29.03.2005., utorak
Sanjala sam Uskrs
pa se javljam nakon buđenja i vidim da je već prošao... A u snu je izgledao ovako:
Sunčan proljetni dan i zvona na crkvi zvone u polaganom ritmu kao da ih otpuhuje vjetar. Mama i djevojčica su se po puteljku uputile prema mjestu slavlja s drugim ljudima. Odjednom djevojčica zastaje i pita mamu:
"Što je to Uskrs?" a mama odgovara: "To je dan kada se sjećamo kako je Isus ustao iz groba i odletio na nebo, a tako ćemo i mi kada umremo otići na nebo ili uskrsnuti." "Znači nećemo ostati zakopani u zemlji?", opet se javila djevojčica. "Ne, nećemo, ostati će samo naše tijelo, ono je naša vanjska ljuska, a duša je ono što ostaje zauvijek i odlazi u nebo."
Djevojčica je šutila i razmišljala o maminim rječima, ušle su u crkvu i počela je pjesma ... Neka vam Uskrs bude u javi svakoga dana.
|
- 15:43 -
Komentiraj (7) -
Isprintaj -
#
23.03.2005., srijeda
Vratila sam se...
iako vjerojatno niste ni skužili da me nema...to su čari ovih tehničkih čuda današnjice. Stari monitor krknuo, pa vas sad čitam i gledam peko nekog novog, tankog i navodno puno kvalitetnijeg za oči i ostale buljeće organe (mislim i na jezik koji mi nekad ispadne čitajući neke blogove).
Malo mi je bilo prazno (naročito stol bez monitora-ha-ha), ali nije loše povremeno se malo otkačiti od nekih stvari. Bila sam neobavještena o razmišljanjima blogera koje čitam, ali sam se malo okrenula sebi i shvatila da koliko mi zadovoljstva i veselja pričinja pisanje mojih i čitanje tuđih blogova, toliko me na neki način čini ovisnom o nekom vidu komunikacije koja nije uvijek najpozitivnija, počne čeprkati, sitničariti, pametovati, izdvajati se komentiranjem tuđih ponašanja....i da ne duljim dalje. Možda je samo vrijeme za neki novi oblik pisanja, zapravo bih htjela zabilježiti ono što mi je sada u glavi i što se događa s nama, s djevojčicom, kako napreduje. Da ne padne u zaborav. A onda me zaskoči neka tema i krenem ju komentirati, pa uspoređivati s drugima i tako, sve ljudski i sve O.K. Ali nisam sigurna koliko me to rasterećuje...sigurno na jedan način. Razmjena mišljenja je jako dobra stvar, barem meni. I trudim se biti otvorena. Eto, samo ponekad je dobro malo i zatvoriti se (meni, naravno). U svakom slučaju je dobro da nisam pala u ovisničku krizu spoznajom da ću zbog tehničkih problema biti odsječena neko vrijeme od svih s kojima komuniciram preko kompa.
I da ne dužim, najvažnije novosti su daje djevojčica otkrila jaje i jagode, zabunom i čokoladnog zeku namjenjenog klinčadiji u domaji, tobogan i park kao omiljeno mjesto njezinog svijeta. A ja sam još samo dva dana na dijeti, skinula sam kile i dosta trbuha (iako ima još-ne znam od čega), osjećam se lakše i izgladnjelo, pomalo namčorasto (valjda od nedostatka čokolade). A zubi se polako navikavaju na žembelezo u njima, pa se još jednom potvrđuje da nije bez veze taj fenomen navike koji me fascinira čitavog života.
