Wall, 05.11.2012. 09:06 dobro se osjećati živim, makar i u ovoj, vješto zamišljenoj matrici, gdje smo subjekti eksperimenta virtualnih stvarnosti... gdje samo ponekad posumnjamo, istražujemo, ili čak naslutimo promatrače iza dvosmjernog ogledala.

Ama Gi, 06.11.2012. 12:44 Walle, hvala ti na komentaru! Slažem se, dobro se osjećati živim, možda je to i najbolji osjećaj koji nam je u ovoj prilično netransparentnoj igri uopće i dan. Nije li možda i sama ta igra, ono što obično zovemo "stvarnost", možda i sama "virtualna", i kolike su opće razine virtualnosti, to je već neko drugo pitanje... Moguće da ćemo uskoro otkriti neke sasvim druge slojeve virtualnosti, moguće da se i cjelokupno postojanje čovjeka i svijeta i odvija upravo na različitim, možda i "beskrajnim" razinama virtualnosti - nešto poput slojeva glavice luka... No, konačan "smisao" i ovih i onih razina, duboko sam uvjerena, ostat će nam trajno nedokučiv, jer je "igra" (kakvu lijepu riječ koristim za nešto što je, generalno, mnogo oporije od igre :-), tako postavljena. Za pojedinca je, kako god okreneš, nepravedna, upravo zbog toga jer mogućnost "vraćanja ulaznice" nije moguća bez posljedica. Stoga je u pravu Selimović (tj. Kuran), kada kaže da je "svaki čovjek uvijek na gubitku". No kada smo se već zatekli u cirkusu, hajde onda da budemo "živi" koliko se može, tj. radije prkosni i svoji (kao Camusov Sizif), premda nužno bespomoćni, nego ucviljeni i podložni, i opet bespomoćni. U prvoj varijanti barem čuvamo dostojanstvo, i osjećaj da stvarnost, i sebe u njoj, smijemo/možemo interpretirati po svome.

Wall, 06.11.2012. 14:55 volim što si mudra i odmjerena i koncilijantna i razborita i, opet, dovoljno zainteresirana (barem ja to iščitavam iz svega, komentara posvuda) za sumnju u svwe, pa i tzv. Život . kako sam ja derviša ali i prokletu avliju i doživio, ne samo o njoj čitao, mogu se lako uživjeti u mnoge (podijeljene) uloge ovog našeg životnog rašomona; no, meni najbliže, najživotnije (čak i kad sam,pesimističan rođen, na dnu a mislim da ima i dublje,dvostruko dno-što me čini , zapravo, nepopravljivim optimistom u konačnici, zar ne?), meni je najbliži neurotični model, životni i filmski, Woodyja Allena....njega i njegovih junaka...on i kad upada u grozote, čini to na meni, iz prve ruke poznat, način..bili to Meci iznad Broadwaya, Ponoć u Parizu...bilo koji njego film... ipak, možda za ovu tvoju temu i našu malu diskusiju najbolji i paradigmatski, njegov biser Purpurna ruža Kaira , u kojoj nije baš jasno koji je život realan, koji je junak pravi i s koje strane filmskog platna/ogledala/reale-andreale stoji tzv. pravi život. I ta mi je tema bliska i vječna, pokušavao sam o njoj pisati 2005. Hajde, uzmi me sa sobom! , pa 2008. ovdje, u "Posljednjem filmu čika Gliše" i ovdje u, "Nikad nećemo u kino" 2008...no, sve ipak izmiče

svenadamewin, 07.11.2012. 13:46 MLINSKA PRAVILA

ležim na zlatnom ratu s prijateljem
i jedva čekam da nacrtamo „mlin“
u mekom pijesku žala.

sjećaš se: jedan veliki pravokutnik
pa u njemu jedan manji
pa u njemu još manji
pa ih spojimo crtom
sa svake strane
po sredini.

pa nađemo oblutke.
ti devet smeđih,
ja devet kremenih koji mogu baciti iskru u mraku
pa zaigramo drevnu igru nadmudrivanja: tko će koga!

ja stavim prvi kamen na ugao,
ti na dijagonalno suprotni. ja tiho na drugi
ugao,
ti opet na suprotni. ne daš se.

i tako se nosimo ljetni dan do podne,
a sva lukavost svijeta
smjesti se u našim osamnaest oblutaka.

