30
srijeda
rujan
2015
Kako vratiti formu nakon poroda??!
I tako...
Danas je točno 41.dan od poroda. 
Idealno vrijeme za početak starih navika.
Kažu naši stari da je "žena 40 dana poslije poroda jednom nogom u grobu". Kako sam se slatko smijala ranije na te "gluposti". Aahahhahahah... E, više mi nije smiješno.
Nakon poroda i šavova koji su u nekom trenutku krenuli po zlu jedino što je smiješno je moja priča kako ću se poslije poroda vratiti trenirati za 10-ak dana.
Pa tih prvih desetak dana provjeriš svako jutro kad se probudiš jesi li živa. Ups. Pričam gluposti.
Pa naravno, kako ću provjeriti ranom zorom jesam budna ako nisam ni zaspala??!
Uglavnom, eto mene danas mojim starim navikama. Odlučila sam se okušati u mom starom hobiju. Treninzima i zdravoj prehrani. Zdrav način života moja je stara strast. 
Evo nekoliko fotografija da vidite razvoj situacije po etapama. Gdje smo bili, a gdje smo sada.
S obzirom da je moja normalna kilaža 67 kg na 180 cm.
Ostala sam trudna sa 70 kg.
Dva dana prije poroda imala sam 83 kg, a na sam dana poroda 85 kg. 
Nakon poroda 75 kg., a danas 41 dan kasnije, 73 kg. Viška je ostalo oko 6-7 kg. 
E. Sad će netko reći - koja sretnica. I ja ću reći - točno.
Zadužena genetika, no i stare navike treniranja imaju svoje prste u trenutnom stanju koje nije loše, ali naravno da može biti kudikamo bolje.
Posljedice trudnoće:
6-7 kilograma viška raspodijeljenih na području od koljena do struka, leđa, čak i ruke. Mlohavija koža. Tonus mišića u katastrofalnom stanju. Zbog čuvanja trudnoće i ležanja atrofirana velika većina mišića, pogotovo "guzni"(glavni stari adut).
Kondicija nula bodova (teško mi se popeti nekoliko katova, kad to usporedim sa zgradom od 17 katova koju sam s lakoćom istrčavala...). Plućni kapacitet vrapca...
Na svojoj facebook stranici Ana Gruica svakodnevno ću objavljivati trening i hranu koju konzumiram u nadi da ću pomoći mnogim mamama ili onim ženama kojima je potrebno skidanje kilograma.
Moj album "Fitness dnevnik" koji je već objavljen na face-u imao je veliki uspjeh i jako sam ponosna jer sam bila motivacija mnogim ženama koje su mi pisala i na stranicu i u inbox. Nadam se da ću i sada imati snagu i volju biti motiv mnogima koji žele zdrave prehrambene navike i zdrav život, a ne znaju kako. 
Naravno, situacija se u mnogočemu promijenila.
Prvenstveno u tome što sada imam i malo dijete koje iziskuje punu pažnju i radno vrijeme. Lako je bilo filozofirati u trenu kad sam imala samo sebe za obvezu. Biti će jako zanimljivo da vidimo jesam li u stanju i kako ću "hendlati" majčinske, kućanske i poslovne obveze. Plus, ipak imam više godina nego u vrijeme prvog dnevnika.
E to se već zove prava umjetnost.
Jutros sam otišla na svoj prvi trening. Morala sam otići jako rano dok su Shale i mali još u krevetu. Kasnije nije izvedivo jer Shale ima svoje obveze, sastanke itd.
Uglavnom, u gym-u sam bila u 7.45 i završila trening do 8.45. Mislim da ću morati i ranije ići. Plan mi je da u 7 sati budem u fitness - u i do 8 završim sa jutarnjim treningom.
Naravno, tražila sam fitness centar u blizini svog stana i sjetila se da sam prošle godine mjesec dana trenirala u World Class Centru u Westin hotelu.
Imala sam izvrsno iskustvo sa čistim svlačionicama, prostranom sobom sa spravama, ljubaznim osobljem, sobom koja se može koristiti za istezanje ili vreće za boks, bazenom, jaccuzijem i saunama.
Tako sam i jutros pokucala na njihova vrata i odradila svoj prvi trening. Prezadovoljna sam i ove godine!!!
https://www.facebook.com/World-Class-Croatia-770422069694395/timeline/
Evo vam nekoliko pravila vezana za treninge koje sam na svojoj koži isprobala i za koje odgovorno tvrdim da su efikasni:
1.U teretanu se mora ići sa prikladnom opremom. TENISICE koje služe samo za treniranje (neodgovorno je unositi bakterije iz vana na područje gdje ljudi diraju rukama, a potom često brišu znoj s lica). 
2.ČISTA i mirisna ODJEĆA. Nažalost, prečesto sam bila svjedokom nesnosnih smradova kod ljudi koji su uvjereni da se oprema može nositi više puta (ispričavam se ljudima sa hormonalnim disbalansom, iako se te dvije kategorije jasno razlikuju).
3.Nositi RUČNIK sa sobom s kojim ćete se zaštiti od tuđeg znoja sa sprava, ako i druge od vaših tekućina.
4.Obavezno treniranje BEZ ŠMINKE. Ne mogu shvatiti treniranje "s punom opremom". Kože jednostavno ne diše i pore, na koje treba izlaziti znoj, su začepljene. Lako dođe do upalnih procesa i akni po licu.
