Jučer je u teatru Akzent u Beču gostovalo Hrvatsko narodno kazalište s predstavom "Glorija" Ranka Marinkovića. I ja sam bila tamo, pa ću vam kratko opisati kako je bilo ispred, ali i iza kulisa.
Kazalište je bilo popunjeno skoro do zadnjeg mjesta i to je već bio dobar znak. Iznad scene je bilo platno s titlovima na njemačkom jeziku, tako da prestavu može pratiti i austrijska publika, koja je iako malobrojna, također popunila stolice gledatelja i slušatelja. Usput, nedavno sam bila tu u Beču i na jednoj kabaretskoj izvedbi na kojoj su bila i dva tumača za gluhonijeme gledatelje s kojima su i sami glumci tijekom predstave duhovito komunicirali.
Budući da je Gloriju na njemački preveo slijep čovjek (Sead Muhamedagić), čitava ideja u kazalištu sa pomagalima onima koji vide, ali ne razumiju ili onima koji vide, ali ne čuju, dobiva jedan potpuni prevodilački smisao, jer i slijepi ju mogu pratiti sluhom, kao i nijemi pokretima ili govornici drugog jezika pomoću teksta.
U svakom slučaju dobro je da se granice pomiču i da danas u kazalište (barem ovdje) mogu svi, pa i invalidne osobe.
S obzirom da ovo nije kritički osvrt, neću vam pisati o dobro uigranoj glumačkoj ekipi (Goran Grgić, Olga Pakalović, Mustafa Nadarević, Pero Kvrgić, Žarko Potočnjak i drugi) pod vodstvom režisera Božidara Violića.
Već o nekim zanimljivostima koje su se dogodile tijekom predstave, a koje ipak nisu omele glumce i tehniku da odrade zaista odličan posao.
Kako to već biva u kazalištu danas, jedan glazbeni dio u predstavi trebao je biti pušten s mini-disca. Međutim, u uređaju je nestalo struje i mini-disc je ostao zarobljen, a uređaj mrtav. Nemajući puno vremena, dovitljivi tehničar je uzeo odvijač i razvalio kućište iz kojega je izašao mini-disc kojega je brzo ugurao u drugi uređaj. Na nevjericu s kojom ga je gledao austrijski kolega, samo je kratko prokomentirao, više za sebe: "Tako mi to radimo na Balkanu". Poslije smo se prijateljica i ja zezale kako bi Austrijanac vjerojatno prvo sazvao sastanak na kojem bi se razmotrila sva moguća rješenja, pa izvuklo najoptimalnije... dok bi predstava vjerojatno čekala. Ovako su Rvati pokazali zavidnu dozu improvizacijskog umijeća.
Drugi problemčić je nastao kada je tehničar zadužen za spuštanje i dizanje jednog pomičnog sjedala uokvirenog cvijećem, nenaučen na visoku tehnologiju zapadnog kazališnog standarda, umjesto polaganim pokretima vrtenja i navlačenja špage, stisnuo predviđeni gumbić koji je na lagani otpust prsta prestao spuštati spravu, pa je glumica koja je sjedila na toj nekoj ljuljački, ostala na trenutak visjeti u zraku. Nakon kratke neverbalne komunikacije s inspicijentom koji je iskrivio vrat i kralježnicu od kimanja glavom da nastavi i dalje sa spuštanjem, tehničar je to učinio, ali je opet zbog ponovnog stiskanja sprava počela naglo ići dalje što je izazvalo efekt laganog propadanja sa stani-kreni fazama.
Još jedan susret dva mentaliteta se dogodio kada su neke gospođe u bifeu za vrijeme pauze naručile svoja pića i lijepo odšetale bez da su platile, što je kod austrisjkih konobara izazvalo opet čuđenje, ali ništa više od toga. Nije bilo onoga... Ej, momak (ili curo) izgledam li ja kao budala, pa da samo odeš bez da si platio(ila).
Inače, ako hoćete gledati neku predsatvu u Beču, a niste baš pri novcima ili vam se karte čine preskupe, možete samo doći do nekog dijela kazališta gdje još ima mjesta i tetu ili stričeka na ulazu samo kratko obavijestiti kako ste vi sa kazalištarcima, na što vas uredno propuštaju bez suvišnih pitanja.
A ako osjetite glad nakon predstave, isti scenarij ponovite na ulazu u bife sa švedskim stolom za uzvanike. Uspjeh zagarantiran. Provjereno.
Balkanci ostaju balkanci. Pa klišeizirana rečenica iz Hininog izvješća kako kultura ne poznaje granica, zaista ne može biti točnija.
Post je objavljen 20.11.2005. u 17:10 sati.