Možda o tome napišem koji post...toliko za sada. Pozdrav svima
|
- 22:58 -
Komentiraj (13) -
Isprintaj -
#
16.03.2005., srijeda
Proljetna generalka
Eto, dok neki bezuspješno pokušavaju učiniti političko generalno čišćenje pokušavajući stići tempirane zadnje i predzadnje rokove, drugi se svjesno okreću poznatom proljetnom čišćenju stanova, ureda, dvorišta... A mene sirotu što svjesno, što nekom sudbom koja se valjda nadovezala na moj unutrašnji glas da se dovedem fizički u red, ulovilo totalno generalno rihtanje. Osim što gubim kile (i nešto sivih stanica pride), zaskočila me jučer moja zubarka i to nevjerojatno. Došla sam samo uzeti otisak i dogovoriti se da izvadim još jednu osmicu prije nego mi šikne žembelezo na zube, a kad ona uzela otisak i počela lijepiti moj fiksni aparatić za ispravljanje zubića, lijepo jedan po jedan i na kraju žica... Savršeni i djevojčica su to sa strane promatrali i obadvoje (kad čuje da se netko od nas smije, eto i nje, iako nema pojma zašto) su se gromoglasno smijali uz komentare kako izgledam kao Zubo iz James Bonda (pretpostavljam da pogađate čiji to komentar može biti). Ja se nisam ni snašla, a već sam u čeljusti imala neki metal, nisam mogla zatvoriti usta, a pravo veselje je došlo kada sam pokušala pojesti svoju sirotinju od dijete (jučer je bilo povrće, pa nije bilo tako strašno kao dvopek danas) i nakon toga čistila prostor između žica i izvukla još kojih 20 dkg hrane između svog tog metala (naravno da sam pojela, kaj bi trebal to baciti?). Histerija me ulovila kada sam prije spavanja stavila malo nekog posebnog voska koji služi kao tampon-zona (ipak je ovo političko izvješće-samo treba čitati između redaka hi-hi) između žice i usnica, pa se ne osjeća direktno prijanjanje metala. A kada sam shvatila da se to čudo više ne skida koju godinu, oblio me hladan znoj. A kada sam se sjetila da mi isto takvo čudo stiže i na doljnju čeljust... No, dobro, imati ću prekrasne zube koji mi neće za 15-20 godina zbog naguravanja i početka paradontoze ispasti...jeeeee! Dakle, postajem mršavija, s ravnim zubima i jučer su mi stigli novi ulošci za hodanje iz Kinematike, dakle i kičma će mi biti ravnija. Kad još k tome dodam novi friz i posjet kozmetičarki, brijanje svega i svačega, par novih komada odjeće... Jasno vam je da se radi o novoj osobi. Još moram poraditi na profesionalnom obnavljanju, pa onda na bračnom (šaaaaaaaaaaaaallllllaaaa Savršeni šala, diši polako) i gdje će mi biti kraj? I Mr. Perfect se jučer pitao što li će on dobiti nakon svih tih stvari koje sam ja dobila. A ja sam mu odmah mozgom buduće ljepotice odgovorila: "Pa novu ženu, dragi, zar to nije najljepši poklon za tebe?" I nek mi netko kaže da nisam spremna za politički angažman!
|
- 13:30 -
Komentiraj (11) -
Isprintaj -
#
14.03.2005., ponedjeljak
Stiglo je proljeće!
Juuupii! Evo svečano vas obavještavam da je u prijestolnicu Austrije stiglo konačno proljeće. Prvi dan da smo djevojčica i ja izašle u proljetnim jaknama i uživale u podnevnom Suncu. Još se mora navući kapa (a to jako nervira malu tvrdoglavku) i malo slojevitije obući, ali već pomalo grije i na moje oduševljenje osjeća se onaj miris tipičan za najdraže mi godišnje doba.
A ja sam sve tanja, trbuh se smanjuje, laganija sam i osjećam se haaaaj, mozak baj, baj... Još samo jedanaest dana do kraja dijete... Ajme kaj to smrdi po zgoretini? Ovi susjedi nisu normalni ... ček' pa to meni gori meso?!!
Evo me natrag, dakle jesam mršavija, ali mi mozak baš ne funkcionira. Evo, sterotipi o zgodnim mršavicama (još mi fali plava boja kose) nisu bez veze. Valjda od nedostatka hrane mozak se malo isključi. Ajme, lončić od djevojčice je totalno pougljenio. Idem izribati to odmah i spasiti malo meseka za nju..
Pozdrav od mršavije glupače.
|
- 13:30 -
Komentiraj (14) -
Isprintaj -
#
12.03.2005., subota
Dan drugi...
Dakle, jučerašnji prvi dan dijete je prošao prilično dobro, ali zato sam danas imala opaku krizu. Naime, već me pred jutro počela boljeti glava, kasnije je prešla u migrenu, a ja sam što od nje, što od neispavanosti u kombinaciji s dijetom sva nekako treperila. A k tome sam sama s djevojčicom čitav dan...nigdje nikog, frendica se javila i ona i mali bolesni, drugi se ne javljaju, Savršeni pliva iznimno vikendom zbog prvenstva (hvala Bogu da je jednom godišnje). Čak sam s djevojčicom na leđima (nakon što je migrena malo uzela zatišje) uspjela dokoturati se do bazena i tamo smo i navijale, tata je pod tim povicima podrške super plivao...Uz to, najljepši moment mi je bio kada me jedna znanica koja ne zna da sam na dijeti pitala jesam li ja to smršavila? ...Jeeee, znači već se vidi??? NE znam kak je to moguće, možda sam već otprije uspjela nešto skinut...u svakom slučaju, dalo mi je poticaj. Drugi poticaj je došao od Raven koja provodi istu dijetu (ali mi ništa nije htjela govoriti, dok ja nisam javila da sam počela - pažljivica jedna) i koja mi piše da je najgore prvih dana, ali da očito smanjivanje trbuščića i ostalih nakupinica daje snage za nastavak.