5. Kardio program morat trajati više od 20 MINUTA ukoliko želimo rezultate. Možete ga odraditi prije ili nakon ostatka treninga, ovisno o cilju koji želite postići.
6. Obavezno nježno, ne agresivno, bez trzaja, ISTEZANJE prije i nakon samog treninga (čak i između vježbi poželjno istegnuti mišić koji smo prethodno opteretili).
7. Tijekom treninga imati svoju vodu pri ruci i uvijek imati na pameti da se trebamo HIDRATIZIRATI. Ukoliko osjećamo lijepljenje u ustima to je znak da je prvi stadij dehidracije tek počeo.
8.Sa spravama BITI OPREZAN. Ukoliko smo početnik pitati, BEZ SRAMA, fitnes instruktore da vam objasne kako se radi na pojedinoj spravi i koja je njihova funkcija.
Bolje pitati, nego po bolnicama skitati!!!
Osobe koje imaju oštećenja (skolijoze, kifoze itd.) konzultirati se posebno. Ako ste uistinu zainteresirani, sve vježbe imate na youtube - u kako se točno izvode pa je poželjno pogledati klipiće. Također, postoje aplikacije za smart phone koji pojašnjavaju vježbe po grupama mišića. Sve je bolje od treninga bez informacija.
9.Ako se mene pita nemamo što razgovarati ispod 5 TRENINGA TJEDNO.
Točnije 5 puta baviti se bilo kojom aktivnošću bio to gym, planinarenje, vožnja biciklom, plesanje po stanu, rolanje ili samo brza šetnja.
Ukoliko želimo pomak,a ne održavanje postojećeg stanja (za održavanje je dovoljno 3-4 treniga tjedno) obaveznih minimalno 5 treninga tjedno za pomak.
10. Jeste se ikad zapitali zašto pojedinci idu u teretanu mjesecima a nemaju rezultata??? Je li se to ikada vama desilo? Evo vam odgovora. Nije teretana kriva, niti sprave, niti genetika ili koje već izlike tražite.
Problem je u vama i vašem pristupu treningu. Ukoliko na treningu niste skoncentrirani i misli vam lete na druge lokacije, nažalost nećete imati rezultata. Teretana iziskuju maksimalnu KONCENTRACIJU i potrebno je odagnati sve misli koje nisu vezane za trening. Vizualizacija je vrhunska tehnika za napredne. Ukoliko ste u fazi da ste već iskusan amater, potrebno je otići na stepenicu poviše.
11. Stepenica poviše je NIKADA nemojte doći na trening bez plana programa. Putem ka teretani vizualizirajte trening i poredajte vježbe po redu. Razmišljate o njima, slažite ih, kombinirajte... Tako ćete svoje tijelo putem VIZUALIZACIJE dovesti u stanje spremno za trening. Kad konačno krenete sa samim treningom idealno bi bilo zatvoriti oči i osvijestiti koji točno mišić radimo te disanjem vizualno poslati kisik u njega te izolirati sami mišić pod opterećenjem. Potpuno svijest o treningu i što radimo s njim.
12. Zadnja bitna stavka je DISANJE.
Ljudi često zaboravljaju disati za vrijeme treninga, pogotovo pod opterećenjima. Puno puta sam vidjela crvena zajapurena lica dok se podižu utezi u specifičnoj grimasi bez dotoka kisika. KRIVO.
Kako će nam tijelo napredovati, rasti, mijenjati se bez prisutnosti kisika?? Možemo vježbati disanje pri manjim opterećenjima dok smo još u mogućnosti kontrolirati disanje. Ono bi s vremenom trebalo postati rutinski. Bitno je disati duboko (do same dijafragme). Udah -"puniti trbuh", izdah -"prazniti trbuh".
Evo i nekoliko savjeta vezanih za prehranu (kod mene pale):
1. VOĆE jedem SAMO DO RUČKA (nakon ručka radi štetu jer fermentira pojedenu hranu i "teško mi pada na želudac").
2. Potrebno je PITI DO 4 L tekućine dnevno. Ako se mene pita, samo vode. Eventualno čajevi dolaze u obzir (bez šećera). Plus jedna kava dnevno.
3. PET OBROKA. Koliko god suludo i nemoguće zvučalo trebalo bi jesti pet obroka dnevno. Tri glavna obroka plus dva mala kako vi metabolizam stalno radio
4. Porcije VELIČINE ŠAKE. Znam da je to uistinu malo, ali znam puno cura koje se bjesomučno trenirale i pazile na prehranu, a stvari su se micale sporo ili nikako. Odgovor leži u količini hrane. Čak ako hrana i je dijetalna, ako je jedemo u ogromnim količinama imat ćemo efekt prejedanja i viška kalorija.
5. Stalno prisutan OSJEĆAJ GLADI. Po nekoj mojoj teoriji prirodno ljudsko stanje je lagana glad. Upravo industrijalizacijom dobili smo obilje bijelog brašna koje moderan svijet vodi do stalnog osjećaja sitosti. Glad je prva tri, četiri dana neugodna, kasnije prerasta u iznimno lijep osjećaj. Zdrav, motivirajući i odricanje hrane koje nas čini sitima zapravo prizivamo pozitivne misli.
