Budući da je Riječanka napisala odličan tekst o Međunarodnom danu žena, i ja se pridružujem čestitkama i neću ponavljati ono što je već rečeno. Htjela bih samo istaknuti još nešto vezano uz prava žena i borbu za jednakost. Naime, koliko vidim po sebi i svojim prijateljicama, sve smo više-manje udane za "normalne" i drage muškarce koji nas vole i poštuju. Tako da ne moramo dizati revoluciju za osnovna ljudska prava unutar braka ili zajednice s partnerom. Ali ima nešto kod žena i muškaraca što ih u većini primjera koje znam uvijek razlikuje. Naime, kao što kaže moja prijateljica Raven, mora se odati počast muškoj braći na umijeću stavljanja sebe u prvi plan i poslagivanja stvari tako da prvo njima odgovaraju... Od najbanalnijih stvari vezanih uz kuću i djecu, muškarac će pronaći vremena za sebe i svoj hobi, dok će žena prvo riješiti sve oko djeteta i njega, a tek onda se pobrinuti o sebi. Budući da će sve oko male zajednice biti rješeno (a žena krepana od hvatanja konaca raznih uglova), muški brat će se osvježen od sportske aktivnosti (nakon napornog posla mora se čovjek opustiti) začuditi umoru i nezadovoljstvu žene, zavući ručicu u složeni ormar, izvući čistu pidžamu, pojesti skuhani ručak, sjesti u usisanu sobu (svijest o dovođenju tih stvari u red je naglo zamućena u mozgu mudrog brata, koji se ne može istovremeno baviti s više stvari od jednom) i zaključiti kako se sestra žena ne zna jednostavno opustiti i više misliti na sebe... Radnje koje on učini potaknut vlastitom sviješću ili razgovorom s njom (čitaj muškim rječnikom - grintanjem), biti će jako cijenjene i plod milosti izmučenog brata, koji nakon posla do kasno u noć čisti kuhinju iza gomile. Kod žene se one podrazumijevaju, a i one su nekako spretnije i brže, bolje im to ide. Pa, evo vježbe i za muški rod.
Dakle, kao što rekoh, postoje jadnice (neke su u takvom okruženju, druge su si same dozvolile i unutar "normalnog društva") kojima muževi definitivno nisu partneri, osim u krevetu i u gostima gdje se vole praviti važni u ulozi muža i oca. A mi sretnice udane za naše drage i brižne muževe s kojima sve dijelimo, moramo još samo malo bolje razumijeti da će i najosjetljiviji muškarac stvari drukčije posložiti, da je očito komocija puno više preživjela kod tih dragih bića i da se za potpuno dijeljenje poslova treba i dalje boriti (po mogućnosti ne prigovaranjem, to ih jako demoralizira) ili što bi rekla sestra Riječanka da borba još nije prestala... I očito je da se neke stvari uče i da nisu urođene same po sebi, kao što to nije ni tolerancija kod malog djeteta, tako i suosjećanje ili neke druge vrijednosti treba uvijek nanovo tražiti i ukazivati na njih... A nama ženama također predstoji borba sa nama samima da si život pojednostavimo po uzoru na mušku braću i pomaknemo granice vlastite komocije. To je koliko kužim i želja naših muževa i partnera, da ne kompliciramo i sebe stavimo u prvi plan. Pa, eto ja to i činim i ovim putem obavještavam Mr. Perfect-a da danas nemamo ništa skuhano za ručak, jerbo je Dan žena, a ja sam se okrenula sebi, napisala post i idem se dalje uređivati za tebe dok stigneš danas doma...
Pa ako može, skokni u dućan (meni se ne da, a moram naučiti poštovati svoju komociju), smisli što ćemo jesti, veš za peglanje te isto čeka, a ja ću se igrati s djevojčicom i biti dobre volje dok ti dođeš s posla. A kada počnem i ja "za pravo" raditi (u firmi) možemo smisiliti neku novu strategiju, jer ću onda i ja imati posao pa neće biti da jedan potegne na poslu, a drugi kod kuće.
I još jednom pusa svoj braći i sestrama i pročitajte ponovno naslov...
Post je objavljen 08.03.2005. u 11:59 sati.