29.09.2006., petak
Majčinstvo i karijera
Tema koju kao i sve druge možete promatrati sa raznih gledišta, davati osobna iskustva ili komentirati sa strane...Ovisi naravno i individualno o ženi kako će i želi li se uopće upuštati u pomirenje tih dvaju iskustava, ali jednako tako i o stupnju društvene svijesti i socijalne razvijenosti, mentalitetu, trendovima i sl.
Iako su danas žene formalno ravnopravne u poslovnom svijetu, svi znamo iz iskustva da je to u stvarnosti ipak drukčije. Da se činjenicom majčinstva ipak radi o novoj stvarnosti koja poslodavcima često nije baš zanimljiva niti isplativa (barem u nekom uobičajenom poslovnom komuniciranju).
Vrlo grubo i pojednostavljeno može se reći da žena sama odlučuje hoće li se ubaciti u muški svijet biznisa, politike ili neke druge više pozicionirane i bolje plaćene branše, ili će odabrati neki manje atraktivan posao gdje će lakše uskladiti obitelj i posao.
Jer za muškarca-oca stvari se ipak neće poslovno tako bitno promjeniti, bez obzira na svu iscrpljenost i sudjelovanje u odgajanju djeteta onda kada nije na poslu. Jer ipak je majka ta koja barem prvih pola godine ostaje s djetetom, što iz praktičnih razloga jer ga ona doji, što iz ekonomskih jer je njezina plaća manja, a što iz onih arhetipskih...er mama je mama (ovaj mi je omiljeni).
I to je tako, svidjelo se to nekome ili ne, još uvijek se tu radi o kompromisima, odlukama...
Je li bolje da dijete skroz malo ostavim kod bake, tete, babysitterice, u jaslicama... pa da sa nekom distancom od kuće, poslovnim angažmanom i boljom ekonomskom situacijom priodonesem svojem zadovoljstvu i tako budem kvalitetnija majka onda kada sam s djetetom?
Ili je za mene i dijete bolje da budemo zajedno do prve ili druge godine života, da ga ne odgajaju baka i deda ili neki stranci, da mu pružim osjećaj sigurnosti i posvetim se sada kada sam mu najpotrebnija, a novce koje bi zaradila na poslu ionako potrošim na čuvanje, pa mi financijski dođe na isto?
Ili neka srednja varijanta (meni najdraža) u kojoj majka ostaje sa djetetom do prve ili druge godine (kako sama procjeni), a onda počinje raditi, ali ne puno radno vrijeme, tako da dijete nije većinu dana u vrtiću ili na čuvanju. Tako majka i dijete imaju dovoljno vremena za zajedničko druženje, a opat imaju odmak i uče se odvajanju, majka ima zadovoljstvo ispunjenja i nekih svojih drugih dimenzija, pa je onda i zadovoljnija supruga, pa je i tata zadovoljniji jer ga ne dočekuje nervozna zasićena majka djeteta...i svi žive sretno do kraja vremena.
U bajkama, naravno... ili nekim idealnim okolnostima, koje se svakako ostvaruju prije u nekim visokorazvijenim socijalnim državama, ali i onda kada ste već na visokim položajima, bez obzira gdje živite. Jer i među majkama ima onih jednakijih od drugih.
Evo i konkretnih primjera. U nedjelju se održavaju parlamentarni izbori u Austriji. U jednoj od stranaka BZÖ (Bündnis Zukunft Österreich) ili u kolokvijalnom govoru poznatiji kao stranka narančastih, jedna od glavnih aduta i kandidatkinja na izborima (prva nositeljica liste u Štajerskoj) ministrica pravosuđa Karin Gastinger istupila je iz stranke. Kao razlog se navodi njezino neslaganje sa politikom stranke prema došljacima, a osim toga se navode i neki privatni razlozi.