7. DORUČAK - obavezni ugljikohidrati (u vidu integralnog kruha, zobenih pahuljica ili voća banana, kruška...)
RUČAK- meso, jako puno povrća i salate.
VEČERA- najbolje posni ili zrnati sir ali može i salata (tuna, jaja, salata, krastavci).
UŽINE- jutarnja užina može sadržavati i voće dok za večernju preporučam orahe, bademe ili bilo koje orašasto voće koje sadrži omega kiseline.
8. Hrana KUHANA i to što kraće. Neki su pobornici parnog kuhanja povrća zbog zadržavanja što više hranjivih sastojaka. Za mene je to previše pa ipak prokuhavam povrće koje čak malo i začinim sa maslinovim uljem. Dakle, lešo riba, lešo povrće s malo maslinovog ulja,lešo teleća koljenica, nikako pržena (ako je pržena onda na tavi bez ulja ili grill).
9. Svesti UNOS UGLJIKOHIDRATA NA MINIMUM. Samo pura (žganci), riža i rijetko kada integralni kruh. Postoje dućani koji nude sojine, kukuruzne i proizvode od miješanih žitarica.
10. I obavezno SMANJITI SOL u hrani kao i izbaciti ŠEĆER.
11. Jeste ikad vidjeli kosookog čovjeka pretilog (a da nema doticaja sa junk food-om). Čudno , je lda?? Niste. Naravno kad istočnjačka kultura podrazumijeva osim stalnog osjećaja gladnjikavosti, bez konzumacije bijelog brašna, sa pregršt riže, još jednu "caku" a to je ISPIJANJE TOPLIH NAPITAKA tijekom obroka. Za razliku od zapadnjaka koji piju hladne napitke i time zatvaraju cirkulaciju i usporavaju apsorbiranje hrane, istočnjaci ispijanjem čajeva potiču krvotok kroz probavni trak i time poboljšavaju i ubrzavaju metabolizam.
Evo i fotke sa današnjeg treninga...
Napomena za doilje:
1.Paziti na trčanje na traci. Bolne grudi plus udar na zglobove. Bila bi poželjna bicikla ili orbitrek za početak.
2.Paziti da se ne preforsiramo jer će prenaporni treninzi stvoriti mliječnu kiselinu u tijelu koja će se absorbirati u majčino mlijeko. Mogli bi umjesto ugode dobiti vrišteće dijete...
Drži te mi "fige" u ovoj novoj avanturi!
Molim da mi šaljete Vaše slike, mišljenja, pitanja u inbox. Nadam se da ću stići odgovoriti svima...
Oznake: fitness, fitnes i prehrana, fitness za žene, Fitnes/vježbanje
komentiraj (23) * ispiši * #
18
petak
rujan
2015
Kako znamo da je ON onaj pravi?
I tako... Oznake: ljubav, preseljenje, trudnoća
Ovaj tjedan je bio buran, intenzivan za moje pojmove.
Vjerujem i vaše.
Svakome iz svojih razloga.
Vama je tjedan obilježila izbjeglička kriza, a meni i izbjeglička i kriza identiteta.
Naime, ovaj tjedan sam službeno, kompletno, bez zadrške podvukla crtu i doselila u glavni grad, našu metropolu. Nema više izvlačenja na ime posla, Porina, ljeta, poroda.
Više nisam imala što za izmisliti i po našem starom prošlogodišnjem dogovoru skupila sam sve svoje "prnje" i doselila u "vanbračnu zajednicu".
Naizgled, samo jedan kombi i jedno auto više na A1.
Međutim u tom se činu, u mom svijetu, krije mnogo više.
Krije se odricanje svega što sam postigla godinama gradeći svoj svijet po svojim pravilima.
Još od završetka Akademije i zapošljavanja u GKM-u stvarala sam polako i mukotrpno svoju životnu udobnost.
Lagodnost.
Lakoću postojanja.
Živjela sam tako, u doduše, iznajmljenom ali lijepom, komfornom stanu. Dvosobnom. Za mene i za goste.
Moram priznati da je kroz stran proparadirala impresivna brojka ljudi koji su u njemu boravili.
Svako Splitsko ljeto spavao je netko od kolega/kolegica, Marulovi dani doveli bi goste, svako događanje u gradu punilo bi stan kao apartman, često je stan bio zauzet i kad mene nema.
U njemu su se gledali i filmski maratoni i radile večere pod plaštem snijega.
Anegdota sa jedne od Ultri priča priču kako mi zvoni zvono na vratima, kad tamo stoje nepoznati ljudi, kažu:"Mi smo ekipa od te i te. Rekla nam je da se tebi javimo za spavanje." Fino sam propustila ljude unutra, skupila stvari i otišla u stan od roditelja.
Nekad su neke situacije bile previše čak i za mene.
Što se primanja tiče imala sam svoju, za Hrvatska primanja, solidnu plaću. Za mukotrpan rad, crpljenje kreativnosti, za zvanje umjetnika, minorna primanja.
Međutim, sa prihodima sa strane, vođenjima programa, organiziranjem sajmova vjenčanja, koordinacijom backstagova, predstavama s drugim kazalištima i privatnim produkcijama ipak bi se na kraju mjeseca nakupila fina svota novca.
