Prošli vikend sam nakon dosta vremena (zapravo od Božića) konačno bila u svojoj bivšoj župi u domaji na nedjeljnoj svetoj misi. I došla sam malo ranije, pa sam razgledala dovršenu crkvu koja se prilično dugo gradila i malo prosjedila slušajući žene kako mole krunicu.
I dolazi svećenik, sjećam ga se jer mi je predavao vjeonauk. I to u ona vremena kada on još nije bio podijeljen na školski i župni i kada se nije baš bilo mudro hvaliti s time u školi, tako su me barem učili roditelji.
Kasnije je obolio i neki su komentirali, kako to ljudi vole, da se neće izvući, ali on se ipak oporavio i još je živ. I to mi je drago. Sjećam se isto tako da je i u svojim mlađim danima bio uvijek nekako ozbiljan i nije volio umanjenice i tepanja kada se radilo o Bogu ili Isusu. Pa nam je objašnjavo da nam Bog nije nikakav tata, neki naš tatek kojem se smijemo tako obraćati, već Otac, što označava jedan odnos poštovanja itd. Tada mi to baš nije bilo potpuno jasno, ali mi je bilo zanimljivo, jer inače ne vidim da bi takvu opasku zapamtila i nakon dvadeset i kusur godina. Danas bi se dijelom i složila s njima.
Kažem dijelom, jer volim stvari promotriti iz raznih kutova i jer se moja isključivost, nadam se zbog neke tzv. životne mudrosti, umanjuje, odnosno proširuje u i nekim drugim pravcima.
I zapale se svijeće, upale se svjetla... lijepa je crkva, prostrana, s velikim orguljama sa strane i lijepim oltarom i zanimljivim rješenjem polu-slike polu-kipa koji izvire umjesto klasičnoga križa. Ali ne mogu se oteti dojmu kako me se te suvremene sakralne građevine nikada ne mogu tako dojmiti kao one stare romaničke, gotičke ili barokne, pa čak niti kao one moderne, secesijske kojih ima po Beču.
I počne misa. Istovremeno iz prvih redova sa strane oltara krene i jedan mali dječačić (dvogodišnjak po mojoj procjeni) trčkarati po crkvi. Smije se, veseli i koristi veliki prostor za svoju malu, ali njemu vjerojatno veliku igru, igru slobode. I nije bio glasan, samo se povremeno čuo veseli hihot iz njegovog pravca.
I teče tako Misa svojim uobičajenim tokom i dođe red na propovijed Riječi Božje. Prvo je čitanje bilo iz knjige Jeremije, a drugo čitanje iz neke od Pavlovih poslanica (nije toliko bitno, pa pišem po sjećanju) Korinćanima.
Svećenik (pretpostavljam da je on i župnik te zajednice) se naravno osvrnuo i na to prvo čitanje koje je govorilo o tome kako se ne treba (jao onome) oslanjati na čovjeka, jer on je slab. Svoj oslonac treba tražiti u Bogu. Poslanicu je povezao sa tom mišlju i sa obljetnicom smrti pokojnog kardinala Stepinca, čiji moto je bio: "U tebe se uzdam Gospodine". Počeo je govoriti o njegovom primjeru da svoju muku i patnju podnese upravo zbog tog oslonca na ono najčvršće i najtrajnije, a to sigurno nisu bile društvene okolnosti koje su tada vladale.
tako on priča, a mali dječarac i dalje provodi svoju igru u veselju i slobodi. I zapravo ga se ne čuje, samo ga se povremeno vidi kako trčkara amo-tamo ispred propovjedaonice. I u jednom momentu kaže svećenik: "Molim vas, uklonite to dijete ispred mene, teško mi je pričati dok se dijete tu igra."
I otac, pardon tata, dođe i uzme svoje dijete kod sebe u krilo. I ono počne protestirati protiv tog zarobljavanja i vikati na sav glas. Sada je tek nastala buka i ljudi su se počeli uznemiravati. Na kraju je taj tata s još dvoje male djece otišao u stražnji dio crkve prema izlazu, gdje više nije ometao svećenika, a i izlaz mu je bio bliži, u slučaju potrebe.
Ja sam se, vođena nekom svojom unutarnjom intuicijom, digla iz stražnjeg dijela klupa i izašla van, na svježi zrak, na slobodu, možda onakvu kakvu je i maleno dijete osjećalo dok mu ju nisu oduzeli.
