RAZMACI

nedjelja , 27.04.2014.

između jedne i druge stepenice sivog stubišta
taman je toliko prostora
da pomislim cijelu tvoju rečenicu
s njenim oblim hrptom i upitnikom na kraju.
između jedne i druge cipele
koju žurno skidam s umornih sati
taman je toliko vremena
da sačeka tvoj blistav pogled,
još onoga dana otposlan
u znatiželjna vrata iz polutame sobe.
između jedne i druge tipke tipkovnice
izlizane od pustih prstiju
taman stane dodir jedne nehotične ruke
u sasvim nepametnoj šetnji.
stane i miris rujna kada se još nismo znali
ali smo znali da nas jesen oboje jednako zna –
tiho i svečano, kao omiljene goste u operi.
između jedne i druge skladbe na večernjem playeru
ima taman mjesta za jedan drvored naših dolazaka i odlazaka,
nerođenih a stvarnih,
za okrugle svemire njihovih propupalih krošnji,
za more misli o lutanjima,
za tračnice koje grle grudi tamnih, vrućih kontinenata.

između stola i stolice, između kazaljke i kazaljke,
između jutra i sna,
taman je toliko vremena ovdje
koliko je potrebno da ga zamijenim prostorom tamo
i da svoju celuloznu misao
o tebi, sebi i vremenu
kao drvo
posadim u sebi.

DA NISAM PJESMA

subota , 19.04.2014.

Da nisam pjesma
rekla bih ti da nam dani nisu prijetnja
i da snijeg nije samo izdajnik.
Rekla bih ti da je osvrtanje preko ramena
nešto s čime se rađamo
i da ne postoji prvi okret
jer su još i prije njega postojali prvi
dogođeni u mislima.

Rekla bih ti da snijeg nije jedino čudo od precipitacije,
jer snovi kristaliziraju svakodnevno
pa se otapaju
i da je svijet sazdan od antiteza,
a svijest o trajanju nosimo u sebi
kao pčela žalac.
I još bih ti rekla, možda baš to prije svega,
da sva prava ludila
ne posustaju tako lako.

Rekla bih ti da čujem sva tvoja pitanja
koja dječački vješto
odmahuješ u sebi.
Da sam gladna od tvojih gladi
i žedna od tvojih žega,
snena od tvojih snova
i zacrnjena od tvojih slova.

Da danas pobrajam sve nevidljive gradove
što ih je usnuo Calvino –

Diomiru, Izidoru ,Doroteju, Zairu,
Anastaziju, Tamaru, Zoru, Despinu,
Zirmu, Izauru, Mauriliju, Fedoru,
Zoe, Zenobiju, Eufemiju, Zobeidu,
Hipaciju, Armilu, Klou, Valdradu,
Oliviju, Sofreniju, Eutropiju, Zemrudu,
Aglauru,Oktaviju, Ersiliju, Baukidu,
Leandru, Melaniju, Smaragdu, Filidu,
Pirhu, Adelmu, Eudosiju, Morianu,
Klarisu, Eusapiju, Bersabeju, Leoniju,
Irenu, Argeju, Teklu, Trudu,
Olindu, Laodamiju, Perinciju, Prokopiju,
Raisu, Andreu, Ceciliju, Marociju,
Pentesiliju, Teodoru i Bereniku –

i da bih ih sve, svih pedeset i pet,
voljela opipati s tobom.
Čak i one gradove sjećanja
i gradove mrtvih
u koje bismo stupili oprezno i tiho,
tanji od svojih sjena
i krhkiji od povijesti,
nakon što bismo pretrčali
golih koljena i oznojenih ruku
gradove želja,
gradove neba,
gradove znakova,
neprekidne i skrivene gradove,
i još sve one kojima ne znam ni ime,
ni dob,
a u kojima bismo pipali neopipljivo,
promatrali nevidljivo,
tapkali na prstima u opreznim predvorjima
i zveckali šljunkom u razdraganim dvorištima,
razdvajali se kao zmajevi
i pili samoću
pa se opet sastajali u kamenim hodnicima
i dlan pritiskali dlanom
i mijenjali sebe za sebe
međusobno
u mraku.

Da nisam pjesma
rekla bih ti da naivno ludujem za danom
kada ću se voziti u kokpitu,
i da postoje kodovi
koji ne funkcioniraju na dogovor ili inteligenciju,
već na parnost ruke
i na astralnost očiju.
I da postoje pustinje
hladnije od planina.

I još bih ti rekla
da volim kada me hraniš predano
kao pticu,
i da razmišljajući o meni
još više o sebi razmišljaš,
skidajući mene,
sebe razodijevaš,
dok sati kuckaju neizbježno
mjereći nam i stapanje
i samoću.

A ti ćeš me tek toga dana
napokon jasno vidjeti,
nedokučiv u svojem ponosu i velik,
kao što je velik most
ili vlak
ili odlazak koji ne biramo.

Sve bih ti to rekla,
glasom žene i načinom muškarca,
vriskom djeteta,
uvjerenošću nevjernika.
Da nisam pjesma.