Tako da idem sada pojesti ostatak večere, malo je podijelim da duže traje. A sutra je novi dan, pa bumo vidli kak ide...
Pozdrav od monodijetuše.
|
- 18:43 -
Komentiraj (3) -
Isprintaj -
#
11.03.2005., petak
Igranje sa Suncem, dijeta nakon čevapa i ostalo...
Danas je djevojčica sjedeći na podu spavaće sobe otkrila zrake Sunca koje su dopirale kroz prozor i pokušala ih uhvatiti rukama. Iako joj je Sunce smetalo da normalno gleda, upirala je pogled, smijala se i pružala ruke u pokušaju da dohvati nešto od tih svjetlećih čuda koja dolaze kroz prozor...Ja sam je sa strane gledala i smijala se zajedno s njom. Neki informativno-pedagosški pristup u toj situciji i objašnjavanje da je to Sunce, otkuda dolazi i sl. bio mi je neprimjeren. Samo smo se smijale i obadvije uživale. Ona u to malo Sunca što je uspjelo prodrijeti u ovoj zimi bez kraja, a ja u njoj koja mi je odsjaj tog pravog životnog Sunca i grije me svaki dan kao što ono grije Zemlju...Možda je ovo malo i kičasto, ali je istinito i stvarno tako doživljeno...Ali zato osjećam i druge prizemne zemaljske oblike stvarnosti. Naime, danas sam nakon dugo priprema i premišljanja krenula na dijetu. I da odmah preduhitrim sve one kojima idu na živce ti sindromi dijeta, mršavljenja, nekih žena-vješalica i opće histerije na tu temu i stvaranje osjećaja krivnje i nezadovoljsta kod velikog broja ljudi koji nisu u tim nekim medijsko-zadanim okvirima izgleda i proporcija...apsolutno se slažem. Dakle, ne idem na dijetu ni iz kakve potrebe da izgledam ko vješalica ili zbog toga što drugi misle o meni, nisam opterečena da se moram svima sviđati u bilo kojem pogledu (iako mi je naravno drago kada ljudi misle da sam draga, dobra, skladnog izgleda – kome nije?), već to radim zbog sebe i slike o sebi koju imam od prije i koju želim barem jednim dijelom vratiti...Znam da je teško nakon poroda nekim ženama opet izgledati kao prije i to područje očito genetskog naslijeđa ili hormona koji se polako ili nikad više ne usklade je u biti jedino gdje priznajem snagu genetike, ali to ne znači da se ne mogu pokušati protiv nje boriti. Znam da mi treba puno više truda nego nekim drugim ženam koje nakon par mjeseci uđu u svoje stare hlače bez problema i bilo kakvog truda. Ja sam nakon poroda vrlo brzo počela s vježbanjem, nakon tri mjeseca s plivanjem, pa vožnja biciklom...i ništa od toga na meni ne visi mlohavo i sl. jer se stvarno trudim držati organizam u zdravom kretanju sportom, ali kile nikako da odu, a i sva se osjećam napuhnuta kao balon. Kad sjednem osjećam taj još uvijek prilično veliki trbuh (imam čak i onu crtu još na njemu, iako je prošla godina dana od poroda) i jednostavno se zbog tog fizički ne osjećam dobro. Nisam onako lagana, pa me i kretanje i aktivnosti više umaraju...Možda je to neka vrsta kazne (da, znam gluposti, ali mogu i ja malo s time) zbog toga što sam ranije u mladosti svoju skladnu figuru doživljavala kao normalnu i prilično nesmotreno znala komentirati deblje ljude ili ih nazivati nazivima koji ističu tu debljinu (iako sam i sebi davala i primala slične nazive zbog nekih svojih nesavršenosti i nije me to tako nešto smetalo, ali svejedno..), pa sada i sama vidim kako je to. No, kako bilo, svojom dijetom ne potičem nikakva razmišljanja ni rasprave o toj temi. Obavještavam vas (i nekako formalno i sebe) da sam se odlučila za jednu bolničku dijetu koja je već isprobana i koja bez obzira na priličnu jednoličnost podrazumijeva unos i povrća, voća, mesa...samo je bitno držati se propisanih namirnica i količine. A ko' za peh sam zadnjih dana kada sam odlučila manje jesti da si priviknem organizam na manji unos hrane, bila okružena raznim delicijama...Pa me moja najbolja bečka frendica po dolasku iz Pariza obasula raznim sirevima, guščjim i ostalim paštetama, pa je Savršeni otkrio tzv. domaće čevape iz dijaspore namočivši