.
A što bi djeca trebala raditi nego igrati se? Naravno i učiti se osjećaju za druge. Ali ne tako da im se igra zatomi u korijenu. Mnogi teolozi tvrde da bi se i odrasli trebali učiti od djece kako se treba odnositi prema Bogu. Pa evo jedna priča iz jedne vrlo vrijedne knjge za svu malu i veliku djecu, koja baš to potvrđuje...
Živio je prije jaaaaako puuuuuno godina jedan čovjek koji je tvrdio da je Sin od Boga (onog na nebu, za kojeg moja djevojčica tvrdi da vozi Peugeot  ). Neki ljudi su mu vjerovali i nisu od njega tražili da to dokazuje, a neki su rekli da izmišlja i da je to glupost i neka dokaže to nekim čudima. Mogao je on raditi i razna čuda, bolje od bilo kojeg mađioničara, ali ni to nije uvjerilo neke.
Neki ljudi su mu pak donosili svoju malu djecu, tek rođenu i onu malo veću, da ih On dotakne sa svojim rukama. Zašto? Zato da ih blagoslovi, sačuva od zla, zaštiti u svakom pogledu.
Imao je taj Čovjek oko sebe i svoje učenike, koje je učio kako da vode zajednicu i pripremao ih na vrijeme kada njega više neće biti, barem ne onako kao što su navikli, da ga svaki dan vide od krvi i mesa, tu pokraj sebe.
I kada su to donošenje djece tom Čovjeku, Sinu Božjem, vidjeli njegovi učenici, zabranili su ga. Možda zato da ne ometaju tog zaista velikog Čovjeka, da ga ne smetaju s tim malim bićima koja još ionako ne razumiju o čemu se tu radi.
A On im je odgovorio: "Pustite dječicu neka dolaze k meni i ne priječite im, jer takvih je kraljevstvo Božje.
Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u njega neće ući."
|
- 13:13 -
Komentiraj (24) -
Isprintaj -
#
06.02.2007., utorak
Falco - austrijski pjesnik
06. veljače 1998. godine u Dominikanskoj Republici uslijed automobilske nesreće umro je Hans Hölzel, poznatiji kao Falco.
Bio je najveća austrijska pop-zvijezda, i kao takav jedan od malobrojnih pjevača koji su njemački jezik uspjeli dovesti na svjetske muzičke top liste. Premda ga mnogi pamte kao pjevača, Falco je u duši očito bio i pjesnik.
I dok u pozadini slušam njegovu pjesmu Helden von Heute (Heroji današnjice) razmišljam o već puno puta prožvakanoj temi u mojoj glavi, o autrijskoj pop-glazbi i njezinim herojima. Koja je uglavnom, pogotovo kod stranaca ali i od domaćih, predmet ismijavanja.
I zapravo mi opet na pamet padne ona ista, pomalo namjerno isključiva, rečenica koju sam prije šest godina kao friški došljak u Beč izjavila: "Mozart i Falco su najbolje što je austrijska glazba dala". Naravno da je bilo još puno kvalitetnih i vrijednih, posebno u klasičnoj glazbi. Tu sam prije svega mislila na genijalnost i uspijevanje da se i kroz taj uglavnom neuspješno uglazbljivan jezik dosegnu njegovi vrhunci kroz glazbu. Uzevši u obzir da su i jedan i drugi stvarali i na drugim jezicima, ne bih se ni danas odrekla te izjave i od nje bih započela, jer ona možda i najviše odgovara onoj slici nekog tzv. prosječnog slušatelja, bez obzira što taj pojam podrazumijevao, jer svi smo u nekim stvarima prosječni, a u nekima izvrsni.
Činjenica je da je neki jezik, uz još neke okolnosti, onoliko lijep koliko ga čovjek (u)pozna. Posebno bih to povezala sa njemačkim jezikom. I to (u)poznavanje ne bih zadržala toliko na poznavanju gramatike koja je naravno nužna (ali kod mene izaziva najmanju oduševljenost), već više u onom jezičnom fluidu, spajanju glasova i riječi, njhovom stavljanju u neke konstrukcije, a posebno uglazbljivanju stihova.
Do dolaska u Austriju Falca sam poznavala po njegovim najvećim hitovima Rock me Amadeus (posvećen upravo Mozartu kao punkeru onoga doba) i Jeanny, toj himni mnogih adolescenata osamdestih. Tada sam mogla zaključiti samo kako se radi o kvalitetnoj pop-glazbi koja definitivno odudara od postojeće pop-scene, kako nekad tako i danas, koja unatoč tom naoko grubom jeziku, zvuči skladno.
