28.12.2005., srijeda
I skuhali su nam...
Prvo je djevojčica počela kuhati po kompu. Tako da sam već teško dolazila u zadnje vrijeme do njega, teveja ili telefona jer ta mala š(t)efica mora biti glavna, a mene i Savršenog uredno odkantava u takvim prilikama. Pa kada nazove netko tek nakon polusatnog razgovora i pod prijetnjama apstinencije od čokolade i bombona (a nekada samo silom ide) daje slušalicu dalje. A onda smo otišli u domaju gdje nemam svoj komp.
Tako da vam nikako nisam mogla javiti što su nam to na kraju skuhali Sv. Nikola i Djed Mraz.
Sve je krenulo sa sinom od moje najbolje bečke prijateljice koja nas je posjetila par dana prije našeg odlaska u Zagreb. Pa smo mi poslali našem malom prijatelju (tada je bio u vrtiću) slatkiše koje Sveti Nikola ostavio kod nas za njega. I otišla ona, mi se već lagano pakiramo kad stiže na večer sms s upitom je li prezertvativ među slatkišima koje je dječak otvorio i pred zabezeknutim ocem skoro pojeo, isto dio "slatkog paketa" od Sv. Nikole ili se netko našalio i tko će od nas preuzeti objašnjavanje pred uzrujanim ocem.
Mozak mi počne sumanuto raditi i sjetim se da je djevojčica jedan dan povodom svjetskog dana borbe protiv AIDS-a u dm-u dobila od tete na blagajni neke najnovije turbo-mirišljave i ne-znam-ti-ja-kaj-sve-ne turbo prezervative. Kao ono, daj mami i tati...i ja sam ostala zatečena jer je djevojčica mislila da su to neki bomboni, a ja sam si mislila kako danas već i mala djeca dobivaju prezervative...
Dakle, uzela sam ja to od djevojčice i odlučila zapakirati Savršenom u vrećicu s likom Krampusa...uz njegov omiljeni (drugi) slatkiš i mandarine.
I iznenadio se naš Mr- Perfect tako savršenom poklonu, sav je odlepršao na posao. Pogotovo nakon moje opaske da mu je njegov Nikolica donio nešto što može koristiti na poslu. Mislila sam na slatkiš i mandarine, ali on se već ufurao u film velikog zavodnika-Dilberta koji s prezervativima (dobivenim od svoje vlastite žene) šeće po uredima.
A kako je djevojčica drugu vrećicu za dječaka najbolje bečke frendice uredno raščerupala, tako sam ja slatkiše za mališu premjestila u vrećicu s likom Krampusa od Savršenog, uvjerena kako je on svoj poklon izvadio, spremio, iskoristio, nemam pojma....Ali, eto nije. I tako je vjeran muž ispao veći problem nego Sv. Nikola koji nosi maloj djeci prezervative...eh, stvarno luda vremena došla.
A Djed Mraz je skuhao frku u zagrebačkom božićnom tramvaju gdje ga se djevojčica prepala i još danas priča o tome.
A red je nešto reći i o Isuseku koji ipak unatoč Sv. Nikoli, Djedu Mrazu ili Djedu Božićnjaku navodno još uvijek nosi poklone maloj djeci. Tako je zbunjena od svekolike gore spomenute ekipe, djevojčica dobila sanjke. Danas smo ih isprobale jer je u Beču napadalo puno snijega i vani je prava idila.
A ja? Ja sam vam htjela skrušeno priznati kako sam namjeravala svoj Božićni post napisati u potpuno drukčijem svjetlu od hedonističkog uživanja u hrani, izležavanju, odlasku na koncert Parnog Valjka, kino, na bazen, posjete prijateljima....Ali kako sam uz sve to još za poklon (od Savršenog, ipak sam ja već velika curica, pa znam tko kupuje poklone) dobila laptop, nema smisla da pričam o skromnim poklonima, duhovnoj obnovi i sličnim stvarima koej ni sama nisam uspjela ostvariti.
