To je uspješan način da moćnici od osoba prave podanike. Za sve si sam kriv, šuti, pokrij se po ušima i slušaj što ti se kaže. To ti je jedina karta za život (ne raj)!
02.02.2007. (15:06)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Zakon o oprostu je fantastičan primjer za ovo o čemu pišeš. Nekakav "in name only" oprost kao zadovoljavanje nekih normi. A mislim ni da kad krenemo na čovjeka-pojedinca stvari nisu puno drukčije. Kao da ljudi vole reći "Oprostio/la sam mu/joj" samo zato da bi ispali veliki, plemeniti, polubožanski pred drugima. Već sam mnogo puta razmišljala o tom famoznom oprostu, ponekad čak i u kontekstu svoje vlastite izgubljenosti po pitanju vjere. Jer me, iskreno, i zbunjuje pomalo taj pritisak oprosta. Uglavnom, ne vjerujem u oproste u svakom slučaju, pod svaku cijenu. Kako si i sama rekla, čovjek se miri jedino sa sobom, a mislim da se čak i pojam oprosta brka sa takvom vrstom mirenja. Imam nekoliko ljudi koji su mi se zamjerili i slobodne duše mogu reći da im nisam oprostila (i teško da hoću), no dakako da ih ne mrzim niti snujem o osveti. Jednostavno su mi nebitni. P.S: Drago mi je da si se vratila s novim postom.:)
02.02.2007. (20:40)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mislim da oprostiti znači krenuti dalje bez osjećaja gnušanja ili gnijeva prema onome tko je nanio zlo... oprostiti znači osloboditi se pomisli na proživljeno... tri osobe u mom životu su me duboko razočarale...nisam im oprostio i svaka uspomena na njih budi iznova preživljenu bol... da sam oprostio i krenuo dalje, bilo bi mi lakše...oni bi pali u zaborav i ne bih osjećao ništa... mržnju ne osjećam, no s vremena na vrijeme me razdire žaljenje za onim što je bilo... u konačnici oprostiti znači dopustiti sebi zaborav...
02.02.2007. (20:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Odvojila bih Zakon o oprostu s ovim drugim što si napisala. U pravnom smislu, po mom sudu, nikakvog oprosta ne bi trebalo biti. Ako ugradeš žvaku, moraš snositi posljedice. Onda valjda isto ide i ako netko ubija i muči ljude. Što se tiče ostatka posta, smatram da je oprostiti nešto što je nama samima korisno. Jer upravo smo MI ti koji sami možemo izabrati živjeti u svijetlu ili tami. Baš zato nastojim oprostiti, jer kada tako nije onda vrlo često osjećaj može otići u mržnju. Ona pak opet guši nas same, a ne tamo nekog tko nam je učinio nešto nažao. Smatram isto tako da kad nekome oprostim ne moram s njime biti najbolji prijatelj, niti se moram s takvime družiti. Jednostavno prihvatiti osobu kakva je, pustiti ju da radi što hoće i živjeti u uvjerenju da nam ionako prije ili kasnije sve što radimo (i sebi i drugima) dođe na naplatu.
03.02.2007. (12:41)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
MonoperajAnka, nadam se da se nećeš ljutit ako repliciram nešto Pegy ovdje.:) Ustvari, nije to neka replika, nego samo moje zapažanje. Pegy, slažem se s tobom oko toga da sami biramo kako ćemo živjeti, no to po mom sudu nije oprost već mirenje. I prihvaćanje osobe koja nam je učinila zlo ne znači nužno da joj opraštamo za to što nam je učinila već jednostavno da odlučujemo ne mrziti je. Ne postoje samo dvije krajnosti - oprost ili mržnja - već mnoštvo boja i nijansi. Isto tako, što znači oprostiti nekome tko taj oprost ne traži, niti mu je žao? A čak ako i traži oprost, je li uvijek moguće potpuno zaboraviti i potpuno oprostiti? Ja mislim da ipak ne, jer onda bi ljudi bili apsolutno nesebični, savršeni, pa čak i bogovi. Ne valja brkati pojmove i nazive. Eto.:)
03.02.2007. (18:36)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mono draga, oprostit se može, ali zaboravit ne. Tako kaže i pjesma. Ali nisu svi oprosti jednaki.Mene je otac izbacio iz kuće, i oprostio sam mu, ali mu nisam nikad i neću nikad zaboraviti taj ćin. Dok sam bio mladić, moj najbolji prijatelj mi je preoteo djevojku. Oprostio sam mu, i nisam zamjerio. Sve do sad nisam ni mislio o tome, danas smo i kumovi. Za grijehe za koje crkva daje oprost, ne da se zaboravljaju, već i samim topljenjem hostije u ustima naprosto nestaju, ali ovima što su me napali devedesete, što su mi htjeli oteti zemlju, ubiti brata, mene,e njima ne mogu ni oprostiti, ni zaboraviti, i ako Bog da da poživim, i moji unuci će znati za to...Pozdravljam te draga Mono tamo u dalekoj ,brdovitoj Austriji...ovo se malo šalim za kraj, da ne ispadne crni komentar...Bog...
