DAN IZMEĐU DANAS I SUTRA

srijeda , 21.08.2013.

The Love Embrace of the Universe, the Earth (Mexico), Me, and Senor Xolotl (Frida Kahlo)

Čak i ja – skeptik, nevjernik, istraživač po vokaciji – ponekad pomišljam da je ovaj život samo proba. Ne, ne mislim pri tome o Obećanom Raju, ni o Džennetu na stotinu spratova u koji se ulazi na osmera vrata, pa čak ni o eteričnoj Slobodi budista, onoj koja tako smireno čeka na kraju puta označenog osmerostrukim putokazima… Ne, u posljednje vrijeme ja u sasvim konkretnom smislu sve češće pomišljam da je život proba. Onako, kao kada djeca vježbaju za završnu školsku priredbu ili za božićnu svečanost. S uvjerenjem da ovo što je sada, ova proba, nije prava izvedba, ali je presudna, važna, možda i jedina šansa da se odigra predstava. Da se odigra čim bolje, čim ljepše i lakše… ako do nje ikada dođe. Da užitak igre bude što veći. I pri tome nije važno hoće li biti publike na premijeri – važno je da glumci uživaju, važno je da glumac i lice zaborave sami sebe, da se stope međusobno do granice gdje se više ne zna gdje završava tijelo jednog, a počinju sjene drugog. Koji je lice, a koji naličje. Ionako, lice bez naličja i nije lice, kao ni naličje bez lica. Za lik je potrebno baš oboje, tek njihova požudna simbioza kreira igru, oživljuje život. Pomišljam, onako doslovno, dječje (a ne vjerujem ni u božanstva, ni u Sudbinu, a i na leđima mi već godina kao šljiva u ljetnoj košarici) – što ako je mehanizam tako namješten da nas neko oko ipak prati, gleda što smo i što volimo, kako se snalazimo… Što ako će nam tek onda, drugi put, dodijeliti baš onu ulogu koja nam leži, onu koju volimo najviše. Jer uvijek postoji drugi put, zar ne… pa i kakva bi to igra bila, bez probe? A ono, to moje imaginarno Oko koje naivno zamišljam, ono nije zločesto božanstvo koje kažnjava, pa čak ni umišljena gospođa Sudbina, s punđom i uzdignutog nosa… Oko je neki superinteligantni mehanizam, savršeni stroj koji mjeri tko smo i kakvi smo, u cijeloj lepezi svojih crta. Pa onda, nekim savršenim softverskim programima, tehnikama koje nijedna robotika još nije izmislila, premjerava, važe, množi i dijeli… i… puf!!! Na koncu izbacuje nas i naš novi, optimalan svijet. Nas u naš novi svijet. I tada krećemo iznova, drugi put, svatko sa svoje nulte pozicije, različite, ali iste, pravedne u svojoj optimalnoj izniveliranosti. Pa da vidimo sada, miki, da te vidimo sada, kada smo na istoj crti od početka, u trci koju smo sami priželjkivali, o kojoj smo sanjali.

Jer čitav naš život i nije drugo do li snovi. Zemlja snova koju nosimo u sebi. Idealan posao, idealna osoba, idealne okolnosti… Zemlja, KAO DA… Pitam se, bi li i takav život, onaj koji bi uslijedio nakon probe, imao poteškoća, bi li znao za njih? I dalje, koje bi bilo mjesto sreće u njemu? Je li uopće i moguća sreća kao univerzalna kategorija, kao općeljudska težnja i kao dugotrajan poredak stvari? Nije li sreća po svojoj definiciji nešto nestalno i kratkotrajno? Više stvar trenutka, nego perioda, više osjećaj, nego stanje… Ne bi li u takvim, optimalnim okolnostima s gledišta pojedinca, ljudi zaboravili da je takvo stanje stvari potrebno održavati, da je potrebno kontrolirati uvjete? Jer nezadovoljstvo dolazi naglo kao ljetni pljusak, a s njim i strah, patnja, ili tek osjećaj da su nam ruke vezane. Tko zna, pomišljam, možda bi čovjek, uljuljkan u tu savršenu inicijalnu neupitnost, bio bez ikakvog imuniteta, spoznajnog i emotivnog, možda bi zaboravio misliti, sanjati, tražiti…

U takvim se razmišljanjima lomim već danima. Ja, nesklon hipotetičkim svjetovima, nesklon čekanju sutra. Danas, danas je oduvijek bila moja jedina žudnja, moj svemir i moja glad. A onda, u tu potrebu za danas, naletjela je ona. Ona. Moja Ona. I poremetila pomalo konstelaciju u osima Kronosa, dijakroniju mi utopila u sinkroniju, zaplela im putove. A znamo, putovi Vremena uvijek su pravocrtni i slijede svoju hladnu logiku, nema tu zavijutaka, preskakanja, oblih linija… Otada se lomim. Jer žudnja za njom danas spaja se s čežnjom, s pritajenom čežnjom za njom od sutra (premda nju, istina, teško priznajem i samom sebi). A obje su upitne i meni nesklone. Jer ovaj svijet nije, što i klinci u vrtiću znaju, najbolji od svih svjetova, onaj cvjetni vrt za šetnju nekih davnih filozofa. Ovaj svijet nije onaj o kojem razmišljam u svojoj naivnoj, dječje-fantastičnoj teoriji. Langueur… Langueur…

