30.11.2005., srijeda
Aquashow 2005
Dakle, bilo je stvarno jako lijepo, što vam na žalost nisam u potpunosti uspjela prenijeti. Naime, nisam uspjela snimiti skokove (u vodu) koji su bili jako lijepi, jer sam snimala filmić da snimim Savršenog u potpunosti, pa sam morala mijenjati karticu...i još mi se djevojčica motala pod nogama. Ona je stalno pljeskala, plesala i vikala "bavo".
Mene nema na snimkama jerbo nisam plivala iz objektivnih razloga koji me zaskoče na svakoj takvoj stepenici mog života.
Dvije zadnje fotke su mah-mah od svih sudionika, a na jednoj se vidi monoperaja Mr. Perfect-a.
Sinhro-plivačice su isto imale jako lijepu točku, ja sam uspjela snimiti samo ove male jednako slatke pikulice.
Zato sada doma lomim kičmu zajedno s djevojčicom dok pokušavamo ponoviti sve te pokrete.
A ja sam skužila da mi je prethodni post bio neki kak ti jubilarni 100. i baš je bio posvećen i plivanju s monoperajom po kojem sam si i odabrala nick. Slučajnost?
Možda vam jednom i napišem priču o tome kako sam se zaljubila u taj sport i počela plivati (i nastupati) u tridesetoj....Do tada lijep pozdrav svima...
|
- 22:50 -
Komentiraj (10) -
Isprintaj -
#
23.11.2005., srijeda
Bečki sportski festival 2005.
Od ovog petka do nedjelje se u Beču održava najveći zatvoreni sportski festival u Austriji koji je prošle godine posjetilo preko 40.000 ljudi, a ove godine organizatori najavljuju sve još "veće, spektakularnije i sportskije".
Ukratko, radi se o prezentaciji svih mogućih sportova koje u Wiener Stadthalle (nešto kao Dom sportova samo veće i bolje opremljeno) izvode što renomirani sportaši, što raja koja dođe i poželi u društvu istih isprobati neki od sportova na svim mogućim i nemogućim sportskim spravama i pomagalima.
Tako osim na raznim drugim događanjima u sklopu festivala, možete biti u radionicama za aerobic, tenis, skateboard, triatlon (Esterajheri imaju olimpijsku pobjednicu – naravno strankinju), nogomet, razne penjačke sportove, hokej, naravno i skijaške skokove (da, da, napravili su ove godine jos dužu skijašku skakaonicu od prošlogodišnje u jednoj od hala), golf, pa neke najnovije sportove koje uopće ne znam prevesti... I naravno biti će prezentacija plivačkih disciplina (ovaj vikend je paralelno na bazenu i natjecanje u plivanju) ...
Savršeni i ja bi trebali u nedjelju nastupiti u koreografiji plivanja s monoperajom. To će biti dio velikog završnog spektakla u kojem će sudjelovati plivači, sinkro-plivačice, vaterpolisti, skakači u vodu i monoperajaši. Koliko sam do sada čula na bazenu, biti će to koreografija sa velikom školjkom koja će se vući po bazenu, s bakljama, i tak nekim čudima.
Budući da je na prošlotjednoj probi bio Mr. Perfect, dok sam ja čuvala djevojčicu, večeras idemo svi skupa da i ja vidim što moram raditi da ne osramotim svoj monoperajaški rod... a djevojčica ide s nama, samo se nadam da ćemo ju zauzdati da ne skoči u bazen jer je prehlađena, a na sportskom bazenu je voda prehladna za nju... Nismo ni nas dvoje najzdraviji, ali ne želimo propustiti ovakav događaj.
Javim kako je bilo...
Pozdrav, MonoperajAnka
Update:
Vratila sam se doma s teškim svrabežom po koži i licu jer se zbog probe koja se otegnula, tete-spremačice koja je već zatvorila tuš-butigu i djevojčice koja se sakrivala po kaslićima za presvlačenje, ja više nisam stigla istuširati...
