Točno prije tri godine, rađala sam našu djevojčicu. I zapravo sam htjela napisati jedan potpuno drukčiji, ne patetičan-majčinski post. Htjela sam napisati kako smo i Savršeni i ja bili prekinuti u našim, tada nezamjenjivim trenucima... ja u gledanju omiljene serije , a on u odlasku na bazen (zadnjih dva tjedna prije poroda više nisam išla na plivanje).
Htjela sam napisati kako nam se život izokrenuo naglavačke, kako je porod jedna stravična stvarnost s prekrasnim završetkom, kako je majčinstvo i očinstvo nešto najstrašnije i najljepše i kako je odgoj djeteta najteža i najodgovornija zadaća koju čovjek može odabrati.
Htjela sam pisati o pretjeranoj psihologizaciji roditeljstva, o pritiscima raznih vrsta, onako sa strane, sve u najboljoj namjeri ne bi li bili naravno što bolji roditelji. Htjela sam pisati o mamama po horoskopu koje neće nikada za svoje dijete upotrijebiti nikakav ružan i pogrdan izraz, uvijek će naći neki izgovor za njegovo loše ponašanje, a životne teme će postati samo ono što je vezano uz dijete. Jer više ništa drugo ne postoji i sve se promijenilo i ništa više nije tako važno kao to dijete.
Htjela sam pisati o tome da mi se nekada u toj sili otkrivanja djeteta kao osobe nakon vremena nepriznavanja djetetovih prava (dokaz kako su krajnosti opasne) i pojavljivanja raznih telefona za zlostavljanu djecu i sl, nekada javi pomisao da ne bi bilo loše osnovati i neki telefon za izmaltretirane roditelje od strane svoje dječice.
A onda me stislo nešto u grlu (osim što imam jednu od opakijih angina) i shvatila sam da ne želim više pisati o tim stvarima. Premda je briga nešto što jasno osjećam od momenta kada sam doznala da djevojčicu nosim u sebi i premda je ta briga svakim danom sve veća, jer je i naša ljubav snažnija, ne bih je se više odrekla za ništa na svijetu.
I to je ta klopka roditeljstva u koju vjerojatno upadne svaki čovjek sposoban voljeti. Makar je i bolno, naporno, teško, čovjek uz to osjeća puninu, sreću i zadovoljstvo koje se izmjenjuju nekim nevjerojatnim ritmovima, taman onako da bude i jednoga i drugoga u ravnoteži.
Ali ovo je prije svega njezin dan, pa da vidimo što smo naučili u te tri godine, za koje (mami omiljeni dječji psiholozi ) kažu da su najvažnije...
Kad bolje razmislim, možda ti priholozi i imaju pravo, jer zapravo smo sve najvažnije naučili... ostale su još nijanse.
Naučili smo od kuda smo došli, ali doslovan izričaj neću prepričavati, samo da se zna da točno znamo put kako djeca dolaze na svijet. Naučili smo i da se princ i princeza prije toga zaljube i onda vole. Naučili smo se pomoliti Anđelu čuvaru prije spavanja. Izrecitirati svoje ime, prezime, adresu, u slučaju da se izgubimo. Naučili smo svaki puta nakon igre pospremiti igračke za sobom (tu je mama, nekadašnja šampionka u čistoći i redu, neumoljiva), sami se skinuti i obući. Zamutiti palačinke i poslagati voće na rođendansku tortu. Žvakati žvakaču bez gutanja. Klizati. Voziti bicikl (sa pomoćnim kotačima). Čeka nas ovo ljeto plivanje, a iduće zime skijanje...
A evo i ostalih doslovno napisanih bisera koje je izvalilo naše čudo(vište):
O gurmanstvu: "Mama, fuj - kakvu si mi to ukusnu juhu skuhala?"
"Moram papati puno kokica da dobijem veliki vrat kao mama."
O tješenju: "Reci mi ljubavi, što te muči? Biti će sve u redu, ja sam tu."
O lijepom ponašanju: "Lijepo se ponašaj i provedi kod frizerke, na poslu i sl" (kada jedan od nas dvoje odlazi negdje)
O Bogu i smrti: "Sanjala sam stričeka u Peugeotu (Bog) koji je uzeo moju bebu sebi na nebo... i ona je umerla"
O nacionalnoj pripadnosti, na pitanje je li Hrvatica ili Austrijanka tj. od kuda je došla: "Pa iz maminog trbuha, naravno!"
O žalovanju: "Djevojčice kada su žalosne moraju doma ostati s mamama i tatama."
O novcima: "Sanjala sam opet stričeka s novcima... došao je, uzeo medu i ostavio novce."
O glazbi (slušajući gitarsku solažu): "Mama, slušaj kako se striček zapetljao."
O higijeni i medicini: "Danas sam jako puno piškila, pa se ne smijem kupati."
"Moram si oprati kičmu da me ne boli od onog klizališta."
O spavanju: "Ja neću više spavati, ja sam se najela spavanja."
I za kraj, moja omiljena:
"Sada sam još mala i imam mamu i tatu, a kada narastem imati ću princa-muža i više neću trebati mamu i tatu."
Naše veliko samostalno i neustrašivo čudo(vište), mala emotivna razbijačica, divlja i nježna u isto vrijeme rasturila nam je život do temelja, učinila od nas dva ovisnika, dva primjerka zaljubljenih roditelja u svoje dijete koji se trude još zadnjim snagama uvidjeti njezine loše strane, odgajati ju i ne učiniti je najvećim smislom svog života... Premda je ta bitka već vjerojatno izgubljena.
|