I tako sam od sada uvijek on-line i više se nadam se neće dogoditi da tako dugo izbivam s bloga dok sam negdje izvan kuće. Kada sam se konačno vratila i proučila što ima na naslovnici, nisam vidjela niti jednu izdvojenu vijest ili priču vezanu uz Božić, ali sam zato naišla na čestitke nekih dragih blogera i to me razveselilo. Iako inače ne volim te čestitke u obliku sms-s, već radije nazovem ljude i čujem ih u živo, za blog mi je to O.K. jer je pisanje jedini način kojim komuniciramo.
A kako sam ove godine zakazala u nekim svojim osobnim namjerama, proslijediti ću komentar jedne blogerice koja je kod jednog drugog dragog blogera napisala kako ona proživljava vrijeme Adventa i Božić: Iako u gradu u kojem živim Božić nema isti sjaj kao kod vas, ja sa svojom obitelji nastojim sebi stvoriti ugodan doživljaj i doček tog dana, već prošli tjedan zapalili smo prvu adventsku svijeću, što ćemo raditi i ubuduće, do Božića, naravno, i stan se počinje lagano čstiti (ono generalno), kolači (šape i keksi na mašinu) za koji dan ce se ispeći, evo, i Sveti Nikola će za koji dan, pa Barbara, pa pšenica...I naravno, pokloni, jako skromni, uglavnom u vidu nečega što je potrebno, a ne luksuz. I na taj dan, svake godine na ručak pozovem dvije starice iz zgrade, koje nemaju nikoga svoga (djeca im otišla van zemlje), jednostavno, tu radost Božića podijelim s njima i uvijek i njih dočekaju ti neki sitni, mali poklončići, ali od srca.Ja sam ipak za stavljanje tih sitnih poklončića pod bor, jer to ima svoju simboliku. Nije važno koliko je vrijedan poklon, važno je da je stavljen od srca za srce. A za te sitnice nisu potrebni bankomati, samo mašta, veliko srce i vješte ruke.
Budući da s Božićnom čestitkom pomalo kasnim, želim od srca svim svojim virtualnim prijateljima, neprijateljima, slučajnim prolaznicima i vjernim anonimnim i poznatim čitateljima mog bloga da ovu radost Božića i dijeljenja osjećaju kroz čitavu 2006. A ako može i zauvijek.
|
- 23:54 -
Komentiraj (5) -
Isprintaj -
#
10.12.2005., subota
Što nam kuhaju Sv. Nikola i Djed Mraz?
Neobična ta moja mama. Sve će učiniti da stvari i svijet bude oko mene što bolji, a onda me nalupa po guzici kada ja jednakom tvrdoglavošću nastojim to isto učiniti sama za sebe... Ali ima ona i svoju mamu – ha-ha...
Tako je večer prije Sv. Nikole jurila ko sumanuta po dućanima da mi uz slatkiše u čizmicu stavi i šibu i da tako ispuni svoju viziju pravog poklona sa slatkišima za onaj dobar dio mene i šibu za onaj zločesti dio. Jer mama smatra da mi osim velike ljubavi, pažnje i ponavljanja kako sam dobra, draga, pametna i lijepa treba dati do znanja da sam isto tako zločesta, naporna, kenjkava, da imam pravo na to, ali onda moram snositi posljedice. Takva vam je moja mama...
Nego, malo sam joj provirila na taj njezin blog da vidim što je njoj tamo tako zanimljivo. Svašta ima tamo. Sve što se događa oko tih velikih, oni odmah pišu o tome. Tako sam vidjela da blogeri pišu o nekom stričeku koji se četiri godine skrivao po svijetu, nisam shvatila zašto, jer su ga ipak na kraju pronašli, a nije se valjda mislio do kraja života skrivati. Ne znam ima li taj striček doma djevojčicu i li dječaka ali ako ih tako dugo nije vidio, to je stvarno žalosno.