Inače, spektakl je već sada bio lijep za gledati. Prvo idu plivači, pa skakači, pa vaterpolisti s loptama, i onda sinhro-plivačice i mi. Prvo jedna stoji na dasci, a vuku ju dečki, pa onda izvodi solo-točku , onda ide jedna na nekom luftiću-stolcu s kojega isto skače i pleše, onda ide mala djevojčica koja sjedi u školjki, vuku je plivači, a monoperaje plivaju oko nje i bacaju peraju u zrak...ma baš je fora.
Djevojčica je bila zapanjena, sve je gledala, močila je samo noge, s mamom se zagrijavala i skakutala, vaterpolistima nije htjela vratiti loptu za ponovnu probu i na kraju urlala za mamom koja je išla na drugu probu nakon tate...
Zaspala je vjerojatno u glavi vrteći te slikice gdje mama i tata plivaju kao delfini na neku lijepu glazbu (zvučnici su i pod vodom).
Joj, da mi je biti ponovno dijete s njezinim djetinjstvom... sanjajte i vi delfine, male sirene i ponekog dobroćudnog kita koji se ko sumanut rita... ova zadnja loša rima je posljedica bambusa u kasne sate... pa najte zamerit... Mah-mah svima.
E da, ako je netko slučajno (ili namjerno) u nedjelju u Beču, navratite u 18 sati u Stadthallenbad na lijep vodeni spektakl, upad je besplatan. Sve drugo od petka do nedjeljenog zatvaranja događaja se plaća. A ovo je sigurno najljepše za pogledati. Pa ima istine u onoj da su najbolje stvari u životu besplatne ...
|
- 17:24 -
Komentiraj (16) -
Isprintaj -
#
20.11.2005., nedjelja
Glorija - iza kulisa
Jučer je u teatru Akzent u Beču gostovalo Hrvatsko narodno kazalište s predstavom "Glorija" Ranka Marinkovića. I ja sam bila tamo, pa ću vam kratko opisati kako je bilo ispred, ali i iza kulisa.
Kazalište je bilo popunjeno skoro do zadnjeg mjesta i to je već bio dobar znak. Iznad scene je bilo platno s titlovima na njemačkom jeziku, tako da prestavu može pratiti i austrijska publika, koja je iako malobrojna, također popunila stolice gledatelja i slušatelja. Usput, nedavno sam bila tu u Beču i na jednoj kabaretskoj izvedbi na kojoj su bila i dva tumača za gluhonijeme gledatelje s kojima su i sami glumci tijekom predstave duhovito komunicirali.
Budući da je Gloriju na njemački preveo slijep čovjek (Sead Muhamedagić), čitava ideja u kazalištu sa pomagalima onima koji vide, ali ne razumiju ili onima koji vide, ali ne čuju, dobiva jedan potpuni prevodilački smisao, jer i slijepi ju mogu pratiti sluhom, kao i nijemi pokretima ili govornici drugog jezika pomoću teksta.
U svakom slučaju dobro je da se granice pomiču i da danas u kazalište (barem ovdje) mogu svi, pa i invalidne osobe.
S obzirom da ovo nije kritički osvrt, neću vam pisati o dobro uigranoj glumačkoj ekipi (Goran Grgić, Olga Pakalović, Mustafa Nadarević, Pero Kvrgić, Žarko Potočnjak i drugi) pod vodstvom režisera Božidara Violića.
Već o nekim zanimljivostima koje su se dogodile tijekom predstave, a koje ipak nisu omele glumce i tehniku da odrade zaista odličan posao.
Kako to već biva u kazalištu danas, jedan glazbeni dio u predstavi trebao je biti pušten s mini-disca. Međutim, u uređaju je nestalo struje i mini-disc je ostao zarobljen, a uređaj mrtav. Nemajući puno vremena, dovitljivi tehničar je uzeo odvijač i razvalio kućište iz kojega je izašao mini-disc kojega je brzo ugurao u drugi uređaj. Na nevjericu s kojom ga je gledao austrijski kolega, samo je kratko prokomentirao, više za sebe: "Tako mi to radimo na Balkanu". Poslije smo se prijateljica i ja zezale kako bi Austrijanac vjerojatno prvo sazvao sastanak na kojem bi se razmotrila sva moguća rješenja, pa izvuklo najoptimalnije... dok bi predstava vjerojatno čekala. Ovako su Rvati pokazali zavidnu dozu improvizacijskog umijeća.