03.02.2007. (22:24)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@Nilo, znam ja da postoje nijanse, samo isto tako gledajući ljude (ne na blogu, nego inače) koji uporno tvrde da ne opraštaju kao da nešto nagriza iznutra. Nisu mirni. Ne mogu reći da je to mržnja, ali nije ni neki lijepi osjećaj.
04.02.2007. (17:27)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Evo ovako općenito jer vidim da smo se nekako raslojili na dvije struje, ako se može tako reći...Nilo me izgleda potpuno shvatila, ili nas dvije slično razmišljamo o ovoj temi. Ja ne bih izdvajala zakon o oprostu sa "provatnim" oprostima, jer mi se čini da je princip isti ili sličan. Nešto je nametnuto izvana, kao strano tijelo, emocije su dirigirane i ne radi se, po meni, onaj pravi posao prihvaćanja situacija i ljiudi. Već se odrađuje nešto zbog naše sebičnosti. JEr vidim i aj puno ljudi koji izgovraju taj oprost, a ne vidim ga u ponašanju ili smirenosti prema drugima. Možda se radi o vremenskom razdoblju koje zahtjeva protok i nekih drugih radnji i emocija i koje nije uvijek dostatno za istinsko prihvaćanje, ne ignoranciju ili okretanje od onoga kojem smo navodno oprostili.
05.02.2007. (09:23)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ako je crno, onda je gavran. Svrake imaju crno-bijelu kombinaciju ;))) Oprost je nešto što je vrlo teško postići, on je zapravo dar s neba objema stranama. Lako je reći oprostio sam, no kako osjećati da je uistinu oprošteno? Mislim da tu samo vrijeme može pomoći. Pozdrav! :)))
06.02.2007. (01:07)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
hvala aquaria, biti će onda ta su to ipak gavrani...a to je u redu, jer sam onda pogodila onaj stih koji kod Poe izgovara kroz garranova usta u svojoj pjesmi Never more.
15.02.2007. (14:47)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ljelja
To je uspješan način da moćnici od osoba prave podanike. Za sve si sam kriv, šuti, pokrij se po ušima i slušaj što ti se kaže. To ti je jedina karta za život (ne raj)!
02.02.2007. (15:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
jja
O da treba oprostiti. Ali ne radi velikodusja nego radi sebicnosti - ne radi njih, nego radi nas ;-). Znam da razumijes cemu sluzi zlatna boja ;-)
02.02.2007. (18:23) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nilo
Zakon o oprostu je fantastičan primjer za ovo o čemu pišeš. Nekakav "in name only" oprost kao zadovoljavanje nekih normi. A mislim ni da kad krenemo na čovjeka-pojedinca stvari nisu puno drukčije. Kao da ljudi vole reći "Oprostio/la sam mu/joj" samo zato da bi ispali veliki, plemeniti, polubožanski pred drugima. Već sam mnogo puta razmišljala o tom famoznom oprostu, ponekad čak i u kontekstu svoje vlastite izgubljenosti po pitanju vjere. Jer me, iskreno, i zbunjuje pomalo taj pritisak oprosta. Uglavnom, ne vjerujem u oproste u svakom slučaju, pod svaku cijenu. Kako si i sama rekla, čovjek se miri jedino sa sobom, a mislim da se čak i pojam oprosta brka sa takvom vrstom mirenja. Imam nekoliko ljudi koji su mi se zamjerili i slobodne duše mogu reći da im nisam oprostila (i teško da hoću), no dakako da ih ne mrzim niti snujem o osveti. Jednostavno su mi nebitni. P.S: Drago mi je da si se vratila s novim postom.:)
02.02.2007. (20:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
happywedding
mislim da oprostiti znači krenuti dalje bez osjećaja gnušanja ili gnijeva prema onome tko je nanio zlo...
oprostiti znači osloboditi se pomisli na proživljeno...
tri osobe u mom životu su me duboko razočarale...nisam im oprostio i svaka uspomena na njih budi iznova preživljenu bol...
da sam oprostio i krenuo dalje, bilo bi mi lakše...oni bi pali u zaborav i ne bih osjećao ništa...
mržnju ne osjećam, no s vremena na vrijeme me razdire žaljenje za onim što je bilo...
u konačnici oprostiti znači dopustiti sebi zaborav...