A vidjela sam ja već neki dan kada su nam bili prijatelji u gostima da su svi veliki počeli zuriti u onu kutiju gdje ja gledam Bambija i Dumba i počeli ponavljati: "Ulovili su ga?!!" Ne znam zašto je to tako važno, ali mama i tata su opet jučer maknuli moje crtiće s te kutije (pa sam morala gledati na onoj drugoj-manjoj, gdje mama piše blog) i gledali neku emisiju s nekim dosadnim stričekima. I mama i tata su se uzrujavali zašto je jedan stirček-novinar pozvao u goste jednog drugog nepristojnog stričeka koji nema veze sa profesijom, a glumi kako je najvažniji na ovom svijetu jer je vlasnik nekih novina i jer se susreo s ovim gore stričekom koji je pobjegao.
A i drugi su se stričeki (teta baš nema puno u toj priči, osim kao sporednih uloga) jako uzrujavali. Jer se sada spremaju neki nemiri i ljudi se bune jer su ulovili tog važnog glavnog stričeka.
A prije nekog vremena (ne znam ja još s tim vremenima) je jedan najglavniji striček pričao tim ljudima koji se opet bune, jednu priču, a sada priča drugu... A moja mama kaže da je to tako u politici. I da ima malo pravih ljudi tamo. Iako joj ovaj nije djelovao tako krivo.
Onda sam išla malo s mišem dolje, pa sam vidjela još neke vijesti na blogu. Uglavnom, ima sve više poznatih ljudi iz tih raznih medija na tom blogu. Pa neka teta Sanja iz one pjesme da si malo manja.
Pa neki striček Malnar kojega su nekada mama i tata povremeno gledali. Mama ga se sjeća još dok je bila mala djevojčica,a on je putovao po svijetu i u dječjim emisijama pričao o svojim zanimljivim dogodovštinama. Kaže mama da je bio baš zgodan i poučan. Onda se nešto jako razočarao i dojadilo mu je sve to jako pristojno i uvlakalački, pa se okrenuo na drugu stranu, tamo gdje nije sve tako lijepo kao u bajkama za malu djecu. Kaže mama da ga optužuju neki, ali da i za to treba hrabrosti i da je ovaj naš svijet postao jako iskrivljen, pa je teško više reći tko je tu lud, a tko nije... Iako nekada zna pretjerati (ali to mama kaže i za mene) samo više valjda nema njegove mame u blizini da ga mlatne po ritici.
Neki se bune u komentarima zašto ti već poznati odmah dođu na naslovnicu čim se jave da su na blogu...Moja mama kaže da je to normalno i da nema ništa protiv tih poznatih blogera, jer se onda i mala djeca kao što sam ja mogu isto dopisivati s njima. Iako mi je to mama za sada zabranila. Ali barem postoji teoretska šansa. Jedino joj nije jasno zašto odmah dospiju na te neke liste za koje bi se ipak trebalo malo duže vremena dokazati. Ali i to je,kaže ona, danas praksa. Samo budi poznat, nema veze što i kako radiš, i svi će te slušati. Pa sam ja odlučila kada narastem biti poznata. Samo još ne znam hoću li biti voditeljica te-ve prognoze, čitati sportske vijesti ili napisati kuharicu od svoje prabake koju mama čuva na polici.
Onda sam vidjela jednu vijest o jednom (opet) stričeku koji živi u Jeruzalemu i to mi je bilo baš zanimljivo. I mojoj mami. Onda je bila vijest o nekakvom odbrojavanju do Božića. Te vijesti koje bira neka teta (konačno) budu nekako zanimljivije. Jer od ona dva stričeka, jedan bira samo neke sexy teme i gole tete, a ja sam još za to premala, iako me mama naučila što imaju tete, a što stričeki...Ali nekim stričekima je to vrhunac za čitav život baš kao i maloj djeci u jednoj fazi, pa su im sve ostale zanimljive stvari zamagljene pred nekim cicama. Ali moja mama kaže da je i to normalno (čudna ta moja mama) jer neki muški misle samo na te stvari i nikada ne odrastu. A meni se to čini baš zgodno. Jer ovi drugi, jako odrasli stričeki, nisu baš nešto puno zanimljviji.