I potaknuta tim osjećajem slobode i zraka počnem promišljati o, po meni, najtemeljnijem problemu iskazivanja vjere, njezinom neskladu između riječi i postupaka.
Jer taj svećenik je upravo pričao o tome kako je čovjek slab i kako svoje postupke treba hraniti uzorom Sina Božjega, koji nam je najbliži i po tome jer je bio i Čovjek, što ga ipak razlikuje od običnog čovjeka.
Naravno da je i taj svećenik samo čovjek i da kao takav ima svoje granice i mogućnosti. Jedna od njih je možda i smanjena moć koncentracije uslijed bolesti ili nervoza koju svi ponekda osjećamo. I jasno mi je to.
Isto tako i sama znam izaći iz neke crkve kada je djevojčica toliko nemirna da ometa druge. Jer znam da se bez obzira na svetost mjesta u njoj nalaze samo ljudi, nervozni, malodušni, pa čak i zli... i da nije u redu ometati ih dok se obraćaju Bogu i od nega traže razne oproste, možda baš zbog ovih gore opisanih slabosti.
Ali nekako je jednostavnije riješiti to s Bogom, u miru i tišini, bez ometanja tih nekih malih dosadnih koji ionako ništa ne razumiju, pa se čovjek zapravo i pita što uopće rade u crkvi dok malo ne stasaju i nauče se ponašati pristojno.
Jedan meni dragi indijski svećenik-jezuit zna kazati kako je pravo iskušenje komunicirati s Bogom na prepunoj tržnici u Bombayu. Jer, kaže on, puno je lakše to činiti u kontemplativoj sredini nekog samostana, odvojenog od svijeta (iako to ima jednu svoju drugu važnu dimenziju), nego u toj buci svakodnevice.
Ali nama zapadnjacima taj kaos, nered i buka smetaju. I to jako. Mi smo kulturni, civilizirani i trebamo tišinu dok govorimo. A posebno dok propovjedamo Riječ Božju. Premda poznajem jednog katoličkog svećenika ovdje u Beču koji uvijek poziva djecu k sebi da sjede ispred oltara (premda to nije misa za djecu) i ne smeta mu ako neko potrči ili ne sjedi na mjestu.
Tako da to možda ipak nije kulturološka, već čisto ljudska osobina.
A što bi djeca trebala raditi nego igrati se? Naravno i učiti se osjećaju za druge. Ali ne tako da im se igra zatomi u korijenu. Mnogi teolozi tvrde da bi se i odrasli trebali učiti od djece kako se treba odnositi prema Bogu. Pa evo jedna priča iz jedne vrlo vrijedne knjge za svu malu i veliku djecu, koja baš to potvrđuje...
Živio je prije jaaaaako puuuuuno godina jedan čovjek koji je tvrdio da je Sin od Boga (onog na nebu, za kojeg moja djevojčica tvrdi da vozi Peugeot  ). Neki ljudi su mu vjerovali i nisu od njega tražili da to dokazuje, a neki su rekli da izmišlja i da je to glupost i neka dokaže to nekim čudima. Mogao je on raditi i razna čuda, bolje od bilo kojeg mađioničara, ali ni to nije uvjerilo neke.
Neki ljudi su mu pak donosili svoju malu djecu, tek rođenu i onu malo veću, da ih On dotakne sa svojim rukama. Zašto? Zato da ih blagoslovi, sačuva od zla, zaštiti u svakom pogledu.
Imao je taj Čovjek oko sebe i svoje učenike, koje je učio kako da vode zajednicu i pripremao ih na vrijeme kada njega više neće biti, barem ne onako kao što su navikli, da ga svaki dan vide od krvi i mesa, tu pokraj sebe.
I kada su to donošenje djece tom Čovjeku, Sinu Božjem, vidjeli njegovi učenici, zabranili su ga. Možda zato da ne ometaju tog zaista velikog Čovjeka, da ga ne smetaju s tim malim bićima koja još ionako ne razumiju o čemu se tu radi.
A On im je odgovorio: "Pustite dječicu neka dolaze k meni i ne priječite im, jer takvih je kraljevstvo Božje.
Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u njega neće ući."
|
