LJUDI ODLAZE

subota , 25.10.2014.

ljudi odlaze
kao vlakovi
u ravnim i cik-cak linijama
ljudi odlaze
dolaze
odlaze
povratno i nepovratno
nijemo i glasno
neki nehajno
neki sa srdžbom
neki sasvim nesvjesno
kao, recimo, moj djed
koji je jedne večeri legao
miran
i nije se više probudio

nikada nisam znala primati odlaske
svaki takav let
jedno je novo astronomsko otkriće
i jedna mala
velika
smrt
nikada nisam
jer volim ljude
svoje
tuđe
ljude
uživam u njihovim tijelima
i usnama
uživam u njihovim lažnim
istinitim pričama
u suludim pokretima
traganjima za onim samo njima važnim
i u tuzi ih volim
čak i kada njome tetoviraju
moje radosne vjeđe

ljudi odlaze
ostavljaju tanke bijele repove
na nebu tuđih misli
kao dah mlažnjaka
putanju jedne bezopasne
opasne
igre
zapravo, točnije bi bilo reći,
da tijela odlaze
a ljudi ostaju
pa nam pune svakodnevicu
jadom i plačem
brigom i nostalgijom
čežnjom
olakšanjem ponekad
ili teretom
pa se vraćaju onda dok im se najmanje nadamo
u jesensko jutro
pismom
čestitkom
u sivom danu
nekrologom
u ljubavnom izgaranju
iznenadnim pozivom
u snovima
kada izviru kao vodenjaci iz dravskog vira
kao i moja baka
koja mi je jednom davno
pokazala lice smrti
pa ono iskrsne sasvim iz čista mira
u desetljećima udaljenoj noći

ljudi odlaze
a ja volim ljude
sve svoje ljude
pa i one koji to još ne znaju da jesu
čekaju me na nekom zavoju futura
u jednom danu
u nekom gradu
kontinentu
zakukuljeni u rečenici
u koju ću se možda zaljubiti
jer se zaljubljujem u rečenice
u razigrane oči
ili nehajne ruke
mislim o njima danas
bez razloga
možda je ovo takav dan
kada se sjemenke ljudskih težnji
skupljanju pod istom paučinastom kupolom
nadsvođene onim što jesam u ovom trenu
kao u paperjastoj glavi maslačka
krhkoj od prolaznosti
drhtavoj u ljepoti

možda je ovo takav dan
u kojem se sitne sjemenke grupiraju u jata
tražeći neku jasnu zvijezdu
(ne zbog ideala, već zbog orijentacije)
dan u kojem se prozirni padobranci
slučajno poklapaju u masi
ujednačuju u težini i trenutku
pa se istodobno zalijeću u moju kosu
pletući od nje čarobni šešir
u sinkronicitetu
i evo, taj veo već leprša oko mene
nevidljiv a težak
mirisan od nostalgije
naboran od strepnje

i znam
potrebne su godine
stoljeća
da se ovo ponovno dogodi
da nosim sve svoje drage
čudne ljude
sa sobom
da me oblaci njihovih želja podignu iznad tla
iznad glatkog ispoliranog jutra
i ponesu u ovako naborano nebo
na livadu gdje se kao u nekom vječnom danu
zatječu svi
istodobni i živi

ljudi odlaze
dolaze
a ja uživam u ljudima
ja se i sama rađam
neprestano
kao netko drugi
pa odlazim u neke skrivene predjele
na livade
u nečije pahuljaste kose
gdje čekam neku zoru
u kojoj se može umrijeti prozirno
načinom maslačka