GLAZBA KAO VODA

nedjelja , 23.11.2014.

Glazba je umjetnost zvuka, umjetnost organiziranih tonova. Hrvatska riječ glazba dolazi od slavenske riječ glas, a internacionalna riječ muzika od grčkog mousike téchne, što bi značilo 'umjetnost muza'. Nedavno me jedan kolega, prijatelj, pitao koju od dviju riječi koristim. Obje, rekla sam, ovisno o potrebi i kontekstu, ne doživljavam ih sasvim istima. I sam je potvrdio isto, dodavši da mu je glazba ljepša, da mu ljepše zvuči, no da mu je zato muzika draža, jer u sebi priziva muze. S obzirom da se i sam bavi umjetnošću (doduše, ne glazbom), nije me začudilo takvo tumačenje. Osim toga, naziv koji su koristili naši preci ionako je bio mužika, upravo nju nalazimo, primjerice, kod Držića, Hektorovića i drugih renesansnih autora. Pa bi se tako, tragom starih majstora, čovjeka mužika i moglo odrediti – tako krasno ludički, no zapravo nimalo paradoksalno rečeno – možda upravo na način kakav podastire Skok u svom Etimologijskom rječniku (spominjući se upravo starih majstora pera) kao „glazbenika koji se bavi muzikom“ (Skok 1971: 494).

Kako bilo, bila glazba ili muzika, za mene je ona oduvijek - voda. Ponekad tek jutarnja čaša okrepe, svakodnevna i neosviještena, ponekad nabujala rijeka, ponekad kiša, ponekad more… Voda, tekućina, u svim svojim sastavima, naravima i formama. Blaga i bezbojna, slana, opora, slatka, tvrda i hladna poput tuče koja para kožu, drugi put meka, ona koja rastače na sastavne dijelove i upija se u ono što jesmo, a da, ponekad, i ne znamo da jesmo. „Koprena sjajna / zavežljaj uzbuđenja / pregibi radosti i drhtaja /ekstaza tijela u kliktaju. // Ozbiljena mašta / procvala iznenada / u vrtu čujnosti i gibanja. // Vječno lutanje /za intenzitetom valova / i blaženstva. / La musica //. Napisala sam to u pjesmi Viva la musica u svojoj prvoj zbirci pjesama. I premda bih sada, možda, napisala nešto sasvim drugo, drugačije (iako nije prošlo ni desetljeće, no i mi smo, baš kao i glazba, ono što se stalno mijenja i rastače), temeljnog tona pjesme, te epifanične čežnje koju više ili manje uspješno pokriva sintagma viva la musica, sigurno se ne bih odrekla, ni sada, ni, vjerujem, ikada. Jer glazba je za mene upravo to – ulijevanje koje dotiče. Vjerujem da je upravo u tome njezina priroda najbliža lirici, vjerujem da su mi upravo zato obje drage i bliske.

Razmišljajući o književnim rodovima – o prirodi lirskog, epskog i dramskog – na način koji prerarasta okvire književne zbilje, i zahvaća u ontologiju čovjeka i svijeta uopće, švicarski teoretičar književnosti Emil Staiger kao najvažnije karakteristike lirskoga stila navodi upravo jedinstvo 'glazbe riječi' i 'značenja riječi', neposredan učinak na subjekta (čak i bez razumijevanja), ulijevanje i, štoviše, opasnost od rastakanja (što pak se najčešće uklanja ponavljanjima i/ili pripjevom). Jedinstvo značenja riječi i njihove glazbe, smatra Staiger, jest čista, neposredna glazba (za razliku od onomatopeičnosti koja bi se mogla smatrati programskom glazbom) i u njoj, baš kao i u glazbi, postoji mogućnost sporazumijevanja i bez pojmova. Lirsko se ulijeva, ističe Staiger, a da bi to ulijevanje bilo uspješno, čitatelj mora biti otvoren – potonje pak se, smatra teoretičar, najlakše postiže u samoći. S obzirom da je porijeklo lirike izravno vezano uz glazbu (svima nam je poznata činjenica da su starogrčki pjesnici svoje stihove i izvodili uz pranju lire), s obzirom da ga je glazba njezin korijen i prototip, nije li sve navedeno, zapravo, još uočljive u glazbi? Ne ulijeva li se glazba, kao najmanje mimetična od svih umjetnosti, i u suštini, najmanje materijalna (premda se, dakako, ne može sasvim odvojiti od materijalnosti, zahvaljujući kojoj i nastaje, i koja je prenosi) još više, još nesputanije? Opstaju li uopće ikakve granice koje postoje između muzike i tijela, subjekta uronjenog u nju? Znamo i sami kako nas dočekuje kada joj se najmanje nadamo – čujemo je, recimo, negdje u prolazu, pa je nosimo još sobom satima, danima. S druge strane, a osobno mi se to često događa, ne čujemo neku skladbu godinama, sasvim zaboravimo na nju, i onda se jednog jutra probudimo i pjevušimo stihove neke pjesme, čujemo u sebi poznatu melodiju. Koji si to zakoni tijela i mozga, koji potiču takvo ulijevanje ili utječu na njega? Ostajemo li, okupani glazbom, pjesmom koja nas osvaja, zauvijek u njezinu vlasništvu?

