Marketing
Kako sam se od bezbrižne samodostatne djevojke pretvorila u mašinu za ubijanje?
I tako...
Noćas bdijem. Dvadeset i neka noć po redu. I bit će ih još 20 tisuća u životu. Razmišljam o svemu, noć trpi svakakve misli, ali najviše o europskoj krizi. Halooooo??? Ja i europska kriza. 
Prošle godine u ovo vrijeme imala sam krasnog dečka par mjeseci, čekala ga da mi dođe u Split između dva puta, New Yorka i Dominikanske Republike (romantično iščekivanje, kud ćeš bolje), hihotala i sve mi bilo smiješno, leptirići u želudcu, izvrsno odrađeno ljeto, turneja predstava iza mene, nova sezona u GKM-u na pomolu, popijem koju čašicu viška sa društvom, dočekam i koji put zoru s ekipom, imam kosu do pola leđa, preplanula sam od cijelog ljeta i istrenirana kao marinac, bezbrižna, sama sebi samodostatna, i sve sa prefiksom "samo" (samovoljna, samouvjerena, samostalna...) 
Danas, točnije noćas dočekujem zoru ali ne iz noćnog izlaska ili tzv.akcije. 
Spavam u krevetu s "mužom", ljeto odrađeno u mukama (ljeto nezapamćenih vrućina uzelo svoj danak), ni blizu posla i novih poslovnih projekata, ne smijem popiti ni čašicu, a kamoli čašicu viška, ošišana sam na kratko, bijela ko sir (za moje pojmove), sa crnim podočnjacima (za svačije pojmove), imam bar pet kilograma viška, atrofiranog tijela u potpunosti (sa čudnim tonusom kože), i sve sa prefiksom "samo" otišlo u vjetar, kao da nikad nije ni postojalo. 
Kao extra bonus ne mogu spavati od brige zbog izbjeglica. Tisuću pitanja.
Hoće li oni sada ostati u Hrvatskoj?
Ima li radnih mjesta za njih?
Gdje je prestaje linija humanosti za te ljude, a gdje počinje briga za vlastitu dobrobit?
Strah od odmazde sudbine jer nikada ne znaš kad i nas može sustići isto? Ili gore?!
Strah od islamizacije i bombaša koji se miješa sa sućuti, solidarnosti, humanosti...
Zamišljam da jednog dana sa nekoliko kesica u rukama svi mi moramo krenuti iz svojih domova, ako ne želimo biti silovani, oderane kože, bez vojnog kodeksa monstruozno smaknuti na put koji traje, gledam jučer na televiziji, dvadeset i devet dana hodanja!!!
A meni nekad lijeno otići do trgovine.
Ti ljudi ne hodaju iz Osijeka do Zagreba, nego putuju, kako znaju i umiju od Sirije do Europe.
Samo treba otići na kartu i pogledati. Da ti mozak stane... 
Ležim u mraku puna strahova, nedoumica, pitanja, u potrazi za odgovorima, izmiješanih osjećaja sućuti i straha, s malim paketom privijenim na grudima koji mirno, spokojno, s osjećajem opuštene sigurnosti u polusnu sisa.
Čuje se ustaljeni ritam usisa, u pozadini ritam zadovoljnog mumljanja, plitkog disanja i malog srca ubrzanog lupanja...
Nedužnost tog malog tijela koje opušteno klone kad se "namuma" pretvara me u mašinu za preživljavanje, pa ako treba i za ubijanje.
Onaj majčinski instinkt koji tjera na najmilosrdnije suze dok gledam dnevnik i na najbešćutnije vađenje grkljana u slučaju ugroze.
Kako sam se od bezbrižne samodostatne djevojke pretvorila u mašinu za ubijanje?
Jednostavno. Postala sam majka.
Pitam se - zašto me nitko nije upozorio?
Na porod, životinjske muke i bol koja je ne mjerljiva s ičim poznatim, s ičim već viđenim.
Na žene u drugim boksevima koje arlauču i kojima se na početku svog poroda potiho rugaš kako su "seljanke koje ne mogu izdržati bolove" a onda ti, par sati nakon, kričiš 10 puta gore od njih.
Na to da i sva čuda medicine nekad nisu dovoljna jer Bog uzme stvari u svoje ruke i vodi porod kako je njega volja.
Na škare koje u jednom trenutku doktor uputi ka tebi i ti nemaš pojma što on reže.
Na pomišljanja kako ćeš sigurno umrijeti na stolu, baš tu noć, sa najcrnjim mislima o smrti tebe i djeteta.
Na osjećaj rastavljanja duše od tijela kada dijete, konačno, klizne iz tebe.
Na rajski osjećaj kad ti daju dijete u ruke, kao da si susreo neku vrstu Boga.
Na sliku koja ostane urezana u pamćenje partnera koji drži krvavo dijete u rukama.
Na šivanje.
Na prvu noć i prvih nekoliko dana u bolnici koji ostanu u magli.
Na malo tijelo kojeg se bojite primiti i staviti na grudi.
Na upale grudi i naviranje mlijeka koje sprema vaše grudi na eksploziju.
Na konstantan strah koji vam jede dušu jeli sve radite dobro.
Na šavove zbog kojih ste sigurni da više nikad nećete biti niti pokretna osoba a kamoli žena svom muškarcu.
Na upaljene šavove zbog čega vam govore da ste trebali mirovati što se apsolutno kosi sa brigom oko djeteta.
Na puste lijekove koje vam trebaju za ovo ili za ono.
Na financijske izdatke koji niču kao gljive poslije kiše.
Na partnere koji žele najbolje i daju sve os sebe, ali vas nerviraju iz čistog hormonalnog disbalansa.
Na osjećaj uništenog života, očaja, bijede prvih deset dana pun nemoći i neznanja.
Na nemoguće količine bezuvjetne ljubavi prema biću kojeg tako kratko poznaš, a nisi ni svjestan da je tvoje.
Na osjećaj grižnje savjesti jer nisi svjestan da je tvoje.
Na strah koji te obuzme za vrijeme prvog plača, prve točkice na tijelu, prve grimase...
Na tvoje beživotno tijelo, atrofirane mišiće, i opuštenu kožu.
Na noge koje se tresu kao u srne dok se po noći dižeš sa šavovima koji gore.
Na grudi koje su u funkciji aparata za dojenje i koje žare kao kugla kad "čuju" plač.
Na spoznaju da NIKADA ali NIKADA više ne postojim JA kao pojedinac.
Na spoznaju da svaki prefiks SAMO pada u vodu i nema više smisla.
Na spoznaju da sam dužna brinuti se do smrti o nekom drugom i da briga nikad neće proći.
Na spoznaju da ću noći bdjeti i razmišljati o bjelosvjetskoj politici.
Na spoznaju da ću biti u smrtnom strahu od ljudi koji isto tako zbog svoje djece bježe pred drugim ljudima.
Na spoznaju da sam ropkinja te neopisive ljubavi do zadnjeg izdaha.
Itekako su me upozoravale.
Itekako su mi od majke do prijateljica, do facebook nepoznatih žena pisale svoja iskustva i govorile.
Ali dok se ne doživi to pretvaranje iz gusjenice u leptira, iz bezbrižne djevojke u stroj za ubijanje, svako upozorenje nema apsolutno nikakvog smisla.
Post je objavljen 17.09.2015. u 10:43 sati.