Pustimo na stranu ove političke kalkulacije, po kojima je to samo način da se ona samostalno osigura dalje za fotelju ministrice nakon izbora u nekoj najvjerojatnijoj koaliciji, u kojoj njezina stranka po procjenama neće sudjelovati.
Ono što je mene puno više zanimalo u čitavoj priči je činjenica da je gospođa ministrica prije koji mjesec postala majkom i nakon mjesec dana provedenih doma (porodiljski u Austriji po zakonu može trajati dvije i pol godine uz novčanu naknadu) vratila se na posao.
Kako je to moguće? Kome je ostavila tako malu bebu? Muž po austrijskom zakonu ne može u prvih šest mjeseci biti na porodiljskom, jer je to razdoblje isključivo rezervirano za majku. Tako da to ne ide... Pa je ona svoje dijete povela sa sobom na posao i u posebnoj prostoriji iza svoje kancelarije uredila malu dječju sobu sa krevetićem, stolom za prematanje i svime što maloj bebi treba za cjelodnevni boravak. Čak se i u njezinom televizijskom priopćenju o istupanju iz stranke, čuo nježan dječji glasić.
Kada ona ima neke neodgodive razgovore u kancelariji je tajnica koja pričuva malenog muškića.
Navodno je i taj čitav pritisak kampanje i posla ministrice u tim okolnostima sa malom bebom i pridonio njezinom istupanju.
Ali to nije ono bitno u ovoj priči. Bitno je da se može...ili bolje rečeno da neki mogu.
Jer to me podsjetilo na hrvatsku ministricu pravosuđa (hm, slučajnost ili?) u nekom prijašnjem razdoblju koja je jednako tako nakon par tjedana ponovno počela sa obavljanjem posla, a dijete su joj, ako se dobro sjećam, donosili na dojenje svakih par sati, ili je ona odlazila doma (detalja se ne sjećam, ali nije niti bitno).
I sad ja zamišljam neku jednako predanu majku-radnicu u tvornici ili nekom drugom sličnom poslovnom okruženju kako nosi sa sobom svoje čedo pod skutama i uzima si pauzu za dojenje, a šef joj nosi stolicu na ljuljanje i otprema pun razumijevanja prema stražnjoj prostoriji koju je uredio za malo biće...jer sva djeca su jednako vrijedna, barem u ovom našem civiliziranom zapadnom društvu...ILI?
Druga stvar koja mi je fenomenalno apsoštrumfno fantastična je činjenica da će same poslovno visokopozicionirane majke isticati kako se majčinstvo i karijere ne isključuju, dapače...
Tako čitam neki dan u nekim austrijskim novinama izjave najutjecajnijih žena u austrijskom gospodarstvu koje govore baš o svom majčinstvu i poslu...I znate što? To vam je stvarno jako jednostavno.
Jer dijete vam čuva mama (djetetova baka) ili tagesmutter (nešto kao mama za dan-žena za čuvanje), za čišćenje stana imate kućnu pomoćnicu, za kuhanje imate tetu koja vam kuha jer morate se svi skupa zdravo hraniti, a jedna poslovna žena nema vremena za takve stvari, pa onda još kombinirate igraonice i vrtić, pa supruga iliti oca djeteta koji uskače kad god treba (stvarno ne znam kada je to, ali dobro-možda kada baka, teta, kuharica i kućna pomoćnica u isto vrijeme obole ili gledaju sapunicu na teveju) ... Sve u svemu, pis of kejk.
I zapravo što tu ima loše? Pa baš ništa..sve je super i sve je za pet ako si bogat i utjecajan. A ni to nije najstrašnija stvar, jer ne živimo više u socijalizmu (ovi ovdje niti nisu) i tko se snađe, taj si posloži stvari. I stvarno me ne smeta da neki imaju ili se mogu posložiti.