ali ja čekam da sa tornja počne otkucavati dvanaest,
i dok ti brojiš otkucaje ja ti namjestim mlin,
ili vodenicu,
ili trlju,
ili gusle,
ili tamburu,
ili vozalicu, kako hoćeš
pa ti redom jedan za drugim,
jedem smeđe oblutke: devet, osam, sedam, šest, pet, četiri.

ostaješ na kraju s tri kamenčića,
s kojima konačno možeš slobodno skakati,
ali ne možeš blokirati
moje četiri zamke istodobno.

bolno si nemoćan. stijenke tvojega želuca nagriza
jetka kiselina poraza.
uskoro će i sepsa.
pa smrt.

gledam te: tri puta si jači od mene i imaš oštar mač.
i znam:
s tim osjećajem gubitnika,
ti bi mi jednim zamahom odrezao glavu u vrijeme prije pravila,
koje smo zajednički prihvatili u ovoj drevnoj igri nadmudrivanja.

eto zašto ti se, dok umireš u mukama,
cerim u lice.

svenadamewin, 07.11.2012. 14:24 hvala ti za inspiraciju. objavit ću je i na mojemu blogu danas.

Alžbeta Bathory, 08.11.2012. 08:51 Znaš što me jako, jako uplašilo?
Misao kako malo veći talas samo dođe i izbriše mlinsko polje, a kamenčiće razbaca po rječnom/morskom dnu, svaki na svoju stranu.
Ne mogu si pomoći, a ne razmišljati u tim okvirima.
To su događaji koji su deformirali moj kičmeni stub i nosim ih na grbi kroz život.
To su događaji koji će me pratiti zauvijek.
Ipak, hvala im, na neki način. Poučili su me relativnosti. Poučili me nenadanjima, nečekanjima, neočekivanjima.
(Ili bar ja tako želim vjerovati)
I ispisali me u upitniku. U oba smisla.

Ama Gi, 08.11.2012. 13:06 Walle, pročitala sam tvoje tekstove - lijepo/dobro pišeš. Kažem lijepo, premda izbjegavam tu riječ, čak imam i cijelu malu teoriju o tome da je koristimo u trenucima "neuživljenosti" u temu (što u ovom konkretnom slučaju nikako nije slučaj :-), tj. da ne govori puno. No to je opet moja stalna rascijepljenost na dva pola, a koja proizlazi i iz prirode onoga čime se bavim (onaj "znanstveni" i onaj "književni"). A Knjižna Buba bi rekla (upravno nedavno u jednom svom tekstu) da je to danak horoskopskom Blizancu, pa možda ima nešto i u tome ;) No kako bilo, svidjelo mi se čitati o filmu na književni način, a da tekst istodobno zadrži i jezgru svoje činjenične utemeljenosti. Stvoriti od filma (kao umjetničke, sociološke, društvene činjenice) p[I]riču o filmu kao takvom[/I] nije lako, i uglavnom je potrebna prilična doza i znanja i osobne strasti prema predmetu. Što se mene tiče, egzemplar izbalansiranosti obojeg bio je Ante Peterlić, i moj bivši profesor, u čijim sam predavanjima uživala negdje 1999., ili 2000., do mjere da su se filmovi gutali gotovo na dnevnoj bazi, da mi nije bio problem u tijeku vikenda tri puta otići u kino, ili naviti sat u 4 ujutro (kada obično idu filmovi s velikim F :) da bi se pogledao, primjerice, Godard ili "Veličanstveni Ambersonovi" u dvorani za TV studentskog doma (jer u svojoj studentskoj sobi nisam imala televizor). Itd., itd., bila je to svojevrsna zaluđenost koja je trajala par godina. No, inercijom okolnosti, tj. nekih drugih interesa, od filma sam se uvelike odmakla u zadnjih 5-10 godina. Gotovo da mogu reći da u kino više ne idem (ili još ne idem, što bi rekao tvoj pripovjedač ;), mnoge stvari izašle su mi iz vidnog polja... Ni za Woodyja Allena nisam osobit stručnjak, no mislim da mogu shvatiti o čemu govoriš, osobito vezano uz njegovo poigravanje razinama stvarnosti, suodnosima realnog i imaginarnog. Pa i pozicija "dvostrukog dna" koju spominješ (a koja mi je i osobno vrlo bliska) u neku je ruku upravo to - pokušaj da se stvarnost "nadmudri", proces uzastopnog "procesa označavanja". Koji, naravno, uvijek kreće od nas samih i vraća se nama jer je pojedinac, ruku na srce (bilo i bit će), u većini slučajeva sam svoj primarni interes. Dobro je pri tome na zapadati u patetiku (što Allen nikada ne čini), igrati se onim mehanizmima koji nam, ako ništa drugo, ostavljaju dostojanstvo, a možda pričinjaju i radost. Naravno da "sve izmiče", kao što sam kažeš, i tu, nažalost, nema pomoći. Iz jedne uloge upadamo u drugu, iz jednog filma u onaj sljedeći, pri čemu je svaki novi barem u jednom segmentu sastavljen od motiva i fragmenata onih prošlih. To ne znači da je gušt projekcije (u kojoj smo istodobno i glumac i gledatelj, a volimo vjerovati - barem djelomice i redatelj) samim time manji, već samo to da je sumnja, koju ističeš, jedina prihvatljiva opcija sagledavanja.
Sumnjam, naravno, u sve (uključujući i sebe samu :), u Život osobito. Nešto manje u život, premda i u njega. Možda jedina stvar u koju nikada nisam posumnjala jest dobar tekst/riječ, no to više stoga jer čovjek treba imati neki čvrst "plato" da bi se mogao osjećati utemeljeno, nego što bi to doista bilo opravdano :)