Moto je bio:"Puno radi i puno troši".
Što se slobodnog vremena tiče, rado sam ga provodila u teretani, na wellnessu, na tretmanima, čitajući, putujući...
Birala sam sama, bez opterećenje, s kim ću piti kavu i kada, a s kim ne.
Izlazilo se vani, sjedilo u gradu po skalama, cugalo na šanku u Tropica, pilo koktele na Hula Hula, mogao se priuštiti povremeno i restoran i večera s ekipom...
I sve je naizgled izgledalo kao bajka u kojoj sam ja glavna protagonistica.
I Pepeljuga, i princeza, i zla vještica, i kraljica i koji god mi je lik pao na pamet.
Osim princa.
Nikako nisam mogla sama sebi biti princ.
I on jednostavno nedostaje u svakoj priči da bi priča ne bi bila obična priča, već bajka..
I bila sam svjesna što bajka o princu donosi. Gubitak samostalnosti, samovolje, života bez kompromisa.
I tako ja vozila po svojim tračnicama čak i onda kad se činilo da nisam sama u svom kraljevstvu.
Uvijek i vazda svojim tračnicama.
Sve do prošlog ljeta.
U sasvim slučajnom upoznavanju (mada se nikada nismo sreli, a uvijek mi se malo sviđao) upoznam NJEGA.
Da skratim ovaj intiman dio, upoznavanje, zaljubljivanje, naše priče i dogodovštine, nakon nekog vremena i puno sati razgovora učini mi se da je vrijeme za silazak sa tračnica.
I biološki sat učini svoje i pogura me u nakani i tako još prošle jeseni skupim stvari i "doselim" u NJEGOV stan i u NJEGOV život.
Malo sutra.
Negdje u podsvijesti, u rezervi, uvijek sam znala da imam svoj krov nad glavom.
Čak kad bi se i porječkali (što je gotovo pa nemoguće kod dvoje individualaca kao što smo nas dvoje), mislila bih se u glavi: "Odoh ja doma."
Kako doma, ako mi je u Zagrebu doma?!
Uvijek sam s nekim opravdanjem jurila u Split.
Opravdavala se racionalnim situacijama (poslovnim obavezama, na koncu i porodom), te iracionalnim argumentima (tipa klima) zašto sve više vremena moram provoditi u svom rodnom gradu.
Kao za vraga, ili za Boga, trudnoća me dosta povezala na nekoj ljudskoj razini s obitelji. U takvim situacijama shvatiš da je obitelj i nekolicina prijatelja ne mjerljiva sa svim blagom i blagodatima svijeta.
Kava sa sestrom i majkom, komentiranje balota s ocem, odvesti nećake na sladoled, otići s prijateljima na more - NEPROCJENJIVO.
Međutim, došao je i taj famozni deveti mjesec.
Mjesec u kojem ljudi sele.
Mjesec u kojem ljudi mijenjaju okoline, započinju nove živote, nove školske godine, nove kazališne ugovore...
Mjesec u kojem ljudi mijenjaju živote.
Deveti je zgodan mjesec za preokrenuti život naopako.
Deveti je zgodan mjesec za odreći se svega svoga, i samostalnosti i djevojaštva.
Deveti je zgodan mjesec za biti u prvim danima majčinstva.
Deveti je zgodan mjesec za skupiti život u jedan kombi i odseliti.
Deveti je zgodan mjesec za biti u prvim danima majčinstva i skupiti život u jedan kombi - sve u istom mjesecu.
Deveti je zgodan mjesec za otići u poslovnu neizvjesnost.
Deveti je zgodan mjesec za otkazati stan, otkazati samostalnost i sve što si mukotrpno gradila i krenuti u novi život.
Deveti je zgodan mjesec za početak suživota i kompromisa (što god ovo drugo značilo).
Deveti je zgodan mjesec sa malim djetetom u naručju započeti cijelo novo poglavlje.
Deveti je zgodan mjesec za ljubav.
Deveti je zgodan mjesec za podvlačenje crta.
Deveti je zgodan mjesec za pitanje - kako znamo da je ON onaj pravi?
Onaj pravi zbog kojeg se u devetom podvlači crta.
.
Ne znamo. I nikad nećemo ni znati.
Ni sljedećeg devetog, ni onog iza, ni onog iza.
Samo se trebamo prekrižiti, rekla bi moja majka:" Bogu u ruke", i sjesti u taj auto koji nas vozi na kraj devetog u novi život.
I možda jednom kad prođe puuunooooo devetih budemo mogli sa sigurnošću reći :"Nisam pogriješila onog devetog kad sam se odrekla svega. Vrijedilo je."
Možda.
Ovog devetog mi se to čini kao izgledna opcija, točnije kao jedini mogući scenarij nastavka mog života.
Deveti je zgodan mjesec za vjeru u ljubav!
komentiraj (8) * ispiši * #
17
četvrtak
rujan
2015
Kako sam se od bezbrižne samodostatne djevojke pretvorila u mašinu za ubijanje?
I tako...
Noćas bdijem. Dvadeset i neka noć po redu. I bit će ih još 20 tisuća u životu. Razmišljam o svemu, noć trpi svakakve misli, ali najviše o europskoj krizi. Halooooo??? Ja i europska kriza. 
