Danas je djevojčica sjedeći na podu spavaće sobe otkrila zrake Sunca koje su dopirale kroz prozor i pokušala ih uhvatiti rukama. Iako joj je Sunce smetalo da normalno gleda, upirala je pogled, smijala se i pružala ruke u pokušaju da dohvati nešto od tih svjetlećih čuda koja dolaze kroz prozor...Ja sam je sa strane gledala i smijala se zajedno s njom. Neki informativno-pedagosški pristup u toj situciji i objašnjavanje da je to Sunce, otkuda dolazi i sl. bio mi je neprimjeren. Samo smo se smijale i obadvije uživale. Ona u to malo Sunca što je uspjelo prodrijeti u ovoj zimi bez kraja, a ja u njoj koja mi je odsjaj tog pravog životnog Sunca i grije me svaki dan kao što ono grije Zemlju...Možda je ovo malo i kičasto, ali je istinito i stvarno tako doživljeno...Ali zato osjećam i druge prizemne zemaljske oblike stvarnosti. Naime, danas sam nakon dugo priprema i premišljanja krenula na dijetu. I da odmah preduhitrim sve one kojima idu na živce ti sindromi dijeta, mršavljenja, nekih žena-vješalica i opće histerije na tu temu i stvaranje osjećaja krivnje i nezadovoljsta kod velikog broja ljudi koji nisu u tim nekim medijsko-zadanim okvirima izgleda i proporcija...apsolutno se slažem. Dakle, ne idem na dijetu ni iz kakve potrebe da izgledam ko vješalica ili zbog toga što drugi misle o meni, nisam opterečena da se moram svima sviđati u bilo kojem pogledu (iako mi je naravno drago kada ljudi misle da sam draga, dobra, skladnog izgleda – kome nije?), već to radim zbog sebe i slike o sebi koju imam od prije i koju želim barem jednim dijelom vratiti...Znam da je teško nakon poroda nekim ženama opet izgledati kao prije i to područje očito genetskog naslijeđa ili hormona koji se polako ili nikad više ne usklade je u biti jedino gdje priznajem snagu genetike, ali to ne znači da se ne mogu pokušati protiv nje boriti. Znam da mi treba puno više truda nego nekim drugim ženam koje nakon par mjeseci uđu u svoje stare hlače bez problema i bilo kakvog truda. Ja sam nakon poroda vrlo brzo počela s vježbanjem, nakon tri mjeseca s plivanjem, pa vožnja biciklom...i ništa od toga na meni ne visi mlohavo i sl. jer se stvarno trudim držati organizam u zdravom kretanju sportom, ali kile nikako da odu, a i sva se osjećam napuhnuta kao balon. Kad sjednem osjećam taj još uvijek prilično veliki trbuh (imam čak i onu crtu još na njemu, iako je prošla godina dana od poroda) i jednostavno se zbog tog fizički ne osjećam dobro. Nisam onako lagana, pa me i kretanje i aktivnosti više umaraju...Možda je to neka vrsta kazne (da, znam gluposti, ali mogu i ja malo s time) zbog toga što sam ranije u mladosti svoju skladnu figuru doživljavala kao normalnu i prilično nesmotreno znala komentirati deblje ljude ili ih nazivati nazivima koji ističu tu debljinu (iako sam i sebi davala i primala slične nazive zbog nekih svojih nesavršenosti i nije me to tako nešto smetalo, ali svejedno..), pa sada i sama vidim kako je to. No, kako bilo, svojom dijetom ne potičem nikakva razmišljanja ni rasprave o toj temi. Obavještavam vas (i nekako formalno i sebe) da sam se odlučila za jednu bolničku dijetu koja je već isprobana i koja bez obzira na priličnu jednoličnost podrazumijeva unos i povrća, voća, mesa...samo je bitno držati se propisanih namirnica i količine. A ko' za peh sam zadnjih dana kada sam odlučila manje jesti da si priviknem organizam na manji unos hrane, bila okružena raznim delicijama...Pa me moja najbolja bečka frendica po dolasku iz Pariza obasula raznim sirevima, guščjim i ostalim paštetama, pa je Savršeni otkrio tzv. domaće čevape iz dijaspore namočivši umjesto somuna talijansku «čabatu» na dotične (sjajno,mljac), pa smo odmrznuli pileću sarmu g. oca, pa neku večer štrukle istog autora, pa je susjeda Turkinja poslala neke šečerne loptice (tako je mali sin rekao da se to zove) i tako redom. Skužila sam da neću tako nikada dočekati povoljan trenutak, pa sam samo skočila u hladnu vodu i što bude...A još je najbolji štos što me trener pokušao navabiti da ovaj vikend plivam na prvenstvu jer im fali četvrta za štafetu...ha-ha-haaaa. Meni je to urnebesno, jer ne samo da nisam ni u kakvoj formi jer plivam slabe treninge jednom tjedno, već sada od ove dijete vjerojatno ne bih imala snage ni za 50 metara sprinta, pa si zamišljam scenu u kojoj ja skčem i kupam se doslovce, dok zbunjeni monoperajaši bulje u tu trbušastu nakupinu koja se utapa i zbog koje ni najjača ženska ekipa ne može ni pomišljati na prva tri mjesta, a kamoli na pobjedu. Ništa zato, navijat ćemo za Savršenog, nadam se da ću za to imati snage...Držite figa da izdržim do kraja (traje dva tjedna) i da me ne opsjedaju slike raznih finih jela, stoga postove s receptima izbjegavam do daljnjeg.
Pozdrav od dijetuše
Post je objavljen 11.03.2005. u 13:45 sati.