Drugi problemčić je nastao kada je tehničar zadužen za spuštanje i dizanje jednog pomičnog sjedala uokvirenog cvijećem, nenaučen na visoku tehnologiju zapadnog kazališnog standarda, umjesto polaganim pokretima vrtenja i navlačenja špage, stisnuo predviđeni gumbić koji je na lagani otpust prsta prestao spuštati spravu, pa je glumica koja je sjedila na toj nekoj ljuljački, ostala na trenutak visjeti u zraku. Nakon kratke neverbalne komunikacije s inspicijentom koji je iskrivio vrat i kralježnicu od kimanja glavom da nastavi i dalje sa spuštanjem, tehničar je to učinio, ali je opet zbog ponovnog stiskanja sprava počela naglo ići dalje što je izazvalo efekt laganog propadanja sa stani-kreni fazama.
Još jedan susret dva mentaliteta se dogodio kada su neke gospođe u bifeu za vrijeme pauze naručile svoja pića i lijepo odšetale bez da su platile, što je kod austrisjkih konobara izazvalo opet čuđenje, ali ništa više od toga. Nije bilo onoga... Ej, momak (ili curo) izgledam li ja kao budala, pa da samo odeš bez da si platio(ila).
Inače, ako hoćete gledati neku predsatvu u Beču, a niste baš pri novcima ili vam se karte čine preskupe, možete samo doći do nekog dijela kazališta gdje još ima mjesta i tetu ili stričeka na ulazu samo kratko obavijestiti kako ste vi sa kazalištarcima, na što vas uredno propuštaju bez suvišnih pitanja.
A ako osjetite glad nakon predstave, isti scenarij ponovite na ulazu u bife sa švedskim stolom za uzvanike. Uspjeh zagarantiran. Provjereno.
Balkanci ostaju balkanci. Pa klišeizirana rečenica iz Hininog izvješća kako kultura ne poznaje granica, zaista ne može biti točnija.
|
- 17:10 -
Komentiraj (9) -
Isprintaj -
#
11.11.2005., petak
Imam koncept
Evo dragi moji, Martine i Martini, a posebno mojoj prijateljici-domoljupki kojoj je na ovaj zanimljiv dan i datum rođendan...malo kritike na Esterajhere.
Idem ja danas na jedan pregled kod doktora u bolnicu u kojoj nisam do sada bila. Budući da nisam sa sobom imala uputstva Savršenog, već samo papirić s planom tog malog dijela grada, normalno da sam se malo pogubila. Pa ne budi lijena, pitam ljude gdje je ta bolnica, a znam da sam negdje vrlo blizu, pa da se ne mučim i ne gubim vrijeme. I ljudi uglavnom ne znaju, pa me jedan zgodan mladi dečko koji osigurava da dječica sigurno pređu cestu, uputi prema odredištu.
I dođem konačno tamo sva zajapurena jer mi je termin već prošao i počnem se ispričavati...a sestra me u čudu gleda i govori kako uopće nema problema, neka se skinem i pričekam malo, da će me odmah pozvati....I skužim da još uvijek funkcioniram po onom modelu u domaji gdje je ljubaznost u ordinacijama nakon što ste zakasnili čisti SF...jooooj, pardon, isprika, ovo je post o kritiziranju Austrijanaca....sorry, evo me opet na pravu temu...
Dakle, jedna od slučajnih prolaznica je čim je vidjela da joj želim prići s pitanjem, samo odmahnula rukom i odgovorila: "Imam koncept". Prvo sam pomislila da ju nisam dobro čula ili razumjela, ali rekla je to zaista dovoljno glasno i jasno.Jedino drugo značenje bi u vrlo malom postotku moglo zvučati "Imam koncert". Budući da je bilo oko osam sati u jutro, ne vjerujem u tu mogućnost...Ova prva je 99% vjerojatna, jer sam gospođu vidjela još prije na semaforu dok je sa mnom čekala i bila udubljena u misli. Dakle, ona sada ima već sve isplanirano gdje će i kako će, i ne voli kada joj taj njezin plan netko nepozvan naruši.