umjesto somuna talijansku «čabatu» na dotične (sjajno,mljac), pa smo odmrznuli pileću sarmu g. oca, pa neku večer štrukle istog autora, pa je susjeda Turkinja poslala neke šečerne loptice (tako je mali sin rekao da se to zove) i tako redom. Skužila sam da neću tako nikada dočekati povoljan trenutak, pa sam samo skočila u hladnu vodu i što bude...A još je najbolji štos što me trener pokušao navabiti da ovaj vikend plivam na prvenstvu jer im fali četvrta za štafetu...ha-ha-haaaa. Meni je to urnebesno, jer ne samo da nisam ni u kakvoj formi jer plivam slabe treninge jednom tjedno, već sada od ove dijete vjerojatno ne bih imala snage ni za 50 metara sprinta, pa si zamišljam scenu u kojoj ja skčem i kupam se doslovce, dok zbunjeni monoperajaši bulje u tu trbušastu nakupinu koja se utapa i zbog koje ni najjača ženska ekipa ne može ni pomišljati na prva tri mjesta, a kamoli na pobjedu. Ništa zato, navijat ćemo za Savršenog, nadam se da ću za to imati snage...Držite figa da izdržim do kraja (traje dva tjedna) i da me ne opsjedaju slike raznih finih jela, stoga postove s receptima izbjegavam do daljnjeg.
Pozdrav od dijetuše
|
- 13:45 -
Komentiraj (8) -
Isprintaj -
#
10.03.2005., četvrtak
Čestitka za Mr. Perfect-a
Oni koji čitaju moj blog znaju da imam Savršenog muža. E, pa danas mu je rođendan i izveo je svoje cure u kineski restoran na ručak, a mi smo mu pjevale "Sretan rođendan". Mr. Perfect je bez obzira na moju otvorenost i pisanje i o njemu, ipak obavijen velom tajne. Zašto? Pa zato, jer ne voli da pišem direktno o njemu, samo onako usput... Pa ja neću pisati o njemu, već samo o mojim impresijama, a to što je on danas glavni lik u djelu će mi valjda oprostiti s obzirom da je to ipak njegov dan. Dakle, moj muž je (to sam već negdje napisala) inžinjer, pravi Dilbert po mnogočemu, razmišlja inžinjerski, oblači se inžinjerski... Naravno da nije savršen, ali se zna savršeno snaći i u svakoj nesavršenoj situaciji. O tome kako smo se upoznali sam već napisala jednu priču... pa o tome neću sada. Nego, da... evo par situacija koje govore o tome kakav je Mr. Perfect. Od klasične prosidbe nije bilo ni klečanja, ni cvijeća, prsten smo iskopali neki plastični iz vrećice s nekim čipsem (O.K. malo smo se narugali čitavoj priči sa zaručivanjem), već jedna njegova rečenica u pola zalogaja pizze koja je zvučala u stilu kako bi se mogli mi i konačno vjenčati?!? Za svadbeni poklon sam dobila od muža policu životnog osiguranja. U braku me mužić ne obasipa parfemima i ružama, već mene i djevojčicu osigurava na sve moguće druge načine... Od mogućih strujnih kratkih spojeva, od slika koje su u zid stavljene (da nekog ne ubiju) tako da ćemo ih kod selidbe vjerojatno morati ostaviti na zidu, od mogućeg slučajnog zalupljivanja ulaznih vrata, pa je umjesto prijašnje kvake ugradio onu koja se može otvarati i s vanjske strane, od požara u stanu, pa imamo protupožarni aparat u kuhinji (i autu), od mogućih padanja ormara na nas (u slučaju potresa) pa su svi ormari i police dodatno pričvršćeni s gornje strane u zid, od gubljena mobitela zbunjene majke, pa sam dobila privjesak za oko vrata, od mogućih napadača, pa imam i sprej protiv njih (ali sam ga u Beču prestala nositi)... Broj i vrste svih osiguranja koja imamo ne znam, znam da po djevojčicu, u slučaju nezgode bilo gdje, stiže helikopter iz Austrije... a razgovor o tome na što sve ja imam pravo u slučaju njegove nezgode, mi tek predstoji... I kaj da vam velim? Ruže vam izgube miris i uvenu, ali ljubav iskazana svaki dan brigom i djelima našeg muža i tate Dilberta ostaju s nama i onda kada on nije u blizini... juhica se kuha prije njegovog odlaska na posao, dok mi još spavamo, sve je osigurano od mogućih nezgoda... a mi se osjećamo tako sigurno. I onda neka netko kaže da to nije savršenstvo... Još jednom sretan rođendan. Vole te tvoje cure.