Prošle godine u ovo vrijeme imala sam krasnog dečka par mjeseci, čekala ga da mi dođe u Split između dva puta, New Yorka i Dominikanske Republike (romantično iščekivanje, kud ćeš bolje), hihotala i sve mi bilo smiješno, leptirići u želudcu, izvrsno odrađeno ljeto, turneja predstava iza mene, nova sezona u GKM-u na pomolu, popijem koju čašicu viška sa društvom, dočekam i koji put zoru s ekipom, imam kosu do pola leđa, preplanula sam od cijelog ljeta i istrenirana kao marinac, bezbrižna, sama sebi samodostatna, i sve sa prefiksom "samo" (samovoljna, samouvjerena, samostalna...) 
Danas, točnije noćas dočekujem zoru ali ne iz noćnog izlaska ili tzv.akcije. 
Spavam u krevetu s "mužom", ljeto odrađeno u mukama (ljeto nezapamćenih vrućina uzelo svoj danak), ni blizu posla i novih poslovnih projekata, ne smijem popiti ni čašicu, a kamoli čašicu viška, ošišana sam na kratko, bijela ko sir (za moje pojmove), sa crnim podočnjacima (za svačije pojmove), imam bar pet kilograma viška, atrofiranog tijela u potpunosti (sa čudnim tonusom kože), i sve sa prefiksom "samo" otišlo u vjetar, kao da nikad nije ni postojalo.
Kao extra bonus ne mogu spavati od brige zbog izbjeglica. Tisuću pitanja.
Hoće li oni sada ostati u Hrvatskoj?
Ima li radnih mjesta za njih?
Gdje je prestaje linija humanosti za te ljude, a gdje počinje briga za vlastitu dobrobit?
Strah od odmazde sudbine jer nikada ne znaš kad i nas može sustići isto? Ili gore?!
Strah od islamizacije i bombaša koji se miješa sa sućuti, solidarnosti, humanosti...
Zamišljam da jednog dana sa nekoliko kesica u rukama svi mi moramo krenuti iz svojih domova, ako ne želimo biti silovani, oderane kože, bez vojnog kodeksa monstruozno smaknuti na put koji traje, gledam jučer na televiziji, dvadeset i devet dana hodanja!!!
A meni nekad lijeno otići do trgovine.
Ti ljudi ne hodaju iz Osijeka do Zagreba, nego putuju, kako znaju i umiju od Sirije do Europe.
Samo treba otići na kartu i pogledati. Da ti mozak stane... 
Ležim u mraku puna strahova, nedoumica, pitanja, u potrazi za odgovorima, izmiješanih osjećaja sućuti i straha, s malim paketom privijenim na grudima koji mirno, spokojno, s osjećajem opuštene sigurnosti u polusnu sisa.
Čuje se ustaljeni ritam usisa, u pozadini ritam zadovoljnog mumljanja, plitkog disanja i malog srca ubrzanog lupanja...
Nedužnost tog malog tijela koje opušteno klone kad se "namuma" pretvara me u mašinu za preživljavanje, pa ako treba i za ubijanje.
Onaj majčinski instinkt koji tjera na najmilosrdnije suze dok gledam dnevnik i na najbešćutnije vađenje grkljana u slučaju ugroze.
Kako sam se od bezbrižne samodostatne djevojke pretvorila u mašinu za ubijanje?
Jednostavno. Postala sam majka.
Pitam se - zašto me nitko nije upozorio?
Na porod, životinjske muke i bol koja je ne mjerljiva s ičim poznatim, s ičim već viđenim.
Na žene u drugim boksevima koje arlauču i kojima se na početku svog poroda potiho rugaš kako su "seljanke koje ne mogu izdržati bolove" a onda ti, par sati nakon, kričiš 10 puta gore od njih.
Na to da i sva čuda medicine nekad nisu dovoljna jer Bog uzme stvari u svoje ruke i vodi porod kako je njega volja.
Na škare koje u jednom trenutku doktor uputi ka tebi i ti nemaš pojma što on reže.
Na pomišljanja kako ćeš sigurno umrijeti na stolu, baš tu noć, sa najcrnjim mislima o smrti tebe i djeteta.
Na osjećaj rastavljanja duše od tijela kada dijete, konačno, klizne iz tebe.
Na rajski osjećaj kad ti daju dijete u ruke, kao da si susreo neku vrstu Boga.
Na sliku koja ostane urezana u pamćenje partnera koji drži krvavo dijete u rukama.
Na šivanje.
Na prvu noć i prvih nekoliko dana u bolnici koji ostanu u magli.
Na malo tijelo kojeg se bojite primiti i staviti na grudi.
Na upale grudi i naviranje mlijeka koje sprema vaše grudi na eksploziju.
Na konstantan strah koji vam jede dušu jeli sve radite dobro.
Na šavove zbog kojih ste sigurni da više nikad nećete biti niti pokretna osoba a kamoli žena svom muškarcu.
Na upaljene šavove zbog čega vam govore da ste trebali mirovati što se apsolutno kosi sa brigom oko djeteta.
Na puste lijekove koje vam trebaju za ovo ili za ono.
Na financijske izdatke koji niču kao gljive poslije kiše.
Na partnere koji žele najbolje i daju sve os sebe, ali vas nerviraju iz čistog hormonalnog disbalansa.