Ama Gi, 08.11.2012. 14:05 Svene, nema na čemu... Hvala tebi na ovom "ukrasu", baš mi je nešto stihovano falilo na blogu :)) A tebi je, kao što znamo, po tom pitanju samo nebo granica ;)
Ne znam jesi li znao, igra Mlin potječe još iz 14. st. pr. n. e. Meni osobno, najzanimljivija je ona pretpostavka (znanstveno verificirana u radovima Frane Para) da se Konstantin Filozof, radeći projekcije glagoljičkih slova, poslužio upravo konceptom igre Mlin - pretvarajući trinitonski koncept igre u tetragonski. I sama sam čak nešto pisala o tome. A i igrala se praktično - na dravskom pijesku, sa slovima kao "žetonima" u igri. Da sam znala da si mlinoljubac, stavila bih tu fotku ;)

Ama Gi, 08.11.2012. 14:13 Bubo, ne se plašiti! :) Naravno da će val doći i "navaliti" na igru. To uopće nije upitno. Upitno je samo kada, i s kojim posljedicama. I to je jedan od razloga zbog čega sumnja u sve. No ja se svejedno igram (ali i plašim ;) - čini mi se da time nisam na osobitom gubitku.
Radeći divovski Mlin od slova (možda si ga i vidjela na mojoj Fb stranici), namjerno sam ga radila u pijesku, uz sam rub Drave. Štoviše, fotka je ispala zanimljiva i sasvim neplanski - jer Drava na njoj izgleda kao nebo, a ne kao voda, pa ispada da je Mlin negdje u oblacima. Naravno, oblaci koji se vide zapravo nisu oblaci već samo odraz oblaka. Taj put, eto, slučaj je sam iscenirao igru "dvostrukog dna" koji spominje Wall :)

svenadamewin, 08.11.2012. 17:11 smijem li još jednu malu, malecku okačit ovdje, amice?
smijem?
buba je kriva ovaj put. a nastavlja se na tvoj komentar iznad, amice.
oprostite.

SONET O CRTEŽIMA U PIJESKU

završili ste igru. zaigrali su vali.
i digla se oluja. sve vaše umotvore
i crteže u pijesku... vali su izbrisali.
i vaše sve oblutke... progutalo je more.

za sve okrivio si prohujalu oluju,
no, možda nisi znao (dok kuneš morsku pjenu),
da iste moćne sile i zvijezde otplavljuju,
na vedrom noćnom nebu... sada! u ovom trenu!

i može da se desi, dok okrećeš mu leđa,
i može da se desi, k'o poplava u jesen,
da jednu iza druge, zvijezde tvojega zviježđa,
(u kojemu si rođen), kozmički val raznese.

možda te zviježđe tvoje već sutra iznenadi,
jer noćno nebo, dragi, ozbiljno na tom radi.

svenadamewin, 08.11.2012. 17:14 usput, kako je bilo sinoć, ami?

Ama Gi, 08.11.2012. 20:25 Svene, uvijek :) ...a i dobra ti je ova koncepcija "kozmičkog vala"...

