Evo, danas je počela škola, a nakon prvog pisanja Zadaćnice pod nazivom: "Kako sam proveo-la ljeto" slijedila je obavezno druga, naravno pod gornjim naslovom.
Budući da još nije kalendarski jesen i da Zagreb više nije moj jedini grad, bacam se na pisanje nekada zadane i kod mnogih školaraca omražene teme.
Ali prije toga osvrćem se kronološki, od dana kada sam stigla u domaju prema danu kada sam otišla, na kratak posjet Varaždinu i Špancirfestu.
Koncert koji me zanimao tu večer sam na žalost propustila (krivac za to će se nadam se prepoznati i pokajati svim srcem uz obećanje da se to više neće ponoviti), ali je zato sve ostalo bilo zaista lijepo. Oduševila me koncepcija predstavljanja starih zanata i rukotvorina i jednostavno nepostojanje neukusnih štandova sa plastičnim điđama napravljenih malim ručicama neke kosooke ili crne djece. Sve je u skladu sa starom gradskom jezgrom, ukusno i zanimljivo oku, uhu i njuhu.
Djevojčica je pokpupila i nagradu slučajno prolazeći kraj jednog štanda, maznula sok ekipi na Info-pultu, dobila veliki balon Miki Mausa, medenjake, kokice ... naravno sve od rodbine koju uredno oženi, jer su mama i tata već imuni na tu koncentraciju slatkoće i umiljatosti pri žicanju.
A Zagreb? Već sam zaboravila kako je lijep dok ga ne ubijaju vrućine, a još uvijek sjaji pod Suncem.
Trudila sam se ne gledati oronule fasade, već samo vizure iz daljine, slušati Kraljeve ulice na Trgu, proći kraj kumice na Dolcu, pomoliti se na Kamenitim vratima i zapaliti svijeću (naravno ljubavi), prošetati Gornjim gradom u ugodnom društvu duhova iz prošlih vremena. Ili je to ipak bila sadašnjost? Svejedno, bilo mi je prekrasno. Intenzivno, iskreno, otvoreno ... baš me taj moj stari Grad poznaje u dušu...
Povratak u onaj Donji, bučniji i ubrzaniji mi je već pomalo narušio tajnovitost i mir između mene i Njega. Ja bih se sakrila da me nitko ne vidi i uživala u gledanju, ali urbani život je drugačiji, užurbaniji i tjera na ulice, među ljude, na trgove ... Ja bih ga čuvala kao svoju vječnu tajnu, a On pozdravlja sve oko sebe bez zadrške.
Ja sam postala opreznija i zavirujem polako, a taj moj stari znanac još uvijek nosi u sebi dječju naivnost i vjeruje svakom posjetitelju koji kroči njegovim ulicama. I to je život, onaj drugi koji sam već zaboravila.
Nego, što onaj spomenik Tesli radi tamo na onom križanju? Veliki znanstvenik u mislilačkoj pozi na malenom križanju puteva, dobro, u ulici koja nosi njegovo ime, ali ipak na tako lošem mjestu ... I to me opet vraća u prostor iz kojeg sam pobjegla, tamo gdje su odluke uglavnom političke, a ne umjetničke ili strukovne naravi. Ljepota i bijeda u isto vrijeme ... u svakom pogledu. Oronule fasade i izvrsni novi auti. Žena koja skuplja plastične boce iz smeća i luksuzni kafići i dućani puni sređenih ljudi. Pijanci koji u prolazu ispod zgrade piju pive kupljene u dućanu i odmah ih izbacuju par metara dalje kraj parka gdje se igraju djeca. Penzioneri koji prodaju stare veste i cipele - starudiju bez vrijednosti kraj koje svi samo prolaze... A oni ipak stoje.
To je moj grad ... spoj ljepote i jada, paradoksa na svakom koraku...i života.
Post je objavljen 04.09.2006. u 17:26 sati.