U mom bečkom dvorištu često naiđe gavran. Ili je to svraka? Razliku nisam nikada naučila, a nekako mi i nije važno. Ispuštaju neke krikove, drukčije od galeba, kojih ovdje nema. Nekada podsjećaju na ljude, dok zgrabe neki komad odbačenih plodova ili ponosno gegaju pločnikom.
Prije dosta godina, kao dijete, vidjela sam, zapravo upoznala svraku na Samoborskom fašniku i rekla mu: "Ti si jedna ružna svraka", na što je netko iznutra odgovrio: "Da, jesam, ja sam jedna ružna svraka".
Puno godina kasnije doznala sam da je ta svraka zaista imala razloga da mi to odgovori, a dječja intuicija je opet briljirala. Danas razmišljam o oprostu, slušam Gibbu kako pjeva da ima netko kome nije oprostio, a trebao bi, jer ga goni bijes za nešto što je već i zapravo zaboravio.
I razmišljam trebam li baš uvijek oprostiti? Crkva poziva na oprost, na pomirenje... zbog unutarnjeg mira, jer je to dobro. Treba biti dobar, tolerantan, možda i zaboraviti neke stvari, ali ne mislim da je uvijek zdravo za čovjeka oprostiti. Stvara li nam taj čin zaista mir? Silovatelj, ubojica, pa i manje opasni verbalni i emocionalni privatni terorosti hrane se našim oprostom. Što smo mi postigli njime? Mi smo i dalje žrtve koje su zatomile bijes. Možemo ga možda zatomiti i bez oprosta. Možemo biti pozitivni, tolerantni, dobronamjerni, ali ne vidim zašto bi nam to omogućio baš oprost. Ako smo nečija žrtva, što mi imamo oprostiti... Zar to nije posao onoga koji je terorizirao. Trebamo li tada sebi oprostiti? Vjerojatno ne. Trebali bi oprostiti drugome... Ali što mi imamo s time što je netko drugi učinio nad nama? Zašto bi se trebali boriti s nečim za što nisamo zaslužni? Tko nas to uvlači u igru opraštanja za nešto što s nama ima veze u onoj mjeri u kojoj se uvučemo u lik žrtve i potrebu za opraštanjem? Pomirenje je također riječ koja se spominje... Ali ako se nismo s nekim imali niti šansu posvaditi, već nas je netko bez ikakvog upita ugrozio, kako se možemo onda uopće pomiriti? Po-mirenje ide valjda nakon po-svađanja. Ali ako nije bilo svađe, već samo teror s jedne strane (barem kao početak), što onda? O kakvom pomirenju govorimo? Čovjek se može pomiriti sam sa sobom i sa činjenicom da mu se netko upetljao u život, bilo kojom vrste agresije. I to je možda jedino pomirenje koje je istinsko. Sa teroristom (pogotovo onim koji se ne pokaje ili promijeni) se jednosatvno ne možemo pomiriti, jer se mirimo sa njegovim zločinačkim stavovima. A oprost kao prvi korak nije uvijek i garancija da će se druga strana promijeniti ili pokajati.
Da, možda nisam dobra vjernica, možda nisam najbolji čovjek, ali ne prihvaćam neke oproste. Jer nisu to uvijek iskrena pokajanja, već kalkulacije od kojih se očekuje nagrada. Nisam nikada shvatila zakon o oprostu izglasan pred koju godinu u Saboru. Kome smo mi to trebali oprostiti i zašto? Zašto onda lovimo sada te kojima smo oprostili? Ne razumijem to... Neopraštanje po meni ne mora uključivati odmazdu ili osvetu, dapače...
Evo opet te svrake... ili je to ipak onaj gavran koji kriči: "Nikad više - Never more".
Post je objavljen 02.02.2007. u 13:11 sati.