Ono što me inače smeta i kod bogatih nasljednika ili djece utjecajnih roditelja ili onih koji su sami došli do nekih utjecajnih pozicija je ta relativizacija i nepriznavanje nekih pogodnosti koje oni imaju, a drugi nemaju. Ma neka imaš nešto, samo priznaj da imaš i ne pričaj priče. Jer da je bilo koja od tih ministrica ili poslovnih žena rekla: "Da, MENI je lakše, jer koristim svoju poziciju da si olakšam i imam takve mogućnsoti koje drugi nemaju", stvarno bih bila prva koja bi dala svoj glas, ako ništa drugo, onda za iskrenost. Ali ovakve priče o tome kako se to može, što znači da svaka žena može, samo se mora potruditi...stvarno su mi neukusne, pogotovo u Hrvatskoj gdje je diskriminacija žena po tom pitanju već tako javna da vas na intervjuima za posao ispituju o tome namjeravate li i kada ćete ostati trudni. A kada ste već na porodiljskom prijateljski vas upozoravaju da bi bilo bolje da se što prije vratite ako hoćete da vas mjesto čeka.
A i stvaraju osjećaj grižnje savjesti, jer vidi kako nekima to uspjeva, a ti si neka pušioničarka kojoj to ne ide... pa što se onda pačaš? Ostani doma i čuvaj djecu, pa nema problema. Jel tako?
Najveći dio političara bi vam možda tako i rekao, ali za javnost (posebno prije izbora ) se donose odredbe, prijedlozi zakona (koji obično ne zažive) o podupiranju nataliteta, pomoći majkama, mogućnosti dojenja za vrijeme radnog vremena... bla, bla, bla... Jer žene su nam bitne, ipak je to polovica glasačkog tijela.
Jer stalo nam je svima da su nam majke zadovoljne, da imamo dječice, da žene budu ravnopravne i u poslu... fraze,fraze bez pokrića...
Jedna od njih je i da su majčinstvo i karijera mogući... JESU, ali pita li netko za cijenu? Ne samo ovu u novcima.
Idem probuditi svoje zlato...nema cijene.
Ili možda i ima, samo ju neki svjesno odluče platiti.
|
- 14:46 -
Komentiraj (33) -
Isprintaj -
#
22.09.2006., petak
Dogodilo se...
na današnji dan prije šest godina... Prateći auto mladenaca, malena povorka skupljena od samo najuže familije i kumova krenula je prema crkvi za koju nitko osim mladenaca nije točno znao koja je...
Mladenka je imala bordo haljinu koju je sašila kumina mama, on sivo odijelo, crnu košulju i kravatu od istog materijala kao njezina haljina. Buket u njezinoj ruci i španjolska punđica bile su od tamnocrvenih i srebrnih ruža. U tom stilu je bilo i cvijeće na stolu jednog ribljeg restorana, etikete na vlastitom vinu, kao i pozivnice koje su mladenci sami napravili. Fotografije je radila prijateljica od kume, fotoreporterka po struci koja je zabunom dobila kuvertu namjenjenu za orguljaša, a u kojoj je bilo simboličnih sto kuna. Buket je radila prijateljica-cvjećarka i nije nas odrala sa forama svadbeni buket. Video snimku je radio kum čija kamera je krepala, pa snimku mladenci za sada još nisu vidjeli, ali žive u nadi...
Glazbu su trebali odraditi Kraljevi ulice koji su taj vikend već imali gažu, pa je on nasnimio glazbu za čitavu večer koju i sada imaju kao uspomenu.
Govor je održao mladenkin otac koja se i danas rasplače kada se sjeti koliko je ljubavi i mudrosti bilo utkano u njemu...jer je osim sreće i veselja, ukazao i na teškoće koje dolaze s brakom, ali koje treba mudro sa ljubavlju i strpljenjem nadvladati kako bi se sačuvalo ono najvrijednije u našem savezu.
Crkveno vjenčanje je vodio prijatelj-svećenik kojem je to bilo prvo vjenčanje, pa se malo zbunio sa papirima i nekim čitanjima, ali je zato imao lijepu propovjed koju je osmislio baš za njih poznavajući ih od prije i kroz nekoliko susreta i razgovora kao priprema za brak.