Tek naknadno kada sam prevela neke tekstove i poslušala i neke manje poznate pjesme, otkrila sam kako se radi o vrsnom pjesniku. Doznala sam i kako je sam Falco sudjelovao u nekim radionicama poezije, pa zapravo i bio prepoznat kao pjesnik jednog specifičnog, nazovimo ga Falcovog pjesničkog izričaja
I sam je u nekoliko navarata u intervjuima (na simpatičnom bečkom dijalektu) izjavio kako smatra da je njemački jezik puno bogatiji i kreativniji u stvaranju pjesničkih formi od puno popularnijeg engleskog jezika. Ja bih još tu nadodala kako je to i puno zahtjevniji posao na pomalo skliskom terenu. Gdje mnogi zastanu na onoj slušljivoj glazbenoj podlozi i neprilagođenom tekstu koji onda strši ili zaista zvuči nemelodično.
Osim toga, on je bio jedan od prvih koji su su njemački tekst ugradili i stihove na engleskom (naravno, treba se prilagoditi svjetskom tržištu), ali na način da se slušatelj osjeća pomalo salvatoreovski (poput višejezičnog Salvatorea iz Ime ruže) pri čemu izmjenu jezika zapravo i ne primjećuje.
Pjesma Der Kommissar jer upravo jedan od primjera u kojem se Falco poigrava tipično njemačkim glasovima.
Falco me do kraja iznenadio kada sam čula da na jednoj snimci sasvim spontano recitira Heinricha Heinea, tog posljednjeg njemačkog romantika s prijelaza 18. na 19. stoljeće.
Prije sam mislila da se radi o samo još jednoj suvremenoj pop-ikoni koja je našla zgodan način da se probije u današnjem ne baš uvijek kvalitetnom muzičkom svijetu.
Jer Falco je pazio i na svoj izgled i odijevao se u neo-romantičarskom stilu, a nastupi su mu (kako u neformalnim razgovorima tako i na nastupima) uvijek bili začinjeni na prvi pogled odglumljenim gestikulacijama koje su zapravo savršeno pristajale jednom nadarenom, višeslojnom emotivcu.
Osim što je poznavao i glazbenu klasičnu austrijsku i svjetsku glazbu (tako je pojam muzike opjevao u pjesmi The Sound of Music) i poeziju, volio je i likovnu, posebno suvremenu umjetnost. Surađivao je i sa najkontroverznijim austrijskim umjetnikom Hermannom Nitschom, jednim od začetnika pokreta Wiener Aktionismus.
Ono što je meni sjajno, osim činjenice da se radi(lo) o modernom obrazovanom stvaraocu novih muzičkih i pjesničkih dosega, je činjenica da je znao spojiti ležeran i otkačeni, sebi-dosljedan suvremeni nastup iza kojega je stajao rad, znanje i nadarenost.
Često mi se zna dogoditi da mi se svidi nešto kod nekih modernih ili suvremenih umjetnika, ali vidim da im nedostaje podloga i da se baziraju na nadarenosti. Ili sa druge strane vidim vrlo obrazovane i potkovane glazbenike koji svojim nastupima ili komunikacijom odaju zapravo jednu naftalin komunikaciju iz koje ne izvire nikakav moderan bunt, ili barem onaj rokerski pristup stvarnosti, gdje spontanost, snaga i originalnost daju neki odušak klasičnim oblicima izražavanja.
I zato mi je Falco drag. I često mi se čini da je zaista bio ispred svog vremena, bez obzira na izlizanost ove fraze, a pogotovo ispred vremena zemlje i grada u kojem je proveo većinu života. Jer austrijska publika je puna njegovih fanova, ali na koncertima (snimka iz 1993. sa Donauinselfesta) zapravo govori da ne zna što bi sa tolikom silom emocija, stila i neobičnosti. Još jednom se potvrđuje činjenica da je najteže biti prorok u svom selu, premda je bez tih korijena svako stvaralaštvo nezamislivo.
