LoVci nA SnOVe

četvrtak , 02.01.2014.

Ima jedna čudesna knjiga. Zapravo, na svijetu ima mnogo čudesnih knjiga, no knjiga o kojoj govorim svakako spada među najčudesnije knjige. Knjiga je to koja osvaja, ali i provocira, koja privlači na čudan način, jer zna omađijati kao najvještija čarobnica, baš kao što zna i otrijezniti, zavitlati britkom rečenicom kao najsjajnijim mačem. I porezati. Pa opet zaliječiti. Pa otvoriti novu ranu, novu igru ili novu želju. Knjiga je to koja je rječnik, a nije rječnik nego je roman. Koja govori o religijama, a nije sveta knjiga ni katekizam. Koja se bavi prošlošću, a nije udžbenik iz povijesti. Knjiga je to koja nije jedna, nego tri knjige u jednoj, i tri boje u jednoj – Crvena knjiga (kršćanski izvori o hazarskom pitanju), Zelena knjiga (islamski izvori o hazarskom pitanju) i Žuta knjiga (hebrejski izvori o hazarskom pitanju). Njezino je ime Hazarski rečnik, a prezime Roman leksikon u 100.000 reči.

Od svih, mnogobrojnih likova i natuknica Hazarskog rečnika, još od kada sam ga prvi put uzela u ruke, najintenzivnije pamtim lik princeze Ateh i njezine intrigantne povjerenike – lovce na snove. Sve ostalo za mene u konačnici ostaje više-manje u magli, u kolopletu priča i odnosa, u zamršenoj križaljci fantastičnih sudbina (a cijeli roman i jest jedna velika križaljka, jedna Rubikova kocka, ogrnuta u veo bajkovitog) čije se veze (srodnosti, sličnosti, paralelizmi) naziru, ali ne i konačan smisao. Ipak, baš ta magična, nedokučiva kocka, kao i kristalna priča o princezi Ateh, dovoljne su da oganj ove knjige trajno osjećam kao neki zamamni eros, eros od imaginacije i slova.

Prema kršćanskim izvorima o hazarskom pitanju, Ateh je bila hazarska princeza koja je noću na svakom kapku nosila ispisano po jedno slovo iz zabranjene hazarske abecede u kojoj svako slovo ubija čim se pročita. Ta su joj slova po kapcima ispisivali slijepi, a ujutro prije umivanja njezine bi dvorkinje žmirile. Na taj način, princeza je bila zaštićena od neprijatelja za vrijeme spavanja. Upravo tom su dijelu ljudskog života, naime, Hazari pridavali najviše pažnje, jer to je vrijeme kada je čovjek najnezaštićeniji. Princeza Ateh svakog je jutra od svoga lica stvarala novo, još neviđeno lice. U grčkom prijevodu sačuvane su dvije molitve princeze Ateh, pri čemu je osobito zanimljiva upravo ona koja objašnjava pozadinu njezinog hazarskog lica. U njoj Ateh navodi da svaki dan određeno vrijeme glumi život svoje majke, da je taj život naučila kao neku kazališnu ulogu, i da je glumi u najrazličitijim trenucima, čak i u onim ljubavničkim. Svjesna je, kaže, da joj je majka time zapravo otela užitak autentičnog života, a opet, i ona je bila slično opljačkana od svoje majke. Na kraju dodaje: „Ako me ko sad upita čemu toliko glume, odgovoriću: pokušavam da rodim sebe još jednom, ali na bolji način…“

Iako se vjerovalo da princeza Ateh ne može umrijeti, postoji jedan zapis koji govori o njezinoj smrti. Zapis je to o brzom i sporom ogledalu: „Jednog proleća princeza Ateh je rekla: – Navikla sam se na svoje misli kao na svoje haljine. Imaju uvek isti obim struka i viđam ih svuda, čak i na raskršćima. I što je najgore, od njih se više ne vide raskrsnice. Da je razonode, poslužitelji su doneli princezi jednoga dana dva ogledala. Nisu se mnogo razlikovala od ostalih hazarskih ogledala. Oba su bila načinjena od uglačane soli, ali jedno od njih je bilo brzo a drugo sporo ogledalo. Što god je ono brzo uzimalo odslikavajući svet kao predujam od budućnosti, drugo, ono sporo, vraćalo je i namirivalo dug prvog, jer je u odnosu na sadašnjost kasnilo tačno onoliko koliko je ono prvo žurilo. Kada su pred princezu Ateh izneli ogledala, ona je još bila u postelji i s njenih kapaka nisu umivanjem bila uklonjena slova. U ogledalima videla je sebe sklopljenih kapaka i odmah je umrla. Nestala je između dva trena očiju ili, tačnije rečeno, prvi put je pročitala na svojim kapcima ispisana slova koja ubijaju, pošto je u prethodnom i potonjem trenutku trepnula i ogledala su to prenela. Umrla je usmrćena istodobno slovima iz prošlosti i iz budućnosti.“

Princeza Ateh bila je zaštitnica hazarskih svećenika poznatih kao lovci na snove. Bili su to ljudi koji su imali sposobnost čitanja tuđih snova, štoviše, ponekad bi čak i stanovali u njima kao u vlastitoj kući. Povremeno bi izranjali iz sna, okrznuvši tek ovlaš život koji je izvan. Pri svojim izranjanjima oni redovito zapažaju nekog tko je nalik svakome od njih, ljude koji i nisu drugo nego upravo oni sami, ali lišeni užitaka.