P.S.
Ako mu netko želi kupiti rođendanski poklon u obzir dolaze ljepila (i to ona najbolje kvalitete za ljepljenje gume na monoperaji), noževi i strugači vrhunskih materijala, drobilica za papar (ne sa plastičnom osovinom), svi nosači zvuka uključujući prazne mini discove, DVD-ovi (zadnji dio Gospodara prstenova), sve od Parnog valjka, može i valjak...Ipak je sve s ljepljenjem i ponovnim spajanjem na vrhu liste. Tako je za jedan rođendan poželio stalak za lemilicu. Fascinacija ljepljenjem potječe iz najmlađih dana kada je baki na moru puknuo zub, a četverogodišnji Dilbert se ponudio kako će ga opet zalijepiti i bakutaneru napraviti novi zub. Ja sam ove godine pokupovala pola dućan sa sportskom opremom, pa danas idem vratiti sve što ne zadovoljava kvalitetu...
|
- 15:17 -
Komentiraj (9) -
Isprintaj -
#
08.03.2005., utorak
Sretan Dan žena!
Budući da je Riječanka napisala odličan tekst o Međunarodnom danu žena, i ja se pridružujem čestitkama i neću ponavljati ono što je već rečeno. Htjela bih samo istaknuti još nešto vezano uz prava žena i borbu za jednakost. Naime, koliko vidim po sebi i svojim prijateljicama, sve smo više-manje udane za "normalne" i drage muškarce koji nas vole i poštuju. Tako da ne moramo dizati revoluciju za osnovna ljudska prava unutar braka ili zajednice s partnerom. Ali ima nešto kod žena i muškaraca što ih u većini primjera koje znam uvijek razlikuje. Naime, kao što kaže moja prijateljica Raven, mora se odati počast muškoj braći na umijeću stavljanja sebe u prvi plan i poslagivanja stvari tako da prvo njima odgovaraju... Od najbanalnijih stvari vezanih uz kuću i djecu, muškarac će pronaći vremena za sebe i svoj hobi, dok će žena prvo riješiti sve oko djeteta i njega, a tek onda se pobrinuti o sebi. Budući da će sve oko male zajednice biti rješeno (a žena krepana od hvatanja konaca raznih uglova), muški brat će se osvježen od sportske aktivnosti (nakon napornog posla mora se čovjek opustiti) začuditi umoru i nezadovoljstvu žene, zavući ručicu u složeni ormar, izvući čistu pidžamu, pojesti skuhani ručak, sjesti u usisanu sobu (svijest o dovođenju tih stvari u red je naglo zamućena u mozgu mudrog brata, koji se ne može istovremeno baviti s više stvari od jednom) i zaključiti kako se sestra žena ne zna jednostavno opustiti i više misliti na sebe... Radnje koje on učini potaknut vlastitom sviješću ili razgovorom s njom (čitaj muškim rječnikom - grintanjem), biti će jako cijenjene i plod milosti izmučenog brata, koji nakon posla do kasno u noć čisti kuhinju iza gomile. Kod žene se one podrazumijevaju, a i one su nekako spretnije i brže, bolje im to ide. Pa, evo vježbe i za muški rod.