Ja vam na kraju mogu samo reći da je meni to ipak sve malo preteško za shvatiti. Pa se do daljnega vraćam na svoje crtiće i moje glavne junake... Pčelicu Maju, Aladina, Bambija i meni najdražeg Dumba. A ove stričeke i tete prepuštam mami, koja kaže da je i njoj tu puno toga neshvatljivo, pa se uvali meni pod moju Bambi dekicu i sa mnom gleda crtiće.
Tako zajedno čekamo sada Djeda Mraza. A on je ove godine kao i Sv. Nikola jako zaposlen, jer treba puno toga donijeti i napraviti. Jer ti odrasli nisu nikada zadovoljni i uvijek hoće više. A mama kaže da su i njih dvojica postali kao političari... svašta obećavaju, a onda donesu nešto što nisi naručio.
Ja sam naručila sanjke. Kaže mama da je to skup poklon i da ću onda dobiti samo to i od njih i od bake i dede... Već znam da uskoro slijedi post o tome kako pokloni nisu smisao Božića i bla-bla-bla... Dosadna nekada ta moja mama... Ali kaže da neke stvari treba ponavljati jer ih ljudi zaborave. Idem sada prije nego me otkrije. I vidi što sam napravila. Nadam se da se neće ljutiti što sam joj malo posudila blog.
Velika pusa svima od
djevojčice
Update:
Mama me već otkrila i nije baš impresionirana. Kaže da baš nije ljubitelj iskorištavanja dječice u razne promotivne svrhe. Ali ako mi je baš tako došlo, oprošteno mi je... jer ipak je to blog od MOJE mame. Uf, izvukla sam se... hi-hi
|
- 13:18 -
Komentiraj (19) -
Isprintaj -
#
02.12.2005., petak
Slučaj Duje ili dvostruka mjerila
Ne znam jeste li jučer gledali Dnevnik HTV-a ili bilo koju javnu reakciju na, prvo moguć, a sada već siguran, odlazak našeg najuspješnijeg plivača Duje Draganje u Katar.
Dakle, dečko je nakon nekih ponuda u domaji (koje su bile šlampavo napravljene i zbog čije sporosti i nesporazuma su bile i otežane) ipak odlučio plivati za Katar i osigurati si velikim novcima ne samo slijedećih nekoliko godina, već čitavu karijeru i život nakon nje.
Tako to naime radi velika većina sportaša u svijetu. Tako se to radi i u Lijepoj našoj. Tako to rade i naši nogometaši, u sportu gdje se odavno vrti najveća lova i gdje su transferi najnormalnija stvar.
Ono što meni nije jasno u čitavoj priči su ta dvostruka mjerila. Naime, za nogometaše je potpuno normalno i nitko ne stavlja upite o tome da igraju za strane klubove. Dičili smo se Šukerom kada je zabijao golove za tuđi klub, ali ako Duje pliva za Katar on se prodao.
Izgleda da je jedina njegova nesreća u tome što u plivanju ne postoje klupska natjecanja kao u nogometu, pa se ne mogu svakih par godina skupiti svi najbolji hrvatski plivači i predstavljati Hrvatine na nekom prvenstvu ili nečem sličnom.
U svakom slučaju, njegov čin je na razini domovinske izdaje (barem u očima sportskih funkcionera i novinara), dok očito za neke druge sportaše pravila drukčije funkcioniraju.
Pa ne samo za sportaše. Jedan od nacionalno-rodoljubnih pljuvača po Duji je bio i čovjek čiji zet živi i glumi preko Bare. Ali to je O.K. Jer on dođe svako malo kod svekra, pa oni za novce televizijskih pretplatnika u domovini snime neki te-ve serijal. To su pravi rodoljubi.