Jučer je bilo izvrsno... da si kojim slučajem bio tamo, mogli smo odmah nabaciti jednu mlinsku partiju ;)

Ama Gi, 08.11.2012. 20:31 I usput još nešto, što me danas malo podsjetilo na uvodni Camusov citat... Osobito za Walla, bez kojeg možda nikad ne bih čula za Viktora i Kino :)

frulica, 08.11.2012. 21:11 ma kako Sven nije bio kad sam ga ja vidjela, svojim očima!

frulica, 08.11.2012. 21:13 OH, evo i ja počinjem nestajati. isparila slikica.

Neverin, 08.11.2012. 22:36 čak i radi one magluštine u Crazy Hill treba biti zahvalan:)

Ama Gi, 09.11.2012. 09:14 Frulice, onda mi je dvostruko žao, i zbog nevidljivog Svena, i zbog nevidljive tebe! Pa zašto, pobogu, nisi zafrulila?! Idući put očekujem makar i jedan jedini ton i sugurna sam da ću prepoznati melodiju ;)

Ama Gi, 09.11.2012. 09:17 O, Neverine, Magleni Neverine :)))

frulica, 09.11.2012. 13:27 oprosti mi, nisam mogla, nervoza, gužva i sve.
no drago mi je bilo vidjeti te i čuti. krasna ženo!

Ama Gi, 09.11.2012. 20:35 Ajme, Frulice, svejedno ti hvala na dolasku, bez obzira na nejavljanje! Znatiželja mi je prirođena, pa sam sad baš jako, jako znatiželjna ;) no, svejedno, mogu razumjeti tvoju potrebu/odluku da ostaneš anonimna (i samo da znaš, sama nisam ni najmanji ljubitelj promocija i sličnih "predstava"). Što se tvojih dojmova tiče - zahvaljujem od srca, i crvenim se ;))

frulica, 09.11.2012. 22:00 drugi put sigurno hoću (nadam se da će ga biti)! :)
imaš moju riječ.

Ama Gi, 10.11.2012. 11:18 Fruli, it's a deal! ;)

pero u šaci, 24.11.2012. 17:06 ''Postoji samo jedan doista ozbiljan filozofski problem - samoubojstvo. Suditi o tome da li ima ili nema smisla živjeti znači odgovoriti na osnovno pitanje filozofije. Ostalo: da li svijet ima tri dimenzije, da li duh ima devet ili dvanaest kategorija dolazi nakon toga. To su igrarije; treba prije svega odgovoriti na ovo pitanje. Pa ako je točno, kao što to traži Nietzsche, da filozof, da bi bio dostojan poštovanja, treba propovijedati primjerom, tad ćemo shvatiti značaj tog odgovora, jer će on prethoditi završnom činu.''
Mit o Sizifu. Posrijedi je, dakako, stavljanje smisla života pod znak pitanja. U proslovu knjige Camus citira Pindara (3. Pitijska): ''O dušo moja, besmrtnom životu ti ne teži, već polje mogućeg ti iscrpi.'' Oslanjajući se na Nietzscheovo odbacivanje metafizike, on izvlači radikalnu konzekvencu: kritizira Šestova, Kierkegaarda i ostale koji k’o fol odbacuju metafiziku, a zapravo opet poduzimaju ovakve ili onakve ''skokove vjere'', te inzistira: racionalni stav zahtijeva gledanje istini u oči (kako god nelijepa ona bila). Treba priznati: ne, ljudski život nema nikakvog ''višeg smisla'' i savršeno je apsurdan. Jedino što se još eventualno može je naći neku malu sreću u valjanju svog kamena, iscrpiti ''polje mogućeg''. Sizif si svakako - ako te to što valjaš kako-tako veseli, 'ajde OK, odvaljaj to, ali ako ne, bolje ti je odmah skratiti si muke, jer ničega drugoga nema s one strane.