Na osjećaj uništenog života, očaja, bijede prvih deset dana pun nemoći i neznanja.
Na nemoguće količine bezuvjetne ljubavi prema biću kojeg tako kratko poznaš, a nisi ni svjestan da je tvoje.
Na osjećaj grižnje savjesti jer nisi svjestan da je tvoje.
Na strah koji te obuzme za vrijeme prvog plača, prve točkice na tijelu, prve grimase...
Na tvoje beživotno tijelo, atrofirane mišiće, i opuštenu kožu.
Na noge koje se tresu kao u srne dok se po noći dižeš sa šavovima koji gore.
Na grudi koje su u funkciji aparata za dojenje i koje žare kao kugla kad "čuju" plač.
Na spoznaju da NIKADA ali NIKADA više ne postojim JA kao pojedinac.
Na spoznaju da svaki prefiks SAMO pada u vodu i nema više smisla.
Na spoznaju da sam dužna brinuti se do smrti o nekom drugom i da briga nikad neće proći.
Na spoznaju da ću noći bdjeti i razmišljati o bjelosvjetskoj politici.
Na spoznaju da ću biti u smrtnom strahu od ljudi koji isto tako zbog svoje djece bježe pred drugim ljudima.
Na spoznaju da sam ropkinja te neopisive ljubavi do zadnjeg izdaha.
Itekako su me upozoravale.
Itekako su mi od majke do prijateljica, do facebook nepoznatih žena pisale svoja iskustva i govorile.
Ali dok se ne doživi to pretvaranje iz gusjenice u leptira, iz bezbrižne djevojke u stroj za ubijanje, svako upozorenje nema apsolutno nikakvog smisla.
Oznake: dijete, majčinstvo
komentiraj (20) * ispiši * #
07
ponedjeljak
rujan
2015
Zla curica u školi ostaje zla žena za cijeli život...
Nikada u životu nisam mogla sanjati da ovo što doživljavam ovih dana postoji. Vidjela kako se tretiraju druge žene, a Boga mi osjetih i na svojoj koži.
Od kad sam se "drznula" kritizirati i na glas reći svoj loša iskustva, točnije od kad sam se "drznula" imati vlastito mišljenje i napisati ga na vlastitoj stranici (NE na tuđoj soliti pamet), e, od tad doživjeh koješta.
I količina toga je fascinantna. Na tone i tone žuči koje se i potocima izlijevaju od žena ženi.
Kako tužno. Kako razočaravajuće.
Gdje je nestala ljudska, ženska solidarnost kad bi svaka svaku popila u čaši vode?
Gdje je čuvanje leđa jedna drugoj, potpora, odanost?
Primjer 1: (moja koža)
Dakle, prošlu zimu Jutarnji list izvukao s Instagrama moju staru fotku na kojoj poziram u sexy izdanju i objavio ju.
Inače od 2007.godine sam strastvena fitness vježbačica. Strast je otišla toliko daleko da sam čak upisala kineziološki specijalistički fakultet i moja je, gotovo dužnost, biti ambasadorica zdravog života.
Naravno, da je jedan od načina motiviranja žena, osim treninga i prehrane koje objavljujem na facebook-u, objavljivati i super hot fotke koje motiviraju. I naravno da sam ponosna kad nakon mukotrpnog odricanja i treniranja imam sexy fotke. Pa kad ću ako neću sada?!
No, vratimo se na bit.
Jedna moja "kolegica"- poznanica je na svom privatnom profilu, a bila je "prijateljica" sa Shaletom, izvrijeđala moju "prostituciju tijela" prigodnim statusom sa završnim pitanjem - "Pa cure moje što vam to treba?!"
Načula sam da se nekoliko "kokoši" iz šireg društva složilo s tom konstatacijom i tako su se "velike profesionalke" zdušno zgražale nad mojim prodavanjem tijela. E, sad slijedi najzanimljiviji dio!
SVE ali SVE dušebrižnice su osvanule na društvenim mrežama polugole ove ljeto pokazujući tijela u kupaćima ili dijelove "istreniranih tijela"!
Drage moje cure:
1.Puno "pure još morate papat" do moje forme,
2.TO VAM SE ZOVE ŠKOLSKI PRIMJER LICEMJERSTVA!
Pa cure moje, što vam to treba?!
Primjer 2: (tuđa koža)
Aktualni Big Brother i "slučaj" Stefani - Ervin.
Stavimo na stranu Stefani i njezino "vaspitanje" ali da su se mahom žene obrušile na curu, rastrgale je, pojele u jednom zalogaju, to mi je fascinantno. (U startu se ograđujem od glupih zaključaka da podržavam njeno ponašanje).
Ali da nijedna nije napisala i pitala - A tko je Ervin? Zar i Ervin nije pogriješio liježući u krevet prvu večer sa nepoznatom osobom? Zar Ervin ne uči vaše sinove kako biti površan, nehuman, na koncu nebrižan za vlastito zdravlje?
Ervina nitko nigdje nije spomenuo, ali Stefani će rado biti razapeta "na brdovitom Balkanu"!
Posebno žene.
I ne samo Stefani, nego svaku koja se usudi izjaviti, objaviti, bila anonimna ili ne, da je sretna, uspješna ili drugačija od zadanog, očekivanog, okvirnog.