Pa joj je valjda bilo izvan koncepta da ju netko zaustavi s nekim pitanjem. Iako ne vjerujem da joj se žurilo, jer nije baš brzo hodala. A ovdje se na semaforima izgubi više vremena nego da s nekim popričate koju minutu.
Spontanost je inače jedna kategorija Esterajherima teško dokučiva. Pa ako osjetite potrebu da se s nekim vidite, ono baš sada...teško braco. Oni će izvaditi svoj rokovnik i zabilježiti u njega neki datum kada prvi puta imaju slobodan termin, za nekih dva-tri tjedna.
To su te neke meni zanimljive reakcije. Uz tišinu u prepunoj podzemnoj (nije da mi ne odgovara, ali nekeda je stvarno sablasno), pa onda prepun grad poznat po kulturi s izgaženim psećim govnima. Barem jednom tjedno ugazimo u izmet najdražih kućnih ljubimaca, a danas je djevojčica pokupila jedan i na toboganu i to u ograđenom parkiću gdje psi ne smiju, ali je neko dijete očito negdje prija ugazilo, pa onda i razmazalo sadržaj po parku.
To je valjda nešto kao dio te kulture, pa ako se hoćete integrirati trebate valjda uredno čistiti ta govanca sa cipela i kotača kolica, jer četveronožni ljubimci su nešto u što se ne dira. Iako je to problem dvonožnih ignoranata. Kojih je unatoč postojećem zakonu i vrečicama za pseće drekece u pojedinim parkovima, očito jako puno.
Mi u podrumu imamo jednu četku samo za čišćenje dotičnih, pa ne znam, možda se ogromnom kupnjom takvih pomagala puni državni proračun, jer drugu specijalnost Esterajhera u vidu zapošljavanja ljudi s najrazličitijim zadacima tipa čistača drek-basters još nisam vidjela.
I na kraju, nešto što je vjerojatno karakteristika svih velikih gradova, ogroman broj propupalih likova.
I da dan u austrijskoj prijestolnici ne bi bio obilježen samo svakodnevnim psećim izmetima posvuda i neobičnim odgovorima sve otuđenijih ljudi, pobrinula se i jedna očito psihički poremećena osoba.
Ja sam stajala na vratima vlaka u podzemnoj željeznici, a starija gospođa se počela gurati prema izlazu, na što sam se ja pomakla u stranu i odlučila kako ću sići na stanici, iako mi to nije odredište, da ne smetam pri izlazu. Bez obzira na moj pomak us tranu, ona je počela nešto urlati kao da li je to bordel ili podzemna, pa sam se ja okrenula prema njoj i počela ju gledati direktno u oči. Izgledale smo kao u vesternu...tko će prije povući...Ne, ne pištolj ili bombu, nije ovo Hrvatska...ups, pardon opet ja skrećem s teme...Nego povući verbalni okidač.
I skužim ja u tom pogledu koliko je sati i mislim si brzo da li da isprobam teoriju zbunjivanja dobrotom i poželim gospođi mir, ljubav, zdravlje i sreću...Ali progovaram valjda zbunjena tolikom mržnjom samo..."Vi ste bolesni i vi to znate". Nemam pojma zašto sam to rekla , jer nije lijepo bolesnim osobama davati to do znanja, ionako nr dopire do niih...Ali izgleda da je ovo itekako doprijelo do nje, jer je počela vikati izlazeći nešto u stilu "Kurva u hlačama". Možda se ipak radi o jako zlošestoj osobi, ali i to je neka vrsta bolest, zar ne?
S obzirom na prijašnji komentar o bordelu, očito je da žena u glavi ima neki mračan svijet bordela, prostitutki...bla, bla
Jadna, žao mi je takvih ljudi, a ipak znaju biti nekada i opasni ili barem neugodni.