Jer sve je trebalo prilagodoti sklapanju braka vjernice i krštenog, ali praktičnog ateiste...koji nije želio obaviti ostale crkvene sakramente samo zbog forme, već je pristao na crkveno vjenčanje s time da ostavlja mogućnost da jednoga dana pristupi Crkvi kao punopravni član kada iskreno osjeti potrebu ili preobraćenje. (Inače, brak između vjernika i nevjernika u katoličkoj Crkvi je moguć po Kanonskom zakonu, ali ga ljudi uglavnom ne prakticiraju, jer svećenici tu opciju ne nude, a mladenci radije odvaljuju sakramente iako im to mnogo puta predstavlja samo napor).
Njoj se svidjela njegova dosljednost, njemu njezina fleksibilnost i otvorenost...
Danas odlaze u Crkvu s djevojčicom, plodom njihove ljubavi, nekada ju on lovi po crkvi, a ona pokušava slušati, nekada je on s njom pred crkvom, nekada su njih dvije same, a on kuha ručak...
Sve u svemu, nije lako pomiriti uvijek razlike, ali se trude, bore, raspravljaju i vole...
Jer oboje teško pristaju na formalnosti, tvrdoglavi su i kao nagradu su dobili i takvo dijete.
Poželite im sreću, jer nije lako biti totalno drukčiji od drugih...
|
- 08:30 -
Komentiraj (21) -
Isprintaj -
#
17.09.2006., nedjelja
Vienna World Records Day 2006
iliti Dan svjetskih rekorda za Guinnessovu knjigu rekorda održao se danas u bečkom Prateru. I moja mala gomilica je bila tamo, pa evo i nekoliko dojmova.
Poanta ovog događaja (osim medijske i turističke atrakcije) je da svatko može sudjelovati, makar i u velikom broju prijavljenih za neke rekorde, ući u Guinnessovu knjigu. Moto nije više, brže, dalje već zabava i akcija za svakog sudionika. Iako je ulaz bio besplatan, prostor je bio ograđen kako bi se registrirao broj sudionika koji su poništavanjem ulaznica potvrdili žele li sudjelovati u nekoj od disciplina.
A na programu je bilo (i još uvijek je jer događaj i sada traje, a vi dobivate ekskluzivnu vijest) stvarno svašta...Od rekorda u najbržem farbanju zadane površine (taj rekord je skinut), najvećeg broja okupljenih parova na jednom mjestu koji se ljube duže od 30 sek. (za taj nije bilo dosta prijavljenih a poljubac mene i Savršenog je prekinut od djevojčice koja je isto htjela sudjelovatui u tom općem davanju pusa) do predstavljanja najvišeg čovjeka na svijetu koji je za tu prigodu doputovao iz Kine.
Bao XiShun visok je 2 metra i 36 centimetara, nosi cipele broj 59 i težak je 165 kilograma koji se na njemu uopće ne primjećuju pa čovjek izgleda zapravo vrlo mršavo. Ovaj pedesetpetogodišnjak je prilično sramežljiv i ne voli baš gužvu u puno ljudi oko sebe, a njegov fizički izgled na žalost ne prati te njegove osobine, pa gdje god se pojavi postaje prava atrakcija.
Tako smo ga i mi vidjeli na nekoliko metara od nas i to bez problema jer je toliko velik da ga se ne može ne vidjeti...Iskreno, meni je to sve malo izgledalo kao neko pokazivanje čudovišta, ali sam se i ja s djevojčicom na vratu priključila gomili da ga vidim iz bliza. A Savršeni je i okinuo jednu fotku...na moj zahtjev i samo u svrhu da vam dočaram kako izgleda kada neki tako visok čovjek boravi među gomilom nas prosječno visokih.