S druge strane: posve je očito da samoubojstvo nije ama baš nikakav filozofski problem. Nitko taj čin još nije poduzeo zato što bi filozofskim putem odrekao smisao svome životu, došao do logičkog, deduktivnog zaključka da je to uzalud. Camus se puno pozivao na Nietzschea, ali nije bio baš najpažljiviji čitatelj. Volja za životom je nagon, duboko usađen i a-racionalan, koji se ne pobjeđuje tako lako. Činjenica da ponekad svejedno biva nadvladana znači samo to da u nama mora nužno postojati još i neka druga volja - koja joj je nadređena. Koja je to volja? Nietzsche ju zove voljom za moć (VzM)... ''Onaj koji je za istinom bacio riječ 'volja za opstankom', nije, dakako, pogodio istine: takva volja - ne postoji! Jer: ono što nije, ne može htjeti, a ono što opstoji, kako može htjeti da tek opstoji! Samo gdje postoji život, postoji volja, ali ne volja za životom; već - tako te učim - volja za moći. Onaj tko živi, vrednuje mnogošta više od samog života; pa ipak iz vrednovanja samog govori - volja za moći!''
Tako dolazimo do razloga zašto od svih životinja jedino čovjek ima povremenu navadu da sam sebe ubija: zato što je čovjek životinja koja od svih drugih daleko kompleksnije misli i osjeća; pa je i njegova VzM usmjerena na mnoga područja za koja ostale životinje ni ne znaju da postoje. Recimo, ponos jednog lava je razmjerno jednostavan: u većim zubima, većoj grivi, više ženki koje love dok on spava. Ali ego čovjeka je vrlo kompliciran, i u nekim slučajevima može dovesti čak do samoubojstva. Neki primjer? Evo, recimo - ona. Manekenka, umrla u 21-oj s 40 kg. Bila je spremna učiniti sve, uključivo i izgladniti se do smrti, samo da bi se afirmirala i zadobila poštovanje u svijetu kojem joj je bilo važno pripadati, biti najbolja u tome što može. To je VzM o kojoj Nietzsche govori: ''Počujte moju riječ, najmudriji! Ozbiljno istražite da li sam ušao u srce samog života i do korijenja srca njegova. Gdje god sam našao ono što živi, našao sam i volju za moći; i još u volji sluge našao sam volju da bude gospodar. Slabijeg nagoni da služi jačem njegova vlastita volja da bude gospodar još slabijem: ona ne može opstojati bez toga užitka. I kao što se ono manje predaje većem, da bi moglo uživati i vladati nad najmanjim, tako se predaje i ono najveće, i radi moći - stavlja život na kocku.''

pero u šaci, 24.11.2012. 18:22 Mi ne možemo znati zašto je to tako uređeno i čemu sve to. Pa ipak, vrijednost, i da tako kažemo, smislenost, tog ega, te VzM, kao jedne činjenice, principa koji potiče cijelu prirodu da radi tako kako radi, da iz dana u dan živi dalje - neupitan je. Glupo bi bilo raspravljati o tome ima li taj princip smisla, je li on apsurdan ili vodi nekuda - što bismo mi o tome mogli znati? Sva su ta pitanja preteška za naše glave - daleko nas nadilaze i prostorno i vremenski i ontološki i teleološki i svakako. Jedino što možemo je konstatirati kako vidimo da stvari stoje i povinovati se tome.

Ovaj komentar, Ama, nikako da ti napišem - jer mi je previše toga od starta se nametnulo što sam odjednom htio reći, pa me to obezvoljavalo i u groznoj fragmentiranosti svoje svakodnevice sam stalno odgađao za neki dan kad budem imao više vremena u komadu. Konačno sam se odlučio danas, potaknut jednom od Svenovih današnjih, ''Genski zapis'', u kojoj metaforom trčanja štafete tematizira smisao egzistencije u njegovom iskonu (nema odgovora) i kraju (nema odgovora), te sadašnjem trenutku (''trči dalje!'').

Po običaju, istomišljenik sam sa Svenom. Nedavno sam kod sebe razlučivao, upitan za V. Frankla, o tome kako tu zapravo postoje dvije razine velikog pitanja: a) u čemu je Smisao?; b) ima li Ga? Frankl je dokučio - a i ja sam se složio s njim - kako možemo pojmiti pozitivan odgovor na drugo pitanje, a onda napravio kratki spoj i mistifikaciju prenoseći pozitivan odgovor na drugo odmah i na prvo. Camus je, ampak, postupio kao Franklov doppelgänger, čineći antipodni kratki spoj: spoznaju da naš um zasigurno nije u stanju doprijeti do Smisla, što nesumnjivo stoji i legitimno je kao odgovor na prvo pitanje, protegao je da važi i kao negativan odgovor na ono drugo, a za koje, međutim - ne važi.
Mi zapravo vrlo lako možemo zaključiti da nekog smisla svakako mora biti. Ne moramo zato poduzimati nikakve metafizičke, zaumne, transcendentalne ''skokove vjere'' (a niti moralističke, poput