Da ne mislite kako mi je dan obilježen samo takvim situacijama, evo danas prvi puta ostavljamo djevojčicu kod prijatelja, a Savršeni i ja idemo na plivanje (meni drugi puta u tjedan dana), što je bez bake-servisa ovdje pravi praznik...skoro kao i mnogima u domaji koji će se veseliti i popiti koju za MArtinje.
Osim toga, nalaz mi je dobar, a kao što već napisah, moja najbolja prijateljica slavi danas rođendan (nije Martina), pa eto razloga za veselje.
A posebnu simpatiju i smjeh na licu mi izazove kada zamislim gore opisanu prolaznicu na cesti kako ju Smrt tapka po leđima (u centru Beča stoji jedan od mnogih koje se preoblače u neke takve likove), a ona se uopće ne okreće već odmahuje rukom i odgovara:"Imam koncept".
Pa kaj ljudi nisu divna bića?
Veselo vam bilo, u grlo se slilo,
a mojoj slavljeničkoj ne-alkoholičarki niz grlo neka poteku tone marcipana i drugih omiljenih okusa koje joj želi njezina
MonodijasporAnka
Update:
Škvadra na bazenu je skoro riknula od čuda kada su nas vidjeli zajedno bez djevojčice. Ja sam ju čitav dan pripremala da ćemo ju ostaviti, pa smo još ponavljali gradivo kod frendova na odlasku, a mala me gledala pogledom "Daj, ajde reci još stoti put kaj imaš i nestani"...Nije niti jednom pitala za nas čitavu večer...samostalno naše čudo, ljube ju mama i tata rasplivani.
Nego, da završim s kritikom Esterajhera...na autu nas je dočekala kazna jer se od nedavno parking naplaćuje tamo gdje se prije nije, a znak je jedno petstotinjak metara dalje, tj. na početku zone, pa tko nije vidio, nije imao sreće...Rasprave s ograničenima nemaju smisla, tako se valjda puni proračun za socijalnu državu. A kaznu možemo samo platiti, jer tu nema po babi i stričevima, red i ograničenost je njihov moto....Tako sada sam završila i idem si nekaj popit...ajd bok svima
|
- 15:42 -
Komentiraj (8) -
Isprintaj -
#
06.11.2005., nedjelja
Nedjeljne misli
Danas sam na misi slušala tišinu. Možda vam to ne zvuči tako senzacionalno, ali meni je bilo vrlo okrepljujuće. Naime, kada ne lovim djevojčicu po crkvi, lovim još uvijek liturgiju na njemačkom. A danas sam bila sama, pa sam uspjela loviti malo i svoje misli...u tišini. Jedan mladi svećenik ima lijepe i jednostavne propovjedi i uvijek ostavi mjesta za malo osobnog promišljanja...u tišini.
Iako volim glazbu, vječno brbljanje djevojčice ili neku zvučnu kulisu u pozadini, tako volim tu tišinu gdje mogu jasno čuti svoje misli ili jednostavno uživati i bez njih.
Čini mi se da danas uz sve druge terore, postoji i teror zvuka i da se ljudi uglavnom osjećaju nelagodno ako ne čuju stalno neki zvučni podražaj.
I kuda su me odvele te misli u tišini? Pomislila sam kako mi je potreban odlazak na nedjeljnu misu, ne zbog običaja ili zadovoljenja forme, već istinski da se barem na kratko oslobodim svakodnevice i okrenem prema Bogu.
Iako sam naravno zakasnila, uspjela sam čuti dio propovjedi u kojoj je svećenik govorio kako nam je potrebno tih par minuta dnevno provesti u molitvi ili meditaciji. I kako nam za to zaista ne treba ništa posebno osim malo volje i nekoliko izdvojenih trenutaka samo za to.
Zašto je ipak tako teško odvojiti to malo vremena za biti sam sa sobom i Bogom? Palo mi je na pamet da je to zato jer vrag leži uvijek negdje u detalju, kako kaže jedna uzrečica. I premda ja tu sliku vraga nikada nemam kao neku konkretnu osobu, već kao neko zlo u ljidima, nisam shvatila odmah zašto sam pomislila na tu rečenicu.