Nadam se da imam opravdanje za tu fotografiju, iako mi je zapravo žao čovjeka koji ima problema sa reumom zbog te visine i hoda sa štapovima, čak više ne može niti igrati košarku koju je igrao, i za čiji let u avionu miču čitav red sjedala da bi on mogao sjediti. Ali čovjek je pristao doći, pa je valjda i spreman na tu svu strku oko nejga i to samo jer se priroda zaista poigrala sa njim.
Dok su mi neki rekordi zanimljivi i imaju smisla, puno njih čine mi se totalno perfidni i izmišljanje svega i svačega.
U sedamdesetima je pažnju plijenio Shriddhar Chillal iz Indije koji svoje nokte nije rezao preko dvaseset godina. U osamdesetima je to bila Cathie Jung koja je svoj korzet u struku suzila na 38 cm, a 2003. je na primjer pas Augie (retriver) nečijom tuđom voljom u svojim ustima uspio smjestiti pet teniskih loptica.
Ispada da ljudi stvarno rade svašta ne bi li ušli u tu neku modernu svetu knjigu sa rekordima. Zlobnici bi možda i rekli kako nemaju šanse na nekim drugim poljima, pa pokušavaju tu...Ne znam, vjerojatno je to u početku imalo neki drugi smisao, ali kao i sva druga područja rekordi su sve brojniji, rezultati sve bolji, a ideja raznih sve više.
Ono što se još održalo ili se treba održati nakon našeg odlaska zbog popodnevnog sna djevojčije je bila najduža zmija napravljena od 250 djece koja jedu sladolede (mi smo ih smazali u izvannatjecatelsjkom okruženju), zatim plesanje bečkog valcera sa više od 423 plesna para, trka u japankama sa više od 1000 sudionika (to mi je žao da nisam ostala jer su japanke koje svaki natjecatelj dobije bile baš fora), zatim zatvoreni lanac biciklista od 3,2 kilometra s time da razmak između bicikala mora biti manji od metra...i još svašta začinjeno balonima, koncertima, poklonima...
Eh, da...kada je u pitanju naguravanje oko djeljenja promo-materijala tu su esterajheri slični načim ljudima u domaji, možda još i gori...Iako se često puta ni ne vidi što se dijeli, ekipa se nagurava kao da se radi o izgladnjelima kojima je konačno stigla hrana. Pa su neki na izlaski izgledali kao lutajuća promotivno-natrpana gomila ispod koje se nazire ljudsko obličje.
Mi smo se vratili sa poklonom koji je dobio svaki sudionik pokazavši kartu, dva balona i jednim cocolino medvjedićem za kojeg smo poslali Mr. Perfecta da se izbori jer nam se jako svidio.
I bilo nam je baš veselo, djevojčica spava, naravno sa novim ljubimcem, a ja idem popraviti onaj prekinuti rekord sa Savršenim...
A ovaj post je definitivno po kočilini teksta napisan u rekordnom vremenu, pa molim blogersku zajednicu da to registrira.
I uzme u obzir da zbog gore spomenutog rekorda postavljanje fotki dolazi na red, naknadno...
|
- 16:33 -
Komentiraj (11) -
Isprintaj -
#
13.09.2006., srijeda
Djevojčicin čušpajz
Mama je nakratko prilegla, pa se ja nakon nekog vremena javljam jer vidim da je ona sva u nekim novim planovima, svašta smišlja, mijenja, a ništa ne piše.
Idem u vrtić već drugi tjedan nakon tri mjeseca pauze. Prvo mi je bilo teško odvojiti se od mame u jutro, a sada mama stoji na vratima i moli me za polubac dok ja jurim po stepenicama da ne zakasnim na neku od jutarnjih aktivnosti koje nam tete smišljaju skoro svaki dan. Tako smo danas išli sami u dućan kupiti voće i sami smo reckali sve za voćnu salatu.