Dakle, kao što rekoh, postoje jadnice (neke su u takvom okruženju, druge su si same dozvolile i unutar "normalnog društva") kojima muževi definitivno nisu partneri, osim u krevetu i u gostima gdje se vole praviti važni u ulozi muža i oca. A mi sretnice udane za naše drage i brižne muževe s kojima sve dijelimo, moramo još samo malo bolje razumijeti da će i najosjetljiviji muškarac stvari drukčije posložiti, da je očito komocija puno više preživjela kod tih dragih bića i da se za potpuno dijeljenje poslova treba i dalje boriti (po mogućnosti ne prigovaranjem, to ih jako demoralizira) ili što bi rekla sestra Riječanka da borba još nije prestala... I očito je da se neke stvari uče i da nisu urođene same po sebi, kao što to nije ni tolerancija kod malog djeteta, tako i suosjećanje ili neke druge vrijednosti treba uvijek nanovo tražiti i ukazivati na njih... A nama ženama također predstoji borba sa nama samima da si život pojednostavimo po uzoru na mušku braću i pomaknemo granice vlastite komocije. To je koliko kužim i želja naših muževa i partnera, da ne kompliciramo i sebe stavimo u prvi plan. Pa, eto ja to i činim i ovim putem obavještavam Mr. Perfect-a da danas nemamo ništa skuhano za ručak, jerbo je Dan žena, a ja sam se okrenula sebi, napisala post i idem se dalje uređivati za tebe dok stigneš danas doma...
Pa ako može, skokni u dućan (meni se ne da, a moram naučiti poštovati svoju komociju), smisli što ćemo jesti, veš za peglanje te isto čeka, a ja ću se igrati s djevojčicom i biti dobre volje dok ti dođeš s posla. A kada počnem i ja "za pravo" raditi (u firmi) možemo smisiliti neku novu strategiju, jer ću onda i ja imati posao pa neće biti da jedan potegne na poslu, a drugi kod kuće.
I još jednom pusa svoj braći i sestrama i pročitajte ponovno naslov...
|
- 11:59 -
Komentiraj (10) -
Isprintaj -
#
06.03.2005., nedjelja
Čovik je čovik, a pas je pas
Ovih dana su nakon duge i teške bolesti moji dali uspavati psa, foksterijera kojem sam ja prije nekih petnaestak godina dala ime Nil. Bio je drag, jako srčan, miroljubiv prema ljudima i lud kada su u pitanju bile mačke i neki drugi psi na koje je skakao bez obzira na činjenicu što su bili duplo veći od njega. Od te svoje naravi je zaradio epilepsiju, a na žalost život mu ni prije toga nije bio baš posut ružama (bez obzira na ljubav gazde koja nije nikada prestala) pa se ovdje misao o pasjem životu može doslovce shvatiti. U početku je uživao u pažnji svojih gazda, mladog bračnog para koji je imao vremena za svakodnevne šetnje u prirodi oko kuće u kojoj su živjeli. Onda su se morali preseliti u stan s puno ljudi i malo prostora, pa su se počela rađati djeca, vremena je bilo sve manje, posao, djeca... pa je gazdarica umrla i postavilo se pitanje što će samohrani otac s troje djece sada učiniti sa psom. Je li bolje dati ga nekome tko ima uvjete brinuti bolje o njemu. Psihijatrica je tada savjetovala da se ne ide na dva gubitka za djecu, pa je ipak preživio i tu žalosnu situaciju i ostajao sam po čitave dane dok su gazda i djeca bila na poslu i u školi, pa kod bake na ručku, pa tek na večer stizali doma i onda su mogli u šetnju s njime. S vremenom je postao sve manje srčan, predavao se, iscrpljivali su ga napadaji i sve manje je hodao, dok na kraju više nije mogao ni hodati, mučio se i patio...
Odluka se dugo odgađala, ali realnost života i nemogućnost da mu se pomogne su ipak prevagnuli.
