Danas sam na misi slušala tišinu. Možda vam to ne zvuči tako senzacionalno, ali meni je bilo vrlo okrepljujuće. Naime, kada ne lovim djevojčicu po crkvi, lovim još uvijek liturgiju na njemačkom. A danas sam bila sama, pa sam uspjela loviti malo i svoje misli...u tišini. Jedan mladi svećenik ima lijepe i jednostavne propovjedi i uvijek ostavi mjesta za malo osobnog promišljanja...u tišini.
Iako volim glazbu, vječno brbljanje djevojčice ili neku zvučnu kulisu u pozadini, tako volim tu tišinu gdje mogu jasno čuti svoje misli ili jednostavno uživati i bez njih.
Čini mi se da danas uz sve druge terore, postoji i teror zvuka i da se ljudi uglavnom osjećaju nelagodno ako ne čuju stalno neki zvučni podražaj.
I kuda su me odvele te misli u tišini? Pomislila sam kako mi je potreban odlazak na nedjeljnu misu, ne zbog običaja ili zadovoljenja forme, već istinski da se barem na kratko oslobodim svakodnevice i okrenem prema Bogu.
Iako sam naravno zakasnila, uspjela sam čuti dio propovjedi u kojoj je svećenik govorio kako nam je potrebno tih par minuta dnevno provesti u molitvi ili meditaciji. I kako nam za to zaista ne treba ništa posebno osim malo volje i nekoliko izdvojenih trenutaka samo za to.
Zašto je ipak tako teško odvojiti to malo vremena za biti sam sa sobom i Bogom? Palo mi je na pamet da je to zato jer vrag leži uvijek negdje u detalju, kako kaže jedna uzrečica. I premda ja tu sliku vraga nikada nemam kao neku konkretnu osobu, već kao neko zlo u ljidima, nisam shvatila odmah zašto sam pomislila na tu rečenicu.
Najčešći argumenti za neodlazak u Crkvu, barem kod mene, nisu neki osobito bitni ili snažno argumentirani. Neka lijenost, manjak volje da se organiziram i izvedem to...i tako hrpa nekih sitnih razloga.
Od drugih ljudi sam čula da je to neka odbojnost prema svećeniku ili više njih koji ne znaju danas pristupiti ljudima, pa dvoličnost ljudi koji tamo idu, a jedan od zanimljivijih mi je onaj kada ljudi kažu kako oni ne idu na misu i ne obilaze crkve, ali žive puno više u skladu sa kršćanskim načelima od onih koji to rade često ili barem češće od njih. Taj mi je besmrtan jer, iako osuđuje formalizam, pada u jedan po meni ništa manje dvoličan i ocjenjivački nastrojen stav. Dvoličan zato jer se tu ljudi ipak ne odriču svoje formalne pripadnosti vjeri, bez obzira što im je to sve bez veze, a ocjenjivački zato jer bez problema mogu odrediti kako su oni super i žive u skladu s kršćanskim načelima, dok drugi to tako ne rade. Jer oni ne kradu, ne lažu...i tako zapravo su super. Volim taj visoki stav o svojem ponašanju. Koji najčešće nije potkrepljen samokritikom ili propitkivanjem, jer je bitno da se nađu oni drugi koji su formalisti bez sadržaja. Pa su oni zapravo razlog zašto su oni neformalisti sa ,pretpostavljam, sadržajem.
Ne osuđujem nikoga, jer nemam pravo na to. Niti sam tako pametna da znam štto netko osjeća u sebi . Samo su mi zanimljivi ti razni obrambeni mehanizmi kojima čovjek hrani svoj ego, ne bi li ispao što bolji u svojim očima.
Zato mislim da priče o đavlu i grijehu, nisu neke jako velike i odbojne istine koju su prolazile u vrijeme nekritičkog promišljanja, već sitnice kojima se svaki dan udaljujemo od Boga, ili ako neki hoće, onoga istinski dobroga u nama.
Pa zato odrješenje grijeha na početku mise ne vidim kao nešto besmisleno što bi današnjem čovjeku bilo strano, iako kažu opet neki da treba biti afirmativan i ne derati po tom grijehu, već nekako suvremenije pristupiti čovjeku.
Ipak tek kada priznamo da smo ponekada lijeni, slabi, nedosljedni, rugalice, komentatori ne bi li istakli svoju duhovitost i pamet....možemo postati zaista slobodni od tih malih sitnih svakodnevnih prepreka i postati spremniji za iskrenost, praštanje i dobrotu.
I po prirodnim zakonima treba prvo istresti smeće kako bi na njegovo mjesto moglo doći...nemam pojma, evo da budem suvremeno ekološki osvještena...cvijeće.
Stav kako su sve te forme bez veze i kako sam ja jako dobar i bez njih, ili čak bolji od tih drugih koji jedno pričaju, a drugo rade, potvrđuju kako je vrag zaista uvijek skriven negdje u detalju....Pa makar taj detalj bila jedna mala bezazlena verbalna igra kojom smo sa sebe prebacili lopticu na drugoga.
A to je jedan omiljeni detalj ljudskoga roda. Kojem sam i ja podlegla u ovom postu...pa ga zato odmah skrušeno priznajem i molim za oprost...Evo malo materijala vječnim kritičarima Crkve na temu onih koji stalno griješe, ali onda odu u Crkvu i sve im je oprošteno...To je još jedna zgodna loptica.
Ali bez pravog sadržaja.
Na kraju vam želim malo tišine, one koja ne kritizira nikoga, ne osuđuje, ne ruga se, ne pametuje...jer znam da je meni potrebna svaki dan, a danas pogotovo.
Post je objavljen 06.11.2005. u 16:59 sati.