Ako i prezirete suvremenu austrijsku glazbenu pop-scenu, poslušajte Falca malo bolje. Oni se ne moraju boriti sa spotovima i akcijama Slušaj domaće jer vole Falca i slušaju ga i danas. I dobro je to da svaki narod sluša svoje izvorne, domaće pjevače. Tako se i ja pridružujem toj akciji, ali bih ju ipak malo jasnije definirala. Pa bih poslala poziv: "Slušajte domaće, slušajte kvalitetno". Jer niti je sve što je domaće dobro, kao što niti sve strano nije loše.
Zato danas, na dan njegove smrti poslušajte i pročitajte Falca, možda otkrijete nešto od te strane glazbene pop-kvalitete, pa makar dolazila i iz Austrije.
|
- 16:50 -
Komentiraj (14) -
Isprintaj -
#
02.02.2007., petak
Gavran ili svraka i oprost
U mom bečkom dvorištu često naiđe gavran. Ili je to svraka? Razliku nisam nikada naučila, a nekako mi i nije važno. Ispuštaju neke krikove, drukčije od galeba, kojih ovdje nema. Nekada podsjećaju na ljude, dok zgrabe neki komad odbačenih plodova ili ponosno gegaju pločnikom.
Prije dosta godina, kao dijete, vidjela sam, zapravo upoznala svraku na Samoborskom fašniku i rekla mu: "Ti si jedna ružna svraka", na što je netko iznutra odgovrio: "Da, jesam, ja sam jedna ružna svraka".
Puno godina kasnije doznala sam da je ta svraka zaista imala razloga da mi to odgovori, a dječja intuicija je opet briljirala. Danas razmišljam o oprostu, slušam Gibbu kako pjeva da ima netko kome nije oprostio, a trebao bi, jer ga goni bijes za nešto što je već i zapravo zaboravio.
I razmišljam trebam li baš uvijek oprostiti? Crkva poziva na oprost, na pomirenje... zbog unutarnjeg mira, jer je to dobro. Treba biti dobar, tolerantan, možda i zaboraviti neke stvari, ali ne mislim da je uvijek zdravo za čovjeka oprostiti. Stvara li nam taj čin zaista mir? Silovatelj, ubojica, pa i manje opasni verbalni i emocionalni privatni terorosti hrane se našim oprostom. Što smo mi postigli njime? Mi smo i dalje žrtve koje su zatomile bijes. Možemo ga možda zatomiti i bez oprosta. Možemo biti pozitivni, tolerantni, dobronamjerni, ali ne vidim zašto bi nam to omogućio baš oprost. Ako smo nečija žrtva, što mi imamo oprostiti... Zar to nije posao onoga koji je terorizirao. Trebamo li tada sebi oprostiti? Vjerojatno ne. Trebali bi oprostiti drugome... Ali što mi imamo s time što je netko drugi učinio nad nama? Zašto bi se trebali boriti s nečim za što nisamo zaslužni? Tko nas to uvlači u igru opraštanja za nešto što s nama ima veze u onoj mjeri u kojoj se uvučemo u lik žrtve i potrebu za opraštanjem? Pomirenje je također riječ koja se spominje... Ali ako se nismo s nekim imali niti šansu posvaditi, već nas je netko bez ikakvog upita ugrozio, kako se možemo onda uopće pomiriti? Po-mirenje ide valjda nakon po-svađanja. Ali ako nije bilo svađe, već samo teror s jedne strane (barem kao početak), što onda? O kakvom pomirenju govorimo? Čovjek se može pomiriti sam sa sobom i sa činjenicom da mu se netko upetljao u život, bilo kojom vrste agresije. I to je možda jedino pomirenje koje je istinsko. Sa teroristom (pogotovo onim koji se ne pokaje ili promijeni) se jednosatvno ne možemo pomiriti, jer se mirimo sa njegovim zločinačkim stavovima. A oprost kao prvi korak nije uvijek i garancija da će se druga strana promijeniti ili pokajati.
Da, možda nisam dobra vjernica, možda nisam najbolji čovjek, ali ne prihvaćam neke oproste. Jer nisu to uvijek iskrena pokajanja, već kalkulacije od kojih se očekuje nagrada. Nisam nikada shvatila zakon o oprostu izglasan pred koju godinu u Saboru. Kome smo mi to trebali oprostiti i zašto? Zašto onda lovimo sada te kojima smo oprostili? Ne razumijem to... Neopraštanje po meni ne mora uključivati odmazdu ili osvetu, dapače...
Evo opet te svrake... ili je to ipak onaj gavran koji kriči: "Nikad više - Never more".
|
- 13:11 -
Komentiraj (12) -
Isprintaj -
#
|