Odmah mi je nakon vijesti projurilo kroz glavu: "Gdje je sada Nil? Je li u nekom psećem raju ili za njih nema takvih varijanti, jer po nekima ne posjeduju dušu?" Neću ulaziti u rasprave crkvenih otaca i teologa o tome imaju li životinje dušu ili ne, ili imaju nešto nalik duši, ali različito od nas vrlih umnih i svjesnih bića... sigurno je da su psi odani i dobri ako ih se ne istrenira za neke agresivne i zle namjere. Ne znam, postoje li po rođenju zli psi koji žele nauditi drugima? Mislim da je sa psima kao i sa djecom, problem su obično odgoj tj. roditelji, pa onda imate antipatičnu i razmaženu, nemoguću djecu ili istrenirane agresivne pse. Budući da živim u zemlji gdje se psima i mačkama nerijetko pridaje veća pažnja od djece i gdje barem jednom tjedno zagazim u pseći izmet u metropoli kulture, moja razmišljanja su već neko vrijeme upućena prema četveronožnim bićima. Sjećam se jednog (mislim Knjazovog) intervjua sa Željkom Pervanom gdje je on rekao da mu je posjedovanje pasa prilično licemjerno, jer će te pas uvijek voljeti i biti odan, bez obzira kakva si osoba i nikada ti ne može zapravo reći kakav si stvarno. Čula sam i da direktor zagrebačkog zoološkog vrta nema doma psa (ili životinje?), jer smatra da one trebaju biti u prirodi ili barem u adekvatnim uvjetima po zoološkim vrtovima. Naravno da neki ljudi žele životinjama omogućiti najbolje i kupuju ih kao svoje ljubimce (dijelom i zbog sebe, ali i to je ljudski), samo eto, čovjek nikada ne zna koje će ga situacije snaći u životu i hoće li se moći brinuti o njima. Jer ljudi će se nekako već snaći, stariji će otići u neki dom za umirovljenike, a gdje će neki bolestan stari pas koji je već svima na teret? U tom slučaju je eutanazija ponekad zaista kraćenje muka i nema toliko rasprava o (ne)moralnosti toga čina. I zapravo se uvijek postavlja pitanje stavljanja granica između životinja i ljudi. Naime, neke gospođe u Austriji će svoje psiće uredno dozivati povicima kojima majke dozivaju svoju djecu, a one će i same znati reći:"Dođi mami"... A poneki će vlasnici životinja bez problema usporediti posjedovanje svog ljubimca sa djetetom. Meni su te usporebe smiješne, jer zaista mislim da čovjek i pas ili mačka nisu isto što i dijete, jer čovjek je ljudsko biće, a pas ili mačka su životinje, pa je izjednačavanje barem na razini razuma nelogično. Ili što bi pjesnik rek'o: "Čovik je čovik, a pas je pas"... ima to i nastavak, nešto u stilu da to uvik vridi, ma ne i za nas... Kako bilo, laka zemljica bila dragom Nilu. A umjesto epitafa na grobu, evo i dva istinita događaja vezana uz pokojnika... Budući da su obje vezane uz njegovo ime, osjećam se dijelom zaslužna za njih.
Moj rođo je boraveći kratko na otoku naše bake, posjetio staru tetu (koja mu nije otvorila vrata, pa su razgovarali kroz prozor) i odgovarajući na pitanja o imenima unuka i praunuka njezine sestre, umjesto (pra)unukovog imena, zabunom rekao da se mali zove Nil ...
A moja draga prijateljica Imoćanka nikako nije mogla shvatiti zašto mi to muško pseto zovemo ženskim imenom, jer smo ga dok je bio manji zvali Nilica, što je uho moje drage kamenjarke preimenovalo u Milica...
|
- 18:21 -
Komentiraj (9) -
Isprintaj -
#
02.03.2005., srijeda
Iskustvo
Evo me natrag opet nakon kraćeg lijepog i burnog boravka u domaji. Naravno puna sam dojmova, neki su uvijek isti, neki novi ili drukčiji. Ali ono što mi je ostalo ovoga puta kao tema kojima se moje sive stanice bave je vječno pitanje iskustva. Naime, moj g. Otac meni zna onako u razgovoru umjesto odgovora ili nekih naših različitih viđenja samo reći: "Slušaj roditelje da ti bude dobro na zemlji", kao parafrazu četvrte Božije zapovijedi koja izvorno glasi POŠTUJ OCA I MAJKU DA DUGO ŽIVIŠ I DOBRO TI BUDE NA ZEMLJI... Ja stvarno poštujem svoje roditelje, cijenim njihov trud i nesebičnost, odricanja koja su napravili zbog svoje djece i mislim da nema požrtvovnijih roditelja od njih. Ali ih ne slušam baš uvijek, točnije, saslušam ih uvijek i ako mi se nešto čini logičnim, mudrim i sl. složim se s time ili prihvatim, ali ako mi nešto nije u skladu s nekim mojim razmišljanjima, nema toga zbog čega bih neki njihov stav prihvatila. Pa čak kada mi spomenu to famozno iskustvo. Naime, ja smatram da iskustvo samo po sebi, proživljeno kao neki splet okolnosti kroz godine, ne znači odmah i neku pouku, tj. ne mora u sebi