RAZMACI

nedjelja , 27.04.2014.

između jedne i druge stepenice sivog stubišta
taman je toliko prostora
da pomislim cijelu tvoju rečenicu
s njenim oblim hrptom i upitnikom na kraju.
između jedne i druge cipele
koju žurno skidam s umornih sati
taman je toliko vremena
da sačeka tvoj blistav pogled,
još onoga dana otposlan
u znatiželjna vrata iz polutame sobe.
između jedne i druge tipke tipkovnice
izlizane od pustih prstiju
taman stane dodir jedne nehotične ruke
u sasvim nepametnoj šetnji.
stane i miris rujna kada se još nismo znali
ali smo znali da nas jesen oboje jednako zna –
tiho i svečano, kao omiljene goste u operi.
između jedne i druge skladbe na večernjem playeru
ima taman mjesta za jedan drvored naših dolazaka i odlazaka,
nerođenih a stvarnih,
za okrugle svemire njihovih propupalih krošnji,
za more misli o lutanjima,
za tračnice koje grle grudi tamnih, vrućih kontinenata.

između stola i stolice, između kazaljke i kazaljke,
između jutra i sna,
taman je toliko vremena ovdje
koliko je potrebno da ga zamijenim prostorom tamo
i da svoju celuloznu misao
o tebi, sebi i vremenu
kao drvo
posadim u sebi.