Pa zašto, žene moje drage?!
Još u osnovnoj školi srela sam se takvima, "damice" moje.
Male, zločeste curice od istih takvih majki. Spletkarošice i zavidne od malih nogu. Sve vidjele od svojih mamica. Nisam shvaćala o čemu se radi.
Mislila sam da to rade iz neznanja, iz gluposti, iz mladosti...
Jedina u toj priči sam bila glupa - JA.
No, naučila sam školu u međuvremenu.
Zla curica u školi ostaje zla žena za cijeli život.
Te iste curice, kasnije žene logiraju po portalima, po blogovima, po forumima i zamisli - PLJUJU DRUGE ŽENE.
Ma tko god ta druga bila, ma "dame" moje, kako vam se da?
Kako, naprosto, imate vremena i živaca?
Koje su to uvrnute glave da vadite iz konteksta i vrijeđate?
Jeli vas to čini boljima u vašim očima? Ili u očima vaših partnera?
Pametnijima?
Sposobnijima?
Ljepšima?
Plemenitijima?
Ništa ženama nije sveto. Ni majčinstvo, ni činjenica da je netko trudan ili u prvim danima nakon poroda (eto mog primjera, a Boga mi vidjela i kod drugih žena).
Gaze žene druge žene kao plitak potok.
Bez milosti, bez zastajkivanja, sa velikom slašću. Ubila bih se da sam u toj skupini. Čisto uzela nož i zarila ga u grudni, ljubomorni koš.
Jer što li drugo tjera ženu da gazi drugu ženu nego čisto zrnce ljubomore koje kao pijesak u cipeli dovodi do ludila, u prsima razdire kao atomska bomba?!
Naravno da postoje žene koje se meni ne sviđaju. To je ljudski. Ne moram se ni ja svakom sviđati. Ali da negdje prolazim cijelu torturu prijave da bi pljuvala tu ženu, ili još bolje išla na njen blog, čitala ga i pljuvala...
Pa kako je to tužno za Boga miloga, zar ne vidite?!
"Dame" vi čitate MOJ blog, i zavirujete u MOJ život i naravno da ću vas sve brisati tko me pljuje, i zločesto vadi kontekst.
Znate zašto?
Zato jer mi je "čeif". Zato jer mi može biti. Da pišem, laprdam, žuborim, gugućem, vi gutate, komentirate, a ja vas hladno obrišem.
Ipak postoji sreća u nesreći. Manjina ste.
Još postoji predivnih žena koje poštuju tuđi trud i rad, nazivaju ga trudom i radom a ne "preseravanjem".
Tješi me činjenica da postoji na tisuće zdravih žena koje mogu misliti ovo ili ono, ali jednostavno nemaju vremena obilaziti blogove i piskarati, jer jednostavno imaju svoj život. Kakav takav, ali svoj.
I bore se i trude da bi im život bio bolji i ljepši, ispunjeniji. Ne hrane dušu omalovažavajući daljnje, nego cijeneći bližnje.
Jednog dana kad ne bude komentara, jako ću se zabrinuti. Tad ću znati da nešto ne radim dobro.
Do tada...za mene nema straha!
Bolje bi vam bilo da se više bavite svojim životima, svojim uspjesima, markama naočala i cipela,a manje "susjedovim".
Okrenite se sebi i svojim obiteljima.
I da, vodite djecu više u kazalište.
Ah, shvatila sam.
Bilo bi vam izuzetno teško vidjeti nekog kako uživa u svakom segmentu svog života, čak i u poslu koji radi s ljubavlju i veseljem.
I zato još na kraju, od vaše vlastite djece, dobije iskreni osmijeh i pljesak malih ručica!
komentiraj (0) * ispiši * #
05
subota
rujan
2015
Zapleteni u labirintu hrvatske administracije, države sa katastrofalnom demografskom slikom...
Znam da je u trenu kad navire na stotine tisuća izbjeglica apsurdna ova tema.
No kao majku, kao čovjeka jednostvano me zaintrigiralo pročešljati temu o našoj birokraciji nakon rođenja djeteta.
Malo prije poroda odlučila sam pronjuškati o opcijama koje mi država i grad nudi i koji su poticaji za prvo dijete u kojem gradu.
Iako mi jednokratne isplate neće spasiti život (na sreću sam u poziciji u kojoj mi ne ovisi život o jednokratnim ispalatama), država mi nije pretjerano poklanjala u životu, pa ne mislim ni ja njoj. 
I tako krene istraživanje googla i skupljanje svih potrebnih informacija.
Prvo me zanimalo kolika su mi primanja i koliko traje porodiljni dopust, potom gdje i kada se utvrđuje očinstvo (s obzirom da nismo u bračnoj zajednici), kako i gdje se radi oib, prijava zdrastvenog, kolike su naknade i imam li ikakva prava kao potencijalno samohrani roditelj.
Na koliko sam samo prepreka naišla!
1.korak:
Provjera visine svojih primanja za vrijeme porodiljnog dopusta.
Prvenstveno jezik kojim je pisano za mene nije hrvaski jezik. Sve je napisano kvazi odvjetničkim riječnikom samo zato da ljudi nebi razumjeli napisano i da bi na taj način država uštedjela jer ljudi kad ne razumiju - odustaju.