Barthes u svojim Fragmentima ljubavnog diskursa striktno razlikuje Žudnju od Čežnje, tumačeći da je Žudnja prava suprotnost Čeznutljivosti: U čežnji, samo čekam: „Nisam prestao žudjeti za tobom.“ (Žudnja je svuda; ali u stanju zaljubljenosti postoji nešto vrlo posebno: čežnja). Pa nastavlja obrazlagati: U ljubavnoj čežnji nešto odlazi, beskonačno; kao da žudnja nije ništa drugo nego to istjecanje krvi. To je, dakle, ljubavni umor: neutažana glad, zjapeća ljubav. Ili pak: cijelo je moje ja povučeno, preneseno na voljeni objekt koji zauzima njegovo mjesto: čežnja bi bila taj iscrpljujući prijelaz narcističkog libida u objektni libido. (Žudnja za odsutnim bićem i žudnja za prisutnim bićem: čežnja polaže jednu preko druge te dvije žudnje, unosi odsutnost u prisutnost. Iz toga nastaje stanje proturječja: „slatka opeklina“.
I tako, žudnja u čežnji i čežnja u žudnji. U težnji da ih pomirim ili, ako već ne mogu, trajno razdvojim jednu od druge, nailazim na različite ’mudrosti’ kojima je ljudski um, oduvijek, nastojao objasniti (utješiti?) sebe i svoju zadanost. Koncepcijom o srodnim dušama, primjerice, o osobama na koje naletimo tijekom našeg života, a koje su dio našeg plemena duše. O njima su govorili pojedinci kao što je Cayce, Richard Bach, pa i sam Platon svojom teorijom o nekadašnjem dvospolnom (pra)biću, o biću koje je istodobno bio muškarac i žena, spoj dviju jedinstveno kompatibilnih polovica u jednom tijelu. Nakon što ih je božanska sila razdvojila i razbacala po svijetu kao rakovu djecu, nastala je ta vječna, urođena žudnja za nedostajućom, savršenom polovicom. U takvoj konstelaciji, život i nije drugo nego metafora potrage – za licem/naličjem sebe. Pa kada se još umreži s grozdom drugih potraga na koje nas tjera vječna (ljudska) glad za novim i/ili boljim, može li se i živjeti drugačije nego s osjećajem enigmatičnog labirinta, možemo li se riješiti trajnog kompleska Tezeja, ali onog kojemu nedostaje spasonosna nit? Prava Ljubav je najapsurdniji čin – iza njega nema značenja, nema svrhe. Postoji samo za sebe, ni zbog čega drugog, kaže Osho. Ideja je divna, zar sve najljepše stvari ionako nisu one bez vidljive, jednoznačne svrhe – ljubav, filozofija, umjetnost – a opet, grebe mi uho taj dodatak prava na početku misli mudrog Indijca. Nije li i to apsurdan čin, dodavati imenici kao što je ljubav taj nakaradni privjesak? Pa, kako se uzme… govori onaj drugi, uporniji glas u meni. Postoje prave i manje prave ljubavi, postoje parne i neparne ljubavi, postoje one i Ona… Postojim ja, i mnogo drugih ja – sličnih i istinitih, možda tek samo malo, malo manje mojih.

Ali ne, ne postoji pravi svijet. Lagao sam kada sam rekao da mi se čini da je moguć. To je samo igrarija mog dječjeg uma, način kako se zabavlja sam sa sobom. Način na koji se i ja zabavljam s vama, vodeći vas skalinama svojih rečenica. Jer igra rađa misao, misao rađa društvo, a društvo radost. Nije to, istina, sreća Premijere, Optimalne Predstave. To je tak radost, njezina mlađa sestra. Osjećam je blago čak i sada, kada trošim jagodice na tvrdim tipkama, puštajući povodcima misli da me vode u drhtave prostore gdje izviru koncepti koji miješaju žudnju i čežnju. Ne, ne vjerujem da je ovaj život samo proba. Ali nešto me blago golica u trbuhu kada pomislim da bi moglo biti tako. Da bi moglo biti moguće da nas zadesi uloga nad ulogama. Ne čekam je, niti vjerujem u nju. Samo se mirno prepuštam danu koji slijedi između danas i sutra.

Oznake: Barthes, život kao generalna proba, između danas i sutra