Bila sam i kod neke tete homeopatice i dala mi je neke tabletice za moj neurodermitis koji me svrbi po licu, rukama i nozi. Osim toga je mami ispričala kako da se hranim, što da izbaci, a što da doda u prehranu. Tako da jedem puno sjemenki od lana, bundeve, soje, integralnu tjesteninu i rižu umjesto bijele... pijem puno više obične vode, mama koristi uz maslinovo i bučino ulje. Nema više čokolada, nutella, slatkih pudinga za djecu, slatkih sokova. Mama je i prije pazila da ne unosim nepotrebno puno šećera, ali se i ona sama iznenadila kada je počela malo proučavati kako su stvari namjenjene baš djeci često najveće smeće puno šećera od kojeg mene počne odmah svrbiti.
Neki dan je moj prijatelj u vrtiću imao rođendan i teta je pitala mamu da li smijem torte, pa je mama rekla neka mi malo daju da ne budem izdvojena od ostale djece, ali ja sam sama rekla da neću i jela sam malo kokica i štapića... Pa znam i ja što je za mene dobro, a što nije.
I mama i tata su se ipak iznenadili kada su vidjela kako meni ova zdravija hrana paše, kako se guštam u keksima od sjemenki, kako pijem vodu i ne želim niti sama više jesti čokolade, makar i jednu štangicu dnevno koliko sam prije jela s voćem.
Jedino što mi ne paše su zasićene masne kiseline ili Omega 3 (to piju baka i deda u kapsulama) ali kao sirup za djecu koji je svejedno toliko odvratan da mi se diže želudac i pljujem ga uredno van iz usta.
Ali mama se i tome dosjetila, pa mi u mlijeko stavi pola žlićice u jutro i pola ne večer. Naravno da sam to odmah skužila i pitala ju je li mi u mlijeko stavila ono ulje koje mi je donijela teta iz Zagreba na što je ona okrenula glavu i počela se tresti, a onda me pogledala (ali ne u oči) i rekla da nije. Znam da mulja jer me nije pogledala u oči, ali i ja to radim nekada, pa sam joj oprostila. Kaže mama da su i odrasli nekada zbunjeni, a ona je tada bila toliko da mi je i muljala što inače ne radi... Nadam se da joj se to neće ponoviti.
Kaže mama da sve malo drukčije stvari plaše ljude, pa tako i moja nova hrana kod nekih izaziva čuđenje i žaljenje kao da su me roditelji otrgnuli od nečeg jako vrijednog...
Odmah se čuje kako ni u čemu nije dobro pretjerivati. Kaže mama da je zanimljivo kako neki roditelji daju puno slatkiša, premda znaju da je to nezdravo, ali djeca to vole, a oni vole svoju djecu pa su onda ta pretjerivanja prihvatljivija od onih drugih...Koji za ishod imaju zdravije zube, probavu i čitav imunitet.
Ali kaže mama da se na to ne treba obazirati, svatko bira svoje, i ona mijenja neke moje navike jer se prije nije htjela opterećivati, a sada kada vidi da to ima posljedice...
Jedino je čudno kada roditelji znaju da su pahuljice za djecu ili slatke kreme i sokovi pravi šećerni otrov, a ipak ih svaki dan daju djeci i onda se čude kako nasljednici imaju loše zube ili su debeli ili stalno bolesni.
Tako da ne znam što da mislim o tome kada odrasli nešto znaju, a onda se ipak čude...Valjda je teško priznati neke stvari. Ili je to ono što mama naziva nesvjesnim?
Možda i skužim jednoga dana sav taj čušpajz u mojoj glavi....
Do tada puštam i da mama i ja učimo... i mijenjamo se kada doznamo nešto novo i vidimo da ima rezultata.
Ali da ne gledamo sažalno djecu koja jedu puno slatkiša, kao što niti mi ne želimo da nas se žali kada grickamo nešto drugo...
