Svetlana Kalezić Radonjić: "Sve je u kao da. Uvijek za jedno mjesto udesno. Kao decimala."

nedjelja , 24.03.2013.

Vjetrovita

Oduvaj taštinu svoju
u dane što ispadaju iz ruku kliski ko sapun
jer si praznih očiju u pobjedi
i naprijed bi i nazad i boli te i ne boli
kao krišom pređena granica kao zarasli ožiljak
koji ne osjećaš sve dok se od sjećanja na krv
ne propnu damari
Oduvaj taštinu svoju kad se u tebi
kao u razvlašćenom poslije preljube
miješaju žaljenje i strast
i oglodana sazvežđa
u grudima se rasprskavaju
Kako su se istanjile tvoje staze
pod bijesnim topotom godina
Bolje bi ti bilo
da Oduvaš taštinu svoju

Prije no što ti se nebesa
raspuknu ko nar


Zavođenje

Dva mlada groma
s kopljima od krina,
čuvaju negde o lepoti san.
R. Ratković


Kažu da se i veliki Homer
ponekad uspava
ali ti Dante
žestoko si pogriješio
on se nije pretvorio u suvu
granu drveta koju rastržu
bijesni psi
njegov je jedini grijeh
što je bio zaveden ljepotom
nadgrobnog natpisa
uklesanog u luksorski kamen

On nije umro

Samo je u zanosu odgodio život


Algebra naricanja

I bolu je potrebna logika.
Nekakva algebra naricanja.
Otud Bog.
Tek Haos osmišljen ravnotežom simbola u prevođenju.
jer za ovaj.
život.
borim se pronalaženjem vječnosti u napuštenom slogu.
sve je u
kao da.
Uvijek za jedno mjesto udesno.
Kao decimala.

WISLAVA SZYMBORSKA: "Oslušni, kako mi brzo kuca tvoje srce."

ponedjeljak , 11.03.2013.

Svaki slučaj

Desiti se moglo.
Desiti se moralo.
Desilo se ranije. Kasnije. Bliže. Dalje.
Desilo se nije tebi.

Ostao si čitav, jer si bio prvi.
Ostao si čitav, jer si bio posljednji.
Jer sam. Jer ljudi. Jer ulijevo. Jer udesno.
Jer padala je kiša. Jer padala je sjenka.
Jer vladalo je sunčano vrijeme.

Srećom bila je tamo šuma.
Srećom nije bilo drveća.
Srećom šina, kuka, klada, kočnica,
udubina, zavoj, milimetar, sekunda.
Srećom sjekira je plivala na vodi.

Posljedica, budući da, a ipak, unatoč.
Što bi bilo da je ruka, noga,
za korak, za vlas,
od stjecaja okolnosti.

Dakle jesi? Ravno još iz odškrinutog trenutka?
Mreža je bila jednooka, a ti kroz to oko?
Ne znam se tome načuditi, našutjeti.
Oslušni
kako mi brzo kuca tvoje srce.


Sretna ljubav

Sretna ljubav. Zar je to normalno,
Zar je to ozbiljno, zar je to korisno –
što svijet ima od dvoje ljudi
koji svijeta ne vide?

Izdignuti do sebe bez ikakve zasluge,
dvoje slučajnih na milijun, ali uvjereni
da je tako moralo biti – kao nagrada za što? Ni za što.
Svjetlost pada niotkud –
zašto baš na te, a ne na neke druge?
Ne vrijeđa li to pravednost? Vrijeđa.
Ne remeti li to brižno naredana načela,
ne ruši li s visine moral? Remeti i ruši.

Pogledajte samo te sretnike:
kad bi se bar malo prikrivali,
hinili utučenost i tako krijepili prijatelje!
Poslušajte samo kako se smiju – uvredljivo.
Kakvim jezikom govore – tobože razumljivim.
A te njihove ceremonije, ta cifranija,
pa s koliko se samo pažnje međusobno ophode –
točno kao da su se urotili protiv čovječanstva!

Teško je i zamisliti do čega bi došlo
kad bi njihov primjer drugi mogli slijediti.
Na što bi se mogle osloniti religije, poezije,
na što bi se mislilo, što bi se zapostavilo,
tko bi htio ostati u igri.

Sretna ljubav. Kome to treba?
Takt i razum nalažu da se o njoj šuti
kao o skandalu iz viših sfera Života.
Divna se djeca rađaju bez njezine pomoći.
Nikad joj ne bi uspjelo napučiti zemlju,
uostalom rijetko se i događa.

Neka ljudi što ne znaju za sretnu ljubav
mirno tvrde da nigdje nema sretne ljubavi.

S tim će uvjerenjem lakše živjeti, i umirati.