Tema koju kao i sve druge možete promatrati sa raznih gledišta, davati osobna iskustva ili komentirati sa strane...Ovisi naravno i individualno o ženi kako će i želi li se uopće upuštati u pomirenje tih dvaju iskustava, ali jednako tako i o stupnju društvene svijesti i socijalne razvijenosti, mentalitetu, trendovima i sl.
Iako su danas žene formalno ravnopravne u poslovnom svijetu, svi znamo iz iskustva da je to u stvarnosti ipak drukčije. Da se činjenicom majčinstva ipak radi o novoj stvarnosti koja poslodavcima često nije baš zanimljiva niti isplativa (barem u nekom uobičajenom poslovnom komuniciranju).
Vrlo grubo i pojednostavljeno može se reći da žena sama odlučuje hoće li se ubaciti u muški svijet biznisa, politike ili neke druge više pozicionirane i bolje plaćene branše, ili će odabrati neki manje atraktivan posao gdje će lakše uskladiti obitelj i posao.
Jer za muškarca-oca stvari se ipak neće poslovno tako bitno promjeniti, bez obzira na svu iscrpljenost i sudjelovanje u odgajanju djeteta onda kada nije na poslu. Jer ipak je majka ta koja barem prvih pola godine ostaje s djetetom, što iz praktičnih razloga jer ga ona doji, što iz ekonomskih jer je njezina plaća manja, a što iz onih arhetipskih...er mama je mama (ovaj mi je omiljeni).
I to je tako, svidjelo se to nekome ili ne, još uvijek se tu radi o kompromisima, odlukama...
Je li bolje da dijete skroz malo ostavim kod bake, tete, babysitterice, u jaslicama... pa da sa nekom distancom od kuće, poslovnim angažmanom i boljom ekonomskom situacijom priodonesem svojem zadovoljstvu i tako budem kvalitetnija majka onda kada sam s djetetom?
Ili je za mene i dijete bolje da budemo zajedno do prve ili druge godine života, da ga ne odgajaju baka i deda ili neki stranci, da mu pružim osjećaj sigurnosti i posvetim se sada kada sam mu najpotrebnija, a novce koje bi zaradila na poslu ionako potrošim na čuvanje, pa mi financijski dođe na isto?
Ili neka srednja varijanta (meni najdraža) u kojoj majka ostaje sa djetetom do prve ili druge godine (kako sama procjeni), a onda počinje raditi, ali ne puno radno vrijeme, tako da dijete nije većinu dana u vrtiću ili na čuvanju. Tako majka i dijete imaju dovoljno vremena za zajedničko druženje, a opat imaju odmak i uče se odvajanju, majka ima zadovoljstvo ispunjenja i nekih svojih drugih dimenzija, pa je onda i zadovoljnija supruga, pa je i tata zadovoljniji jer ga ne dočekuje nervozna zasićena majka djeteta...i svi žive sretno do kraja vremena.
U bajkama, naravno... ili nekim idealnim okolnostima, koje se svakako ostvaruju prije u nekim visokorazvijenim socijalnim državama, ali i onda kada ste već na visokim položajima, bez obzira gdje živite. Jer i među majkama ima onih jednakijih od drugih.
Evo i konkretnih primjera. U nedjelju se održavaju parlamentarni izbori u Austriji. U jednoj od stranaka BZÖ (Bündnis Zukunft Österreich) ili u kolokvijalnom govoru poznatiji kao stranka narančastih, jedna od glavnih aduta i kandidatkinja na izborima (prva nositeljica liste u Štajerskoj) ministrica pravosuđa Karin Gastinger istupila je iz stranke. Kao razlog se navodi njezino neslaganje sa politikom stranke prema došljacima, a osim toga se navode i neki privatni razlozi.
Pustimo na stranu ove političke kalkulacije, po kojima je to samo način da se ona samostalno osigura dalje za fotelju ministrice nakon izbora u nekoj najvjerojatnijoj koaliciji, u kojoj njezina stranka po procjenama neće sudjelovati.
Ono što je mene puno više zanimalo u čitavoj priči je činjenica da je gospođa ministrica prije koji mjesec postala majkom i nakon mjesec dana provedenih doma (porodiljski u Austriji po zakonu može trajati dvije i pol godine uz novčanu naknadu) vratila se na posao.
Kako je to moguće? Kome je ostavila tako malu bebu? Muž po austrijskom zakonu ne može u prvih šest mjeseci biti na porodiljskom, jer je to razdoblje isključivo rezervirano za majku. Tako da to ne ide... Pa je ona svoje dijete povela sa sobom na posao i u posebnoj prostoriji iza svoje kancelarije uredila malu dječju sobu sa krevetićem, stolom za prematanje i svime što maloj bebi treba za cjelodnevni boravak. Čak se i u njezinom televizijskom priopćenju o istupanju iz stranke, čuo nježan dječji glasić.
