Ovih dana su nakon duge i teške bolesti moji dali uspavati psa, foksterijera kojem sam ja prije nekih petnaestak godina dala ime Nil. Bio je drag, jako srčan, miroljubiv prema ljudima i lud kada su u pitanju bile mačke i neki drugi psi na koje je skakao bez obzira na činjenicu što su bili duplo veći od njega. Od te svoje naravi je zaradio epilepsiju, a na žalost život mu ni prije toga nije bio baš posut ružama (bez obzira na ljubav gazde koja nije nikada prestala) pa se ovdje misao o pasjem životu može doslovce shvatiti. U početku je uživao u pažnji svojih gazda, mladog bračnog para koji je imao vremena za svakodnevne šetnje u prirodi oko kuće u kojoj su živjeli. Onda su se morali preseliti u stan s puno ljudi i malo prostora, pa su se počela rađati djeca, vremena je bilo sve manje, posao, djeca... pa je gazdarica umrla i postavilo se pitanje što će samohrani otac s troje djece sada učiniti sa psom. Je li bolje dati ga nekome tko ima uvjete brinuti bolje o njemu. Psihijatrica je tada savjetovala da se ne ide na dva gubitka za djecu, pa je ipak preživio i tu žalosnu situaciju i ostajao sam po čitave dane dok su gazda i djeca bila na poslu i u školi, pa kod bake na ručku, pa tek na večer stizali doma i onda su mogli u šetnju s njime. S vremenom je postao sve manje srčan, predavao se, iscrpljivali su ga napadaji i sve manje je hodao, dok na kraju više nije mogao ni hodati, mučio se i patio...
Odluka se dugo odgađala, ali realnost života i nemogućnost da mu se pomogne su ipak prevagnuli.
Odmah mi je nakon vijesti projurilo kroz glavu: "Gdje je sada Nil? Je li u nekom psećem raju ili za njih nema takvih varijanti, jer po nekima ne posjeduju dušu?" Neću ulaziti u rasprave crkvenih otaca i teologa o tome imaju li životinje dušu ili ne, ili imaju nešto nalik duši, ali različito od nas vrlih umnih i svjesnih bića... sigurno je da su psi odani i dobri ako ih se ne istrenira za neke agresivne i zle namjere. Ne znam, postoje li po rođenju zli psi koji žele nauditi drugima? Mislim da je sa psima kao i sa djecom, problem su obično odgoj tj. roditelji, pa onda imate antipatičnu i razmaženu, nemoguću djecu ili istrenirane agresivne pse. Budući da živim u zemlji gdje se psima i mačkama nerijetko pridaje veća pažnja od djece i gdje barem jednom tjedno zagazim u pseći izmet u metropoli kulture, moja razmišljanja su već neko vrijeme upućena prema četveronožnim bićima. Sjećam se jednog (mislim Knjazovog) intervjua sa Željkom Pervanom gdje je on rekao da mu je posjedovanje pasa prilično licemjerno, jer će te pas uvijek voljeti i biti odan, bez obzira kakva si osoba i nikada ti ne može zapravo reći kakav si stvarno. Čula sam i da direktor zagrebačkog zoološkog vrta nema doma psa (ili životinje?), jer smatra da one trebaju biti u prirodi ili barem u adekvatnim uvjetima po zoološkim vrtovima. Naravno da neki ljudi žele životinjama omogućiti najbolje i kupuju ih kao svoje ljubimce (dijelom i zbog sebe, ali i to je ljudski), samo eto, čovjek nikada ne zna koje će ga situacije snaći u životu i hoće li se moći brinuti o njima. Jer ljudi će se nekako već snaći, stariji će otići u neki dom za umirovljenike, a gdje će neki bolestan stari pas koji je već svima na teret? U tom slučaju je eutanazija ponekad zaista kraćenje muka i nema toliko rasprava o (ne)moralnosti toga čina. I zapravo se uvijek postavlja pitanje stavljanja granica između životinja i ljudi. Naime, neke gospođe u Austriji će svoje psiće uredno dozivati povicima kojima majke dozivaju svoju djecu, a one će i same znati reći:"Dođi mami"... A poneki će vlasnici životinja bez problema usporediti posjedovanje svog ljubimca sa djetetom. Meni su te usporebe smiješne, jer zaista mislim da čovjek i pas ili mačka nisu isto što i dijete, jer čovjek je ljudsko biće, a pas ili mačka su životinje, pa je izjednačavanje barem na razini razuma nelogično. Ili što bi pjesnik rek'o: "Čovik je čovik, a pas je pas"... ima to i nastavak, nešto u stilu da to uvik vridi, ma ne i za nas... Kako bilo, laka zemljica bila dragom Nilu. A umjesto epitafa na grobu, evo i dva istinita događaja vezana uz pokojnika... Budući da su obje vezane uz njegovo ime, osjećam se dijelom zaslužna za njih.
Moj rođo je boraveći kratko na otoku naše bake, posjetio staru tetu (koja mu nije otvorila vrata, pa su razgovarali kroz prozor) i odgovarajući na pitanja o imenima unuka i praunuka njezine sestre, umjesto (pra)unukovog imena, zabunom rekao da se mali zove Nil ...
A moja draga prijateljica Imoćanka nikako nije mogla shvatiti zašto mi to muško pseto zovemo ženskim imenom, jer smo ga dok je bio manji zvali Nilica, što je uho moje drage kamenjarke preimenovalo u Milica...
|