Nemam sigurnih odgovora ne ova pitanja. Znam samo ono što znam – primjerice, da je jedino što sam poželjela u jednom od najtužnijih dana u proteklih nekoliko godina, kada nisam mogla razgovarati, ali ni čitati, ili pisati, bilo skloniti se u ogrtač od pjesme, omotati se njome. Baš kao što sam u jednom drugom jutru, svjedočeći kako se tih dana pod mojim nogama lome svjetovi vlastitih uvjerenja, ali i nekih drugih povjerenja, odmah po buđenju, još na sasvim tankoj granici gdje se san prelijeva u jutro, u javu, čula stihove i tonove pjesme koja evocira tok Dunava, stvarne i simboličke granice jedne neumoljive matice koju je potrebno prijeći. Prije toga, nisam je čula godinama, niti pomislila na nju. Je li to pjesma sama našla put? Nalazi li muzika put do nas, onda kada ne mogu ljudi, riječi, ideje, hrabrost?

Mislim da je tako. Srebrna voda glazbe nalazi put kroz pore našega tijela, čak i onda kada čvrsto stišćemo oči, ili zatvaramo uši. Može se uliti u sve šupljine dana, baš kao i u sve škrape našeg životnog vijeka. Ima li nekog tko se ne sjeća barem jedne pjesmice iz djetinjstva, uspavanke, ili možda neke vesele vrtićke… Na odlasku, pri odlasku, ona je također tu, jedna od zadnjih stvari za koje smo sposobni. O potonjem, nažalost, mogu i iz bliskog iskustva – upravo ovih dana svjedočim teškim danima svoje bake oboljele od Alzheimera, dubokoj starosti svladanoj bolešću koja je ukinula razum, pamćenje, i mogućnost ma i najkraćeg suvislog razgovora. No nije ukinula sjećanje na glazbu – jedini način komunikacije koji je bolesno tijelo još ostavilo, jedino što mu je još moguće, jest pjesma. Pa tako moja baka, koja ne zna više ni kako se zove, ni koliko godina ili djece ima, pjeva – još uvijek pjeva, ponekad sama od sebe, ponekad i na najneznatniji poticaj, sjećajući se besprijekorno riječi starih pjesama, koje je, vjerojatno, naučila još u svojim školskim danima, baš kao i pripadajućih melodija.

Čini se, glazba ukida prostor (slušatelj pred njoj ne zauzima odmak, kao npr, pri gledanju slike, filma, ili čitanju knjige) – omatajući potpuno, i bez vidljivih granica. Glazba, također, ukida vrijeme, brišući granicu između prošlog, sadašnjeg i budućeg.

Da, muzika se ulijeva. Zapljuskuje, prska, prelijeva, polijeva, umiva, rastače, muti i bistri, poji, preplavljuje. Baš kao voda. Pomišljam, možda ona i nije drugo do li neka čarobna vilinska voda. Ili, jednostavno, bezbojni ocean užitka i predavanja koji nas pretvara u delfine - pa onda takvi, zaigrani, zaslijepljeni, ispunjeni - nastavljamo rubiti zbilju, uranjajući/izranjajući u san.