sadržavati refleksiju nekog novog znanja i ne podrazumijeva univerzalnu poruku za sve ljude. Istina je da stariji ljudi imaju više iskustva, ali to ne mora nužno značiti da su zbog toga pametniji, mudriji i da svoj život obogaćuju tim novim saznanjima koristeći ih u daljnjem životu. Evo i nekoliko primjera koja imam baš iz domaje i mog zadnjeg posjeta zavičaju. Jedna moja bivša susjeda, koju sam tih desetak dana sretala, ima troje djece. Zadnji dečko je par mjeseci stariji od moje djevojčice. I razgovaramo mi tako o djeci i načinu prehrane, navikama i sl. I ona se ne može načuditi kako djevojčica s godinu dana još pije umjetno mlijeko, kad je ona svom malom dala pravo mlijeko sa šest mjeseci, s osam je jeo grah i rebarca (jest da joj se par puta skoro udavio, ali to je sve normalno) i tako sve u tom stilu. A najveći argument je, naravno, to što je ona jedna iskusna majka, pa onda to pretpostavljam znači da ako imaš iskustva ne možeš raditi istu grešku tri puta, već ti to iskustvo daje za pravo da sve radiš najbolje, jer su starija djeca živa i zdrava i ništa im ne fali. Drugi primjer je moja bivša učiteljica hrvatskog jezika iz osnovne škole. Žena koja mi je posebno draga, ne samo zato jer mi je hrvatski bio uvijek najdraži predmet, već zato jer je od kada ju ja pamtim zračila optimizmom, uvijek zgodna i otvorena. I sretnemo se mi i pitam ja nju kako je, a žena otvorila srce i kaže kako je bolesna, popucala po svim šavovima, kako ima dobrog muža koji ju voli i ona njega, ali već preko dvadeset godina žive sa njegovim roditeljima, sve su s njima zajedno stvarali, oni su dobri ljudi, pomagali u podizanju djece, ali majka je glava obitelji, glavna u svemu, a ona je uvijek sve gutala da bi nakon svih tih godina shvatila da se udala za maminog sina koji majci nije nikada ništa rekao, a kamoli se posvadio s njom. Izvukla sam iz oba primjera samo ono što me zanima, ne ulazeći u vječne teme načina odgoja djece, savjeta roditelja (vrlo je malo onih koji će vam priznati da su napravili pogrešku i reći da ju vi ne morate ponoviti ako se potrudite – najčešća varijanta je kako su to geni, narav i sl. i ništa se tu ne može učiniti) ili još valjda vječnijeg pitanja života sa roditeljima supružnika. U oba slučaja žene imaju iskustvo... pa se pitam bih li trebala i ja činiti kao one, jer su to ipak iskusne žene? Naravno da ne bi, i to je svakom jasno, s time da prvi primjer nije tako drastičan i zapravo ostavlja prostora za dobar ishod, jer dijete koje jede grah s osam mjeseci stvarno može biti zdravo i sretno dijete (što mu od srca želim). Ali tko će me uvjeriti da je to dobro zato što tako radi jedna iskusna majka s troje djece? A što je s mojom učiteljicom koja ima svoje kćeri odrasle u opisanoj situaciji. Pretpostavljam da će ih poučena svojim iskustvom upozoriti da u svojim brakovima ne pristaju na zajednički život sa svekrom i svekrvom (ili samim roditeljima), bez obzira radi li se o najdivnijim ljudima na svijetu. Nadam se da će barem njezino bolno iskustvo biti dovoljno za slijedeću generaciju. Pa se pitam koliko još ima takvih situacija ili stavova u kojima bi ona opet išla protiv sebe ili donijela krivu odluku? A možda je baš ta svoja uvjerenja prenijela na svoju djecu, koja su slušala iskusnu i stariju majku. Naravno da nisam pobornik toga da se ni u čemu ne sluša roditelje, naročito do punoljetnosti i života pod istim krovom, samo me smeta što se to famozno iskustvo nameće kao nešto samo po sebi jako pametno i dobro, neko mjerilo kojim se frustrira mlađi sugovornik koji još nije imao vremena steći to isto iskustvo. I jasno mi je da se želi zaštiti svoje dijete, pa mu se navedu i pozitivna i negativna iskustva i to je u redu ... samo mislim da to nabijanje iskustva na nos može biti često kontraproduktivno. I za kraj, dragi gospodin otac, hvala na svim savjetima potkrijepljenima životnim iskustvom i jedan ispravak od tvoje tvrdoglave kćeri. Četvrta Božija zapovijed ne kaže "slušaj roditelje", već "poštuj roditelje", a vjerujem da ćeš se složiti sa mnom kako je Biblija knjiga života puna raznih iskustava, pa ne vjerujem da bi ta razlika bila slučajna. Nadam se samo da ću se i ja jednako dobro nositi sa svojom djevojčicom kao što se ti i gospođa majka nosite sa mnom. Voli vas ona koja vas poštuje, ali ne posluša uvijek.
|
- 22:02 -
Komentiraj (11) -
Isprintaj -
#
|
