06. veljače 1998. godine u Dominikanskoj Republici uslijed automobilske nesreće umro je Hans Hölzel, poznatiji kao Falco.
Bio je najveća austrijska pop-zvijezda, i kao takav jedan od malobrojnih pjevača koji su njemački jezik uspjeli dovesti na svjetske muzičke top liste. Premda ga mnogi pamte kao pjevača, Falco je u duši očito bio i pjesnik.
I dok u pozadini slušam njegovu pjesmu Helden von Heute (Heroji današnjice) razmišljam o već puno puta prožvakanoj temi u mojoj glavi, o autrijskoj pop-glazbi i njezinim herojima. Koja je uglavnom, pogotovo kod stranaca ali i od domaćih, predmet ismijavanja.
I zapravo mi opet na pamet padne ona ista, pomalo namjerno isključiva, rečenica koju sam prije šest godina kao friški došljak u Beč izjavila: "Mozart i Falco su najbolje što je austrijska glazba dala". Naravno da je bilo još puno kvalitetnih i vrijednih, posebno u klasičnoj glazbi. Tu sam prije svega mislila na genijalnost i uspijevanje da se i kroz taj uglavnom neuspješno uglazbljivan jezik dosegnu njegovi vrhunci kroz glazbu. Uzevši u obzir da su i jedan i drugi stvarali i na drugim jezicima, ne bih se ni danas odrekla te izjave i od nje bih započela, jer ona možda i najviše odgovara onoj slici nekog tzv. prosječnog slušatelja, bez obzira što taj pojam podrazumijevao, jer svi smo u nekim stvarima prosječni, a u nekima izvrsni.
Činjenica je da je neki jezik, uz još neke okolnosti, onoliko lijep koliko ga čovjek (u)pozna. Posebno bih to povezala sa njemačkim jezikom. I to (u)poznavanje ne bih zadržala toliko na poznavanju gramatike koja je naravno nužna (ali kod mene izaziva najmanju oduševljenost), već više u onom jezičnom fluidu, spajanju glasova i riječi, njhovom stavljanju u neke konstrukcije, a posebno uglazbljivanju stihova.
Do dolaska u Austriju Falca sam poznavala po njegovim najvećim hitovima Rock me Amadeus (posvećen upravo Mozartu kao punkeru onoga doba) i Jeanny, toj himni mnogih adolescenata osamdestih. Tada sam mogla zaključiti samo kako se radi o kvalitetnoj pop-glazbi koja definitivno odudara od postojeće pop-scene, kako nekad tako i danas, koja unatoč tom naoko grubom jeziku, zvuči skladno.
Tek naknadno kada sam prevela neke tekstove i poslušala i neke manje poznate pjesme, otkrila sam kako se radi o vrsnom pjesniku. Doznala sam i kako je sam Falco sudjelovao u nekim radionicama poezije, pa zapravo i bio prepoznat kao pjesnik jednog specifičnog, nazovimo ga Falcovog pjesničkog izričaja
I sam je u nekoliko navarata u intervjuima (na simpatičnom bečkom dijalektu) izjavio kako smatra da je njemački jezik puno bogatiji i kreativniji u stvaranju pjesničkih formi od puno popularnijeg engleskog jezika. Ja bih još tu nadodala kako je to i puno zahtjevniji posao na pomalo skliskom terenu. Gdje mnogi zastanu na onoj slušljivoj glazbenoj podlozi i neprilagođenom tekstu koji onda strši ili zaista zvuči nemelodično.
Osim toga, on je bio jedan od prvih koji su su njemački tekst ugradili i stihove na engleskom (naravno, treba se prilagoditi svjetskom tržištu), ali na način da se slušatelj osjeća pomalo salvatoreovski (poput višejezičnog Salvatorea iz Ime ruže) pri čemu izmjenu jezika zapravo i ne primjećuje.
Pjesma Der Kommissar jer upravo jedan od primjera u kojem se Falco poigrava tipično njemačkim glasovima.
Falco me do kraja iznenadio kada sam čula da na jednoj snimci sasvim spontano recitira Heinricha Heinea, tog posljednjeg njemačkog romantika s prijelaza 18. na 19. stoljeće.
Prije sam mislila da se radi o samo još jednoj suvremenoj pop-ikoni koja je našla zgodan način da se probije u današnjem ne baš uvijek kvalitetnom muzičkom svijetu.
Jer Falco je pazio i na svoj izgled i odijevao se u neo-romantičarskom stilu, a nastupi su mu (kako u neformalnim razgovorima tako i na nastupima) uvijek bili začinjeni na prvi pogled odglumljenim gestikulacijama koje su zapravo savršeno pristajale jednom nadarenom, višeslojnom emotivcu.
Osim što je poznavao i glazbenu klasičnu austrijsku i svjetsku glazbu (tako je pojam muzike opjevao u pjesmi The Sound of Music) i poeziju, volio je i likovnu, posebno suvremenu umjetnost. Surađivao je i sa najkontroverznijim austrijskim umjetnikom Hermannom Nitschom, jednim od začetnika pokreta Wiener Aktionismus.
Ono što je meni sjajno, osim činjenice da se radi(lo) o modernom obrazovanom stvaraocu novih muzičkih i pjesničkih dosega, je činjenica da je znao spojiti ležeran i otkačeni, sebi-dosljedan suvremeni nastup iza kojega je stajao rad, znanje i nadarenost.
Često mi se zna dogoditi da mi se svidi nešto kod nekih modernih ili suvremenih umjetnika, ali vidim da im nedostaje podloga i da se baziraju na nadarenosti. Ili sa druge strane vidim vrlo obrazovane i potkovane glazbenike koji svojim nastupima ili komunikacijom odaju zapravo jednu naftalin komunikaciju iz koje ne izvire nikakav moderan bunt, ili barem onaj rokerski pristup stvarnosti, gdje spontanost, snaga i originalnost daju neki odušak klasičnim oblicima izražavanja.
I zato mi je Falco drag. I često mi se čini da je zaista bio ispred svog vremena, bez obzira na izlizanost ove fraze, a pogotovo ispred vremena zemlje i grada u kojem je proveo većinu života. Jer austrijska publika je puna njegovih fanova, ali na koncertima (snimka iz 1993. sa Donauinselfesta) zapravo govori da ne zna što bi sa tolikom silom emocija, stila i neobičnosti. Još jednom se potvrđuje činjenica da je najteže biti prorok u svom selu, premda je bez tih korijena svako stvaralaštvo nezamislivo.
Ako i prezirete suvremenu austrijsku glazbenu pop-scenu, poslušajte Falca malo bolje. Oni se ne moraju boriti sa spotovima i akcijama Slušaj domaće jer vole Falca i slušaju ga i danas. I dobro je to da svaki narod sluša svoje izvorne, domaće pjevače. Tako se i ja pridružujem toj akciji, ali bih ju ipak malo jasnije definirala. Pa bih poslala poziv: "Slušajte domaće, slušajte kvalitetno". Jer niti je sve što je domaće dobro, kao što niti sve strano nije loše.
Zato danas, na dan njegove smrti poslušajte i pročitajte Falca, možda otkrijete nešto od te strane glazbene pop-kvalitete, pa makar dolazila i iz Austrije.
|