Najčešći argumenti za neodlazak u Crkvu, barem kod mene, nisu neki osobito bitni ili snažno argumentirani. Neka lijenost, manjak volje da se organiziram i izvedem to...i tako hrpa nekih sitnih razloga.
Od drugih ljudi sam čula da je to neka odbojnost prema svećeniku ili više njih koji ne znaju danas pristupiti ljudima, pa dvoličnost ljudi koji tamo idu, a jedan od zanimljivijih mi je onaj kada ljudi kažu kako oni ne idu na misu i ne obilaze crkve, ali žive puno više u skladu sa kršćanskim načelima od onih koji to rade često ili barem češće od njih. Taj mi je besmrtan jer, iako osuđuje formalizam, pada u jedan po meni ništa manje dvoličan i ocjenjivački nastrojen stav. Dvoličan zato jer se tu ljudi ipak ne odriču svoje formalne pripadnosti vjeri, bez obzira što im je to sve bez veze, a ocjenjivački zato jer bez problema mogu odrediti kako su oni super i žive u skladu s kršćanskim načelima, dok drugi to tako ne rade. Jer oni ne kradu, ne lažu...i tako zapravo su super. Volim taj visoki stav o svojem ponašanju. Koji najčešće nije potkrepljen samokritikom ili propitkivanjem, jer je bitno da se nađu oni drugi koji su formalisti bez sadržaja. Pa su oni zapravo razlog zašto su oni neformalisti sa ,pretpostavljam, sadržajem.
Ne osuđujem nikoga, jer nemam pravo na to. Niti sam tako pametna da znam štto netko osjeća u sebi . Samo su mi zanimljivi ti razni obrambeni mehanizmi kojima čovjek hrani svoj ego, ne bi li ispao što bolji u svojim očima.
Zato mislim da priče o đavlu i grijehu, nisu neke jako velike i odbojne istine koju su prolazile u vrijeme nekritičkog promišljanja, već sitnice kojima se svaki dan udaljujemo od Boga, ili ako neki hoće, onoga istinski dobroga u nama.
Pa zato odrješenje grijeha na početku mise ne vidim kao nešto besmisleno što bi današnjem čovjeku bilo strano, iako kažu opet neki da treba biti afirmativan i ne derati po tom grijehu, već nekako suvremenije pristupiti čovjeku.
Ipak tek kada priznamo da smo ponekada lijeni, slabi, nedosljedni, rugalice, komentatori ne bi li istakli svoju duhovitost i pamet....možemo postati zaista slobodni od tih malih sitnih svakodnevnih prepreka i postati spremniji za iskrenost, praštanje i dobrotu.
I po prirodnim zakonima treba prvo istresti smeće kako bi na njegovo mjesto moglo doći...nemam pojma, evo da budem suvremeno ekološki osvještena...cvijeće.
Stav kako su sve te forme bez veze i kako sam ja jako dobar i bez njih, ili čak bolji od tih drugih koji jedno pričaju, a drugo rade, potvrđuju kako je vrag zaista uvijek skriven negdje u detalju....Pa makar taj detalj bila jedna mala bezazlena verbalna igra kojom smo sa sebe prebacili lopticu na drugoga.
A to je jedan omiljeni detalj ljudskoga roda. Kojem sam i ja podlegla u ovom postu...pa ga zato odmah skrušeno priznajem i molim za oprost...Evo malo materijala vječnim kritičarima Crkve na temu onih koji stalno griješe, ali onda odu u Crkvu i sve im je oprošteno...To je još jedna zgodna loptica.
Ali bez pravog sadržaja.
Na kraju vam želim malo tišine, one koja ne kritizira nikoga, ne osuđuje, ne ruga se, ne pametuje...jer znam da je meni potrebna svaki dan, a danas pogotovo.
|
- 16:59 -
Komentiraj (13) -
Isprintaj -
#
|
