Zla curica u školi ostaje zla žena za cijeli život...

Nikada u životu nisam mogla sanjati da ovo što doživljavam ovih dana postoji. Vidjela kako se tretiraju druge žene, a Boga mi osjetih i na svojoj koži.
Od kad sam se "drznula" kritizirati i na glas reći svoj loša iskustva, točnije od kad sam se "drznula" imati vlastito mišljenje i napisati ga na vlastitoj stranici (NE na tuđoj soliti pamet), e, od tad doživjeh koješta.
I količina toga je fascinantna. Na tone i tone žuči koje se i potocima izlijevaju od žena ženi. 
Kako tužno. Kako razočaravajuće. 
Gdje je nestala ljudska, ženska solidarnost kad bi svaka svaku popila u čaši vode? 
Gdje je čuvanje leđa jedna drugoj, potpora, odanost?

Primjer 1: (moja koža)
Dakle, prošlu zimu Jutarnji list izvukao s Instagrama moju staru fotku na kojoj poziram u sexy izdanju i objavio ju. 
Inače od 2007.godine sam strastvena fitness vježbačica. Strast je otišla toliko daleko da sam čak upisala kineziološki specijalistički fakultet i moja je, gotovo dužnost, biti ambasadorica zdravog života.
Naravno, da je jedan od načina motiviranja žena, osim treninga i prehrane koje objavljujem na facebook-u, objavljivati i super hot fotke koje motiviraju. I naravno da sam ponosna kad nakon mukotrpnog odricanja i treniranja imam sexy fotke. Pa kad ću ako neću sada?!
No, vratimo se na bit.
Jedna moja "kolegica"- poznanica je na svom privatnom profilu, a bila je "prijateljica" sa Shaletom, izvrijeđala moju "prostituciju tijela" prigodnim statusom sa završnim pitanjem - "Pa cure moje što vam to treba?!" 
Načula sam da se nekoliko "kokoši" iz šireg društva složilo s tom konstatacijom i tako su se "velike profesionalke" zdušno zgražale nad mojim prodavanjem tijela. E, sad slijedi najzanimljiviji dio!
SVE ali SVE dušebrižnice su osvanule na društvenim mrežama polugole ove ljeto pokazujući tijela u kupaćima ili dijelove "istreniranih tijela"!
Drage moje cure:
1.Puno "pure još morate papat" do moje forme,
2.TO VAM SE ZOVE ŠKOLSKI PRIMJER LICEMJERSTVA!
Pa cure moje, što vam to treba?!

Primjer 2: (tuđa koža)
Aktualni Big Brother i "slučaj" Stefani - Ervin. 
Stavimo na stranu Stefani i njezino "vaspitanje" ali da su se mahom žene obrušile na curu, rastrgale je, pojele u jednom zalogaju, to mi je fascinantno. (U startu se ograđujem od glupih zaključaka da podržavam njeno ponašanje).
Ali da nijedna nije napisala i pitala - A tko je Ervin? Zar i Ervin nije pogriješio liježući u krevet prvu večer sa nepoznatom osobom? Zar Ervin ne uči vaše sinove kako biti površan, nehuman, na koncu nebrižan za vlastito zdravlje?
Ervina nitko nigdje nije spomenuo, ali Stefani će rado biti razapeta "na brdovitom Balkanu"! 
Posebno žene.
I ne samo Stefani, nego svaku koja se usudi izjaviti, objaviti, bila anonimna ili ne, da je sretna, uspješna ili drugačija od zadanog, očekivanog, okvirnog.
Pa zašto, žene moje drage?!

Još u osnovnoj školi srela sam se takvima, "damice" moje. 

Male, zločeste curice od istih takvih majki. Spletkarošice i zavidne od malih nogu. Sve vidjele od svojih mamica. Nisam shvaćala o čemu se radi.
Mislila sam da to rade iz neznanja, iz gluposti, iz mladosti... 
Jedina u toj priči sam bila glupa - JA.
No, naučila sam školu u međuvremenu. 
Zla curica u školi ostaje zla žena za cijeli život.
Te iste curice, kasnije žene logiraju po portalima, po blogovima, po forumima i zamisli - PLJUJU DRUGE ŽENE. 
Ma tko god ta druga bila, ma "dame" moje, kako vam se da? 
Kako, naprosto, imate vremena i živaca? 
Koje su to uvrnute glave da vadite iz konteksta i vrijeđate?
Jeli vas to čini boljima u vašim očima? Ili u očima vaših partnera?
Pametnijima? 
Sposobnijima? 
Ljepšima?
Plemenitijima?

Ništa ženama nije sveto. Ni majčinstvo, ni činjenica da je netko trudan ili u prvim danima nakon poroda (eto mog primjera, a Boga mi vidjela i kod drugih žena). 

Gaze žene druge žene kao plitak potok. 
Bez milosti, bez zastajkivanja, sa velikom slašću. Ubila bih se da sam u toj skupini. Čisto uzela nož i zarila ga u grudni, ljubomorni koš.
Jer što li drugo tjera ženu da gazi drugu ženu nego čisto zrnce ljubomore koje kao pijesak u cipeli dovodi do ludila, u prsima razdire kao atomska bomba?!

Naravno da postoje žene koje se meni ne sviđaju. To je ljudski. Ne moram se ni ja svakom sviđati. Ali da negdje prolazim cijelu torturu prijave da bi pljuvala tu ženu, ili još bolje išla na njen blog, čitala ga i pljuvala... 
Pa kako je to tužno za Boga miloga, zar ne vidite?!
"Dame" vi čitate MOJ blog, i zavirujete u MOJ život i naravno da ću vas sve brisati tko me pljuje, i zločesto vadi kontekst. 

Znate zašto?
Zato jer mi je "čeif". Zato jer mi može biti. Da pišem, laprdam, žuborim, gugućem, vi gutate, komentirate, a ja vas hladno obrišem.

Ipak postoji sreća u nesreći. Manjina ste.
Još postoji predivnih žena koje poštuju tuđi trud i rad, nazivaju ga trudom i radom a ne "preseravanjem". 
Tješi me činjenica da postoji na tisuće zdravih žena koje mogu misliti ovo ili ono, ali jednostavno nemaju vremena obilaziti blogove i piskarati, jer jednostavno imaju svoj život. Kakav takav, ali svoj. 

I bore se i trude da bi im život bio bolji i ljepši, ispunjeniji. Ne hrane dušu omalovažavajući daljnje, nego cijeneći bližnje.
Jednog dana kad ne bude komentara, jako ću se zabrinuti. Tad ću znati da nešto ne radim dobro. 
Do tada...za mene nema straha!
Bolje bi vam bilo da se više bavite svojim životima, svojim uspjesima, markama naočala i cipela,a manje "susjedovim".
Okrenite se sebi i svojim obiteljima.
I da, vodite djecu više u kazalište.
Ah, shvatila sam.
Bilo bi vam izuzetno teško vidjeti nekog kako uživa u svakom segmentu svog života, čak i u poslu koji radi s ljubavlju i veseljem.
I zato još na kraju, od vaše vlastite djece, dobije iskreni osmijeh i pljesak malih ručica!