02.02.2007. (20:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pegy
Odvojila bih Zakon o oprostu s ovim drugim što si napisala. U pravnom smislu, po mom sudu, nikakvog oprosta ne bi trebalo biti. Ako ugradeš žvaku, moraš snositi posljedice. Onda valjda isto ide i ako netko ubija i muči ljude. Što se tiče ostatka posta, smatram da je oprostiti nešto što je nama samima korisno. Jer upravo smo MI ti koji sami možemo izabrati živjeti u svijetlu ili tami. Baš zato nastojim oprostiti, jer kada tako nije onda vrlo često osjećaj može otići u mržnju. Ona pak opet guši nas same, a ne tamo nekog tko nam je učinio nešto nažao. Smatram isto tako da kad nekome oprostim ne moram s njime biti najbolji prijatelj, niti se moram s takvime družiti. Jednostavno prihvatiti osobu kakva je, pustiti ju da radi što hoće i živjeti u uvjerenju da nam ionako prije ili kasnije sve što radimo (i sebi i drugima) dođe na naplatu.
03.02.2007. (12:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nilo
MonoperajAnka, nadam se da se nećeš ljutit ako repliciram nešto Pegy ovdje.:) Ustvari, nije to neka replika, nego samo moje zapažanje. Pegy, slažem se s tobom oko toga da sami biramo kako ćemo živjeti, no to po mom sudu nije oprost već mirenje. I prihvaćanje osobe koja nam je učinila zlo ne znači nužno da joj opraštamo za to što nam je učinila već jednostavno da odlučujemo ne mrziti je. Ne postoje samo dvije krajnosti - oprost ili mržnja - već mnoštvo boja i nijansi. Isto tako, što znači oprostiti nekome tko taj oprost ne traži, niti mu je žao? A čak ako i traži oprost, je li uvijek moguće potpuno zaboraviti i potpuno oprostiti? Ja mislim da ipak ne, jer onda bi ljudi bili apsolutno nesebični, savršeni, pa čak i bogovi. Ne valja brkati pojmove i nazive. Eto.:)
03.02.2007. (18:36) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Rib@rnica
Mono draga, oprostit se može, ali zaboravit ne. Tako kaže i pjesma. Ali nisu svi oprosti jednaki.Mene je otac izbacio iz kuće, i oprostio sam mu, ali mu nisam nikad i neću nikad zaboraviti taj ćin. Dok sam bio mladić, moj najbolji prijatelj mi je preoteo djevojku. Oprostio sam mu, i nisam zamjerio. Sve do sad nisam ni mislio o tome, danas smo i kumovi. Za grijehe za koje crkva daje oprost, ne da se zaboravljaju, već i samim topljenjem hostije u ustima naprosto nestaju, ali ovima što su me napali devedesete, što su mi htjeli oteti zemlju, ubiti brata, mene,e njima ne mogu ni oprostiti, ni zaboraviti, i ako Bog da da poživim, i moji unuci će znati za to...Pozdravljam te draga Mono tamo u dalekoj ,brdovitoj Austriji...ovo se malo šalim za kraj, da ne ispadne crni komentar...Bog...
03.02.2007. (22:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pegy
@Nilo, znam ja da postoje nijanse, samo isto tako gledajući ljude (ne na blogu, nego inače) koji uporno tvrde da ne opraštaju kao da nešto nagriza iznutra. Nisu mirni. Ne mogu reći da je to mržnja, ali nije ni neki lijepi osjećaj.
04.02.2007. (17:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
MonoperajAnka
Evo ovako općenito jer vidim da smo se nekako raslojili na dvije struje, ako se može tako reći...Nilo me izgleda potpuno shvatila, ili nas dvije slično razmišljamo o ovoj temi. Ja ne bih izdvajala zakon o oprostu sa "provatnim" oprostima, jer mi se čini da je princip isti ili sličan. Nešto je nametnuto izvana, kao strano tijelo, emocije su dirigirane i ne radi se, po meni, onaj pravi posao prihvaćanja situacija i ljiudi. Već se odrađuje nešto zbog naše sebičnosti. JEr vidim i aj puno ljudi koji izgovraju taj oprost, a ne vidim ga u ponašanju ili smirenosti prema drugima. Možda se radi o vremenskom razdoblju koje zahtjeva protok i nekih drugih radnji i emocija i koje nije uvijek dostatno za istinsko prihvaćanje, ne ignoranciju ili okretanje od onoga kojem smo navodno oprostili.
05.02.2007. (09:23) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
din__
zanimljivo....
05.02.2007. (13:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
aquaria
Ako je crno, onda je gavran. Svrake imaju crno-bijelu kombinaciju ;))) Oprost je nešto što je vrlo teško postići, on je zapravo dar s neba objema stranama. Lako je reći oprostio sam, no kako osjećati da je uistinu oprošteno? Mislim da tu samo vrijeme može pomoći. Pozdrav! :)))
06.02.2007. (01:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
MonoperajAnka
hvala aquaria, biti će onda ta su to ipak gavrani...a to je u redu, jer sam onda pogodila onaj stih koji kod Poe izgovara kroz garranova usta u svojoj pjesmi Never more.
15.02.2007. (14:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...