Prema islamskim izvorima Ateh je bila pjesnikinja, a jedino što se sačuvalo od njezinih riječi jest rečenica koja kaže da razlika između da i da može biti veća nego između da i ne. Nakon što je, sudjelujući u hazarskoj polemici, bila prvo osuđena na smrt pa zatim pomilovana, ali s osudom promjene spola, zaborava svih svojih pjesama i vlastitog jezika, mogla je živjeti vječno, no ljubav je mogla imati samo u snu. Takva kazna nagnala je princezu Ateh da se potpuno posveti svojim lovcima na snove. Njihova vještina omogućavala joj je da uđe u tuđe snove te da tamo pošalje i svoje poruke, misli, pa čak i predmete.

Princeza Ateh dala je u zadatak tim „ispovjednicima sanjača“, lovcima na snove, da svoja osmatranja snova zabilježe – i to je ono što je hazarska enciklopedija/rječnik. „Ako bi se sastavili svi ljudski snovi dobio bi se jedan ogroman čovek, jedno ljudsko biće veličine kontinenta. I to ne bi bio bilo koji čovek, nego Adam Ruhani, nebeski Adam, anđeoski predak čoveka o kome govore imami. (…) Taj anđeoski Adam ili Praadam, koji je bio i čovek i žena istovremeno, taj treći anđeo, koji je postao deseti anđeo, teži večno da se dočepa sebe samoga i u tome na trenutke uspeva, ali ponovo pada, tako da i danas luta između desetog i drugog stupnja lestvice razuma. Čovečji snovi su, dakle, onaj deo ljudske prirode koji potiče od tog Adama preteče, nebeskog anđela, jer on je mislio na taj način na koji mi sanjamo. Bio je brz kao što smo mi brzi samo u snu ili, tačnije, naši snovi su od njegove anđeoske brzine sazdani. I govorio je na isti način kao što mi govorimo u snu, bez sadašnjeg i prošlog vremena, samo u budućem. I poput nas u snu ni on nije mogao da ubije ili da oplodi. Ukoliko našeg anđeoskog pretka pratimo u trenutku kada je u usponu po nebeskoj lestvici, približavamo se i sami Bogu, ukoliko imamo nesreću da ga pratimo kad pada, udaljavamo se od Boga, ali ni jedno ni drugo mi ne možemo znati. Oslanjamo se na sreću uvek u nadi da će naš dodir s njime pasti u času kad je on na putu ka drugom stupnju lestvice razuma, kako bi i nas mogao povući u visine, bliže istini.“

Krajnji cilj svakog lovca na snove jest pronaći osobe koje se međusobno sanjaju – na putovima kojima se juri kroz tuđe snove takve osobe vrijede kao znakovi koji govore o stanju u kojem se na svojoj stazi nalazi Adam Ruhani. Lovci na snove tragaju za takvim parovima ljudi i nastoje ih čim bolje upoznati „jer takve dve osobe uvek predstavljaju deliće Adamovog tela iz različitih faza i nalaze se na različitim stupnjevima lestvice razuma“. Svaki par od dvoje (dvojice, dvije) takvih ljudi, nova je dopuna hazarskim rječnicima.


Nisam religiozna i o bogu koji spominju zapisi o hazarskom pitanju ne razmišljam kao o bogu – zamišljam ga kao beskrajan ocean ljudskih ideala i snova. Malih i velik. Hirovitih i onih trajnih, onih za koje se ponekad daje i život. Za koje se ponekad i odživi život jer imamo samo taj, ovaj i sada, a na nekom drugom mjestu, u nekom drugom svijetu, doista, tko zna… možda se ne bismo ni prepoznali. Vjerujem da su hazarski zapisi namjerno iskrivili, eufeminizirali predodžbu da bi je čovjekov um, sklon konkretnom i predočivom, mogao shvatiti – jer kada bi se sabrali svi ljudski snovi, ne bi se dobio jedan čovjek veličine kontinenta, dobio bi se čovjek veličine svemira! Zato se klanjam tom bogu, bogu ljudskih snova, jedinom božanstvu koje priznajem. I duboko vjerujem da nije slučajno da je povijesno pitanje na koju su od tri religije prešli Hazari – židovsku, islamsku ili kršćansku – ostalo otvoreno. Ako se mene pita, Hazari nisu prešli ni na jednu od tih religija, jer je jedina njihova vjera, kao i vjera njihovih potomaka, vjera u snove.

Što su za vas snovi? Skrbite li o njima pažljivo, roditeljskom nježnošću? Mame li vas njihovi mirisi kao što mami južno voće, vjetar nad pijeskom Sahare ili magnetičan beskraj u onim očima koje nije dovoljno samo promatrati, nego ih poželimo ljubiti, ljubiti… do točke u kojoj se zaboravlja u kojem pravcu teče vrijeme. Ignorirate li ih, pretvarate li se u pticu od zraka kada slučajno zalutate na staze od snova? Ili ih uopće ne čujete, jer snovi govore glasom tišim od tišine?

Za sebe znam, još davno, davno, u maglama vremena kojeg se više ne sjećam, uzeli su me u svoje redove lovci na snove. I iako nisam princeza, živim u procjepu između dva treptaja oka, u vremenu između brzog i sporog ogledala. Tumaram kroz snove, lunjam kroz njihove šume, tražim… čak se i umivam snovima. Zbog njim sam sretna. Zbog njih sam nesretna.

Oznake: Hazarski rečnik, Milorad Pavić, snovi, lovci na snove