Marketing
Kako znamo da je ON onaj pravi?
I tako...
Ovaj tjedan je bio buran, intenzivan za moje pojmove.
Vjerujem i vaše.
Svakome iz svojih razloga.
Vama je tjedan obilježila izbjeglička kriza, a meni i izbjeglička i kriza identiteta.
Naime, ovaj tjedan sam službeno, kompletno, bez zadrške podvukla crtu i doselila u glavni grad, našu metropolu. Nema više izvlačenja na ime posla, Porina, ljeta, poroda.
Više nisam imala što za izmisliti i po našem starom prošlogodišnjem dogovoru skupila sam sve svoje "prnje" i doselila u "vanbračnu zajednicu".
Naizgled, samo jedan kombi i jedno auto više na A1.
Međutim u tom se činu, u mom svijetu, krije mnogo više.
Krije se odricanje svega što sam postigla godinama gradeći svoj svijet po svojim pravilima.
Još od završetka Akademije i zapošljavanja u GKM-u stvarala sam polako i mukotrpno svoju životnu udobnost.
Lagodnost.
Lakoću postojanja.
Živjela sam tako, u doduše, iznajmljenom ali lijepom, komfornom stanu. Dvosobnom. Za mene i za goste.
Moram priznati da je kroz stran proparadirala impresivna brojka ljudi koji su u njemu boravili.
Svako Splitsko ljeto spavao je netko od kolega/kolegica, Marulovi dani doveli bi goste, svako događanje u gradu punilo bi stan kao apartman, često je stan bio zauzet i kad mene nema.
U njemu su se gledali i filmski maratoni i radile večere pod plaštem snijega.
Anegdota sa jedne od Ultri priča priču kako mi zvoni zvono na vratima, kad tamo stoje nepoznati ljudi, kažu:"Mi smo ekipa od te i te. Rekla nam je da se tebi javimo za spavanje." Fino sam propustila ljude unutra, skupila stvari i otišla u stan od roditelja.
Nekad su neke situacije bile previše čak i za mene.
Što se primanja tiče imala sam svoju, za Hrvatska primanja, solidnu plaću. Za mukotrpan rad, crpljenje kreativnosti, za zvanje umjetnika, minorna primanja.
Međutim, sa prihodima sa strane, vođenjima programa, organiziranjem sajmova vjenčanja, koordinacijom backstagova, predstavama s drugim kazalištima i privatnim produkcijama ipak bi se na kraju mjeseca nakupila fina svota novca.
Moto je bio:"Puno radi i puno troši".
Što se slobodnog vremena tiče, rado sam ga provodila u teretani, na wellnessu, na tretmanima, čitajući, putujući...
Birala sam sama, bez opterećenje, s kim ću piti kavu i kada, a s kim ne.
Izlazilo se vani, sjedilo u gradu po skalama, cugalo na šanku u Tropica, pilo koktele na Hula Hula, mogao se priuštiti povremeno i restoran i večera s ekipom...
I sve je naizgled izgledalo kao bajka u kojoj sam ja glavna protagonistica.
I Pepeljuga, i princeza, i zla vještica, i kraljica i koji god mi je lik pao na pamet.
Osim princa.
Nikako nisam mogla sama sebi biti princ.
I on jednostavno nedostaje u svakoj priči da bi priča ne bi bila obična priča, već bajka..
I bila sam svjesna što bajka o princu donosi. Gubitak samostalnosti, samovolje, života bez kompromisa.
I tako ja vozila po svojim tračnicama čak i onda kad se činilo da nisam sama u svom kraljevstvu.
Uvijek i vazda svojim tračnicama.
Sve do prošlog ljeta.
U sasvim slučajnom upoznavanju (mada se nikada nismo sreli, a uvijek mi se malo sviđao) upoznam NJEGA.
Da skratim ovaj intiman dio, upoznavanje, zaljubljivanje, naše priče i dogodovštine, nakon nekog vremena i puno sati razgovora učini mi se da je vrijeme za silazak sa tračnica.
I biološki sat učini svoje i pogura me u nakani i tako još prošle jeseni skupim stvari i "doselim" u NJEGOV stan i u NJEGOV život.
Malo sutra.
Negdje u podsvijesti, u rezervi, uvijek sam znala da imam svoj krov nad glavom.
Čak kad bi se i porječkali (što je gotovo pa nemoguće kod dvoje individualaca kao što smo nas dvoje), mislila bih se u glavi: "Odoh ja doma."
Kako doma, ako mi je u Zagrebu doma?!
Uvijek sam s nekim opravdanjem jurila u Split.
Opravdavala se racionalnim situacijama (poslovnim obavezama, na koncu i porodom), te iracionalnim argumentima (tipa klima) zašto sve više vremena moram provoditi u svom rodnom gradu.
Kao za vraga, ili za Boga, trudnoća me dosta povezala na nekoj ljudskoj razini s obitelji. U takvim situacijama shvatiš da je obitelj i nekolicina prijatelja ne mjerljiva sa svim blagom i blagodatima svijeta.
Kava sa sestrom i majkom, komentiranje balota s ocem, odvesti nećake na sladoled, otići s prijateljima na more - NEPROCJENJIVO.
Međutim, došao je i taj famozni deveti mjesec.
Mjesec u kojem ljudi sele.
Mjesec u kojem ljudi mijenjaju okoline, započinju nove živote, nove školske godine, nove kazališne ugovore...
Mjesec u kojem ljudi mijenjaju živote.
Deveti je zgodan mjesec za preokrenuti život naopako.
Deveti je zgodan mjesec za odreći se svega svoga, i samostalnosti i djevojaštva.
Deveti je zgodan mjesec za biti u prvim danima majčinstva.
Deveti je zgodan mjesec za skupiti život u jedan kombi i odseliti.
Deveti je zgodan mjesec za biti u prvim danima majčinstva i skupiti život u jedan kombi - sve u istom mjesecu.
Deveti je zgodan mjesec za otići u poslovnu neizvjesnost.
Deveti je zgodan mjesec za otkazati stan, otkazati samostalnost i sve što si mukotrpno gradila i krenuti u novi život.
Deveti je zgodan mjesec za početak suživota i kompromisa (što god ovo drugo značilo).
Deveti je zgodan mjesec sa malim djetetom u naručju započeti cijelo novo poglavlje.
Deveti je zgodan mjesec za ljubav.
Deveti je zgodan mjesec za podvlačenje crta.
Deveti je zgodan mjesec za pitanje - kako znamo da je ON onaj pravi?
Onaj pravi zbog kojeg se u devetom podvlači crta.
.
Ne znamo. I nikad nećemo ni znati.
Ni sljedećeg devetog, ni onog iza, ni onog iza.
Samo se trebamo prekrižiti, rekla bi moja majka:" Bogu u ruke", i sjesti u taj auto koji nas vozi na kraj devetog u novi život.
I možda jednom kad prođe puuunooooo devetih budemo mogli sa sigurnošću reći :"Nisam pogriješila onog devetog kad sam se odrekla svega. Vrijedilo je."
Možda.
Ovog devetog mi se to čini kao izgledna opcija, točnije kao jedini mogući scenarij nastavka mog života.
Deveti je zgodan mjesec za vjeru u ljubav!
Post je objavljen 18.09.2015. u 07:19 sati.