Prvih šest mjeseci puna plaća koju ste i primali, potom drugih šest mjeseci oko 2.300.
Čekajte, zamislite slučaj u kojem je žena samohrana majka ali direktorica na odlično plaćenom mjestu,ima i kredit. Kakve su njezine šanse da ostane doma drugih šest mjeseci???Nikakve.
A jaslice za bebe manje od godine dana gotovo da i ne postoje. Amo reći da i imaš partnera, ako čovjek radi, kako i na koji način da čovjek čuva i pomaže u odgoju tog istog djeteta???
Kakav je to stimulans u zemlji u kojoj je demografska slika kriminalna?
kakva je demografska politika naše zemlje?
Tko će se odlučiti na prvo dijete uz takve uvjete?
Ako se i odlučio za prvo, kome će pasti napamet, po Bogu, drugo dijete?
2.korak:
Rokovi za prijavu djeteta su neljudski. U roku od 15 dana moraš prijaviti dijete u matični ured. Što ako imaš komplikacije nakon poroda? Žena nije u stanju hodati od sobe do wc-a u toj fazi a kamoli po općini čekati nebulozne redove. Izgubili sat vremena na upisivanje...
3. korak:
Nakon matičnog ureda, otišli smo na policiju. U našem slučaju moraju biti oba roditelja prisutna. Što ako otac radi?
Dobili smo tonu papira na ispunjanje, pa izašli iz reda, pa potom opet čekali u istom redu za ponovno doći na šalter predati ispunjene papire. Prijava na splitsku adresu, došli i moji starci kao vlasnici stana. Oni nisu trebali doći jer je mali maloljetan i ja odgovaram za njega te ga mogu prijaviti na svoju adresu. To apsolutno NIGDJE nije pisalo. Podrazumjeva se da vlasnik stana mora doći jer su morali doći za mene prijaviti, ali ne i za novorođeno dijete.Niđe logike... Na policiji smo izgubili sat i pol...
4. korak:
Via Gradsko Kazalište Mladih. Prijava preko kazališta za zdrastveno. Ispunjanje hrpe papira i nošenje istih na zdrastveno. Palo je i prvo dojenje na javnom mjestu. Stres i za mene i za malog. Nigdje skrovitog mjesta. U jednom kafiću u wc-u predviđnom za invalide - puno stolica i namještaja??!?!?! Izgubili pola sata...
5.korak:
E, ovo je posebna priča. Već je bilo 12 sati i vani su nesnosne vrućine. Shale s malim čeka u autu da obavim predzadnju stavku i da krenemo kući. Inače, parkinga ispred zdrastvenog nema, tako da čovjek stoji parkiran u prekršaju i čeka da brzinski obavim prijavu na zdrastveno kao i prijavu za jednokratnu isplatu poticaja.
Prvo: Nema šaltera za trudnice, invalide ili majke s novorođenčadi.
Drugo: Zahtjevi se predaju na dva druga šaltera.
Treće: Ambiciozno piše po nekoliko brojeva šaltera za svaku prijavu, a rade jedan do dva.
Četvrto: Na prijavljivanju zdrastvenog gospođa se na šalteru raspričala s kolegicom i to traje i traje i traje... a dijete mi se kuha na nepropisno parkranom mjestu na suncu.
Peto: Paralelno uzimam drugi papirić, za drugi šalter i imam broj 550. Isped mene je 548 i 549. Obrađuju ih 20 minuta. I odjednom, kreće rasprava između stranke i obiju gospođa sa šaltera. Razaznajem da je gospođa (stranka) upravu. Rečeno joj je, dan ranije, upravo na tom šalteru, da je dovoljno donijeti ugovor o radu, a gospođe sa šaltera inzistiraju potvrdu od radnog mjesta.I rasparava traje, traje i traje... a ja sam sa zeznutim šavovima od 8 sati u pogonu i stojim na nogama od šaltera do šaltera dok mi se dijete kuha u autu na suncu.
Dobila jednokratni poticaj od države 2.300.
Izgubili sat i pol vremena...
6.korak:
Načula da mogu dobiti i od i svog kotra, točnije grad preko kotra daje jednokratnu naknadu. Otišla do ulice na Trsteniku, u kamenu kuću, na gornji kat, predala papire i dobila od grada 2000 kuna. Izgubila pola sata...
Pitam se:
Što bi bilo da ne znam googlati, tražiti, njuškati?
Što bil bilo da nisam te sreće da mi je Shale mogao biti u autu sa malim?
Kako su oni koji su pisali te zakone zamislila odlazak roditelja na sva ta mjesta?
Jel se podrazumjeva da moraš imati baka servis?
A što ako majka doji, a zna se svako koliko treba podojiti dijete!?
Jel se ta procedura mora obavljati iz više puta?
Jel možemo zamisliti kako je to sve obaviti u Zagrebu gdje su redovi duži?
Kakvo je radno vrijeme u malim sredinama i jel se može obaviti sve u jedan dan?
Inače, u Norveškoj sve ovo obaviš klikom miša. I dobiješ naknadu da ti mozak stane. i za sve potrošiš pola sata...
Provozali se labirintom hrvatske administracije iz kojeg doživotno nema izlaza.
komentiraj (8) * ispiši * #