Kada ona ima neke neodgodive razgovore u kancelariji je tajnica koja pričuva malenog muškića.
Navodno je i taj čitav pritisak kampanje i posla ministrice u tim okolnostima sa malom bebom i pridonio njezinom istupanju.
Ali to nije ono bitno u ovoj priči. Bitno je da se može...ili bolje rečeno da neki mogu.
Jer to me podsjetilo na hrvatsku ministricu pravosuđa (hm, slučajnost ili?) u nekom prijašnjem razdoblju koja je jednako tako nakon par tjedana ponovno počela sa obavljanjem posla, a dijete su joj, ako se dobro sjećam, donosili na dojenje svakih par sati, ili je ona odlazila doma (detalja se ne sjećam, ali nije niti bitno).
I sad ja zamišljam neku jednako predanu majku-radnicu u tvornici ili nekom drugom sličnom poslovnom okruženju kako nosi sa sobom svoje čedo pod skutama i uzima si pauzu za dojenje, a šef joj nosi stolicu na ljuljanje i otprema pun razumijevanja prema stražnjoj prostoriji koju je uredio za malo biće...jer sva djeca su jednako vrijedna, barem u ovom našem civiliziranom zapadnom društvu...ILI?
Druga stvar koja mi je fenomenalno apsoštrumfno fantastična je činjenica da će same poslovno visokopozicionirane majke isticati kako se majčinstvo i karijere ne isključuju, dapače...
Tako čitam neki dan u nekim austrijskim novinama izjave najutjecajnijih žena u austrijskom gospodarstvu koje govore baš o svom majčinstvu i poslu...I znate što? To vam je stvarno jako jednostavno.
Jer dijete vam čuva mama (djetetova baka) ili tagesmutter (nešto kao mama za dan-žena za čuvanje), za čišćenje stana imate kućnu pomoćnicu, za kuhanje imate tetu koja vam kuha jer morate se svi skupa zdravo hraniti, a jedna poslovna žena nema vremena za takve stvari, pa onda još kombinirate igraonice i vrtić, pa supruga iliti oca djeteta koji uskače kad god treba (stvarno ne znam kada je to, ali dobro-možda kada baka, teta, kuharica i kućna pomoćnica u isto vrijeme obole ili gledaju sapunicu na teveju) ... Sve u svemu, pis of kejk.
I zapravo što tu ima loše? Pa baš ništa..sve je super i sve je za pet ako si bogat i utjecajan. A ni to nije najstrašnija stvar, jer ne živimo više u socijalizmu (ovi ovdje niti nisu) i tko se snađe, taj si posloži stvari. I stvarno me ne smeta da neki imaju ili se mogu posložiti.
Ono što me inače smeta i kod bogatih nasljednika ili djece utjecajnih roditelja ili onih koji su sami došli do nekih utjecajnih pozicija je ta relativizacija i nepriznavanje nekih pogodnosti koje oni imaju, a drugi nemaju. Ma neka imaš nešto, samo priznaj da imaš i ne pričaj priče. Jer da je bilo koja od tih ministrica ili poslovnih žena rekla: "Da, MENI je lakše, jer koristim svoju poziciju da si olakšam i imam takve mogućnsoti koje drugi nemaju", stvarno bih bila prva koja bi dala svoj glas, ako ništa drugo, onda za iskrenost. Ali ovakve priče o tome kako se to može, što znači da svaka žena može, samo se mora potruditi...stvarno su mi neukusne, pogotovo u Hrvatskoj gdje je diskriminacija žena po tom pitanju već tako javna da vas na intervjuima za posao ispituju o tome namjeravate li i kada ćete ostati trudni. A kada ste već na porodiljskom prijateljski vas upozoravaju da bi bilo bolje da se što prije vratite ako hoćete da vas mjesto čeka.
A i stvaraju osjećaj grižnje savjesti, jer vidi kako nekima to uspjeva, a ti si neka pušioničarka kojoj to ne ide... pa što se onda pačaš? Ostani doma i čuvaj djecu, pa nema problema. Jel tako?
Najveći dio političara bi vam možda tako i rekao, ali za javnost (posebno prije izbora ) se donose odredbe, prijedlozi zakona (koji obično ne zažive) o podupiranju nataliteta, pomoći majkama, mogućnosti dojenja za vrijeme radnog vremena... bla, bla, bla... Jer žene su nam bitne, ipak je to polovica glasačkog tijela.
Jer stalo nam je svima da su nam majke zadovoljne, da imamo dječice, da žene budu ravnopravne i u poslu... fraze,fraze bez pokrića...
Jedna od njih je i da su majčinstvo i karijera mogući... JESU, ali pita li netko za cijenu? Ne samo ovu u novcima.
Idem probuditi svoje zlato...nema cijene.
Ili možda i ima, samo ju neki svjesno odluče platiti.
|