Osim političara, što u obličju filmskih režisera, što onih u sportskim institucijama koji su se najprije osigurali u Saboru, svoj glas protiv ovako nemoralnog čina digli su i neki sportski novinari. Tako je jučer jedna sportska novinarka zaključila u svom prilogu kako se možemo jedino nadati da će do iduće Olimpijade stasati nova generacija plivača koji će nas dalje uspješno predstavljati i kako u šoldima nije baš sve...ili možda je. To je rekla osoba koja se slika po žutom tisku gdje pokazuje svoj luksuzni stan (muž je arhitekt, očito dobrostojeći) i svoja putovanja po svijetu. Izgleda da nije u šoldima sve, mogla bi ona živjeti kao i većina raje u zemlji, ali eto, baš joj se posrećilo.
Ili se možda ipak radi o neprofesionalizmu većine sportskih novinara na HTV-u koji se vole poistovjećivati sa sportašima, pa umjesto normalnih prijenosa moramo slušati navijanja i nacionalne pobudnice s komentarima o tome što i kako bi to trebalo napraviti.
Ne znam zašto ta novinarka ne napravi neki prilog o jednom našem drugom plivaču koji je za svoje zaista brojne rezultate u plivanju uspio dobiti stan i auto ... samo, ima jedna caka ... stan je dobio na tri godine, ugovor je uspio produžiti za još tri, a nada se da će ga uspjeti otkupiti (da, da dobro ste pročitali), auto su mu sponzori dali na korištenje i nakon isteka ugovora morao ga je vratiti. Ne znam da li sponzorske aute vraćaju i neke naše glumice i pjevačice koje se slikaju s njima po novinama. Ali znam da su sponzori i grad s tim plivačem napravili sramotan ugovor. Kada oni isteknu, on je s familijom bez stana i auta, a posao mu je plivanje. Ili se ipak trebao nekako drukčije osigurati? Možda s plivanjem za neku stranu državu?
Iako se ljudi vole identificirati sa svojim nacionalnim herojima, činjenica je da nogometaši igraju nogomet zbog sebe i da dobro zarade, skijaši skijaju zbog sebe i plivači plivaju zbog sebe.
Sigurno je i to da su ponosni kao Hrvati kada osvoje neku titulu, ali to je dodatan splet okolnosti i možemo im biti zahvalni kada promoviraju našu zemlju. Većina od tih navijača ili moralista u obličju sportskih novinara bi vjerojatno uvijek išao raditi za veće novce tamo gdje se nude.
Kada su pitali ljude na cesti što misle o tome, svi su redom odgovorili da je to normalno i neka ode. To su bili ljudi kojima je dosta života u besparici, bez posla i sl.
I nisu pokazali zavist ili moralizirali o domoljublju. Za to postoje javni djelatnici, uglavnom bolje situirani. I žešći su u tome od same Crkve, koju se često kritizira za petljanje tamo gdje joj nije mjesto.
Nisam još čula da je netko iz Crkve reagirao na Dujin odlazak. Pa čak ni oni iz Katedrale hrvatskog duha nemaju na to pravo, jer je to privatna poslovna odluka. A Duje nije nikome do sada plaćao račun za struju ili vodu pa da je nekoga tako izigrao.
Dok su mnogi uzeli puno od zajedničke nacionalne blagajne, obogatili se... ali su ostali u Hrvatskoj.
Ipak nije u novcima sve, zar ne?
Duje, uzmi novce i bježi... I sretan ti put.
Snaći će se naše pametne sportske glavice, pa će prilagoditi izvješća s velikih plivačkih natjecanja u stilu: "... a evo i NAŠEG Duje pod Katarskom zastavom. Ali to nema nikakve veze, on je i dalje NAŠ."
|
- 10:14 -
Komentiraj (20) -
Isprintaj -
#
|