Dobar tek vam želim što god da jedete i veliku pusu vam šalje
Mamina djevojčica
|
- 11:27 -
Komentiraj (15) -
Isprintaj -
#
04.09.2006., ponedjeljak
Jesen u mom gradu
Evo, danas je počela škola, a nakon prvog pisanja Zadaćnice pod nazivom: "Kako sam proveo-la ljeto" slijedila je obavezno druga, naravno pod gornjim naslovom.
Budući da još nije kalendarski jesen i da Zagreb više nije moj jedini grad, bacam se na pisanje nekada zadane i kod mnogih školaraca omražene teme.
Ali prije toga osvrćem se kronološki, od dana kada sam stigla u domaju prema danu kada sam otišla, na kratak posjet Varaždinu i Špancirfestu.
Koncert koji me zanimao tu večer sam na žalost propustila (krivac za to će se nadam se prepoznati i pokajati svim srcem uz obećanje da se to više neće ponoviti), ali je zato sve ostalo bilo zaista lijepo. Oduševila me koncepcija predstavljanja starih zanata i rukotvorina i jednostavno nepostojanje neukusnih štandova sa plastičnim điđama napravljenih malim ručicama neke kosooke ili crne djece. Sve je u skladu sa starom gradskom jezgrom, ukusno i zanimljivo oku, uhu i njuhu.
Djevojčica je pokpupila i nagradu slučajno prolazeći kraj jednog štanda, maznula sok ekipi na Info-pultu, dobila veliki balon Miki Mausa, medenjake, kokice ... naravno sve od rodbine koju uredno oženi, jer su mama i tata već imuni na tu koncentraciju slatkoće i umiljatosti pri žicanju.
A Zagreb? Već sam zaboravila kako je lijep dok ga ne ubijaju vrućine, a još uvijek sjaji pod Suncem.
Trudila sam se ne gledati oronule fasade, već samo vizure iz daljine, slušati Kraljeve ulice na Trgu, proći kraj kumice na Dolcu, pomoliti se na Kamenitim vratima i zapaliti svijeću (naravno ljubavi), prošetati Gornjim gradom u ugodnom društvu duhova iz prošlih vremena. Ili je to ipak bila sadašnjost? Svejedno, bilo mi je prekrasno. Intenzivno, iskreno, otvoreno ... baš me taj moj stari Grad poznaje u dušu...
Povratak u onaj Donji, bučniji i ubrzaniji mi je već pomalo narušio tajnovitost i mir između mene i Njega. Ja bih se sakrila da me nitko ne vidi i uživala u gledanju, ali urbani život je drugačiji, užurbaniji i tjera na ulice, među ljude, na trgove ... Ja bih ga čuvala kao svoju vječnu tajnu, a On pozdravlja sve oko sebe bez zadrške.
Ja sam postala opreznija i zavirujem polako, a taj moj stari znanac još uvijek nosi u sebi dječju naivnost i vjeruje svakom posjetitelju koji kroči njegovim ulicama. I to je život, onaj drugi koji sam već zaboravila.
Nego, što onaj spomenik Tesli radi tamo na onom križanju? Veliki znanstvenik u mislilačkoj pozi na malenom križanju puteva, dobro, u ulici koja nosi njegovo ime, ali ipak na tako lošem mjestu ... I to me opet vraća u prostor iz kojeg sam pobjegla, tamo gdje su odluke uglavnom političke, a ne umjetničke ili strukovne naravi. Ljepota i bijeda u isto vrijeme ... u svakom pogledu. Oronule fasade i izvrsni novi auti. Žena koja skuplja plastične boce iz smeća i luksuzni kafići i dućani puni sređenih ljudi. Pijanci koji u prolazu ispod zgrade piju pive kupljene u dućanu i odmah ih izbacuju par metara dalje kraj parka gdje se igraju djeca. Penzioneri koji prodaju stare veste i cipele - starudiju bez vrijednosti kraj koje svi samo prolaze... A oni ipak stoje.
To je moj grad ... spoj ljepote i jada, paradoksa na svakom koraku...i života.
|
- 17:26 -
Komentiraj (18) -
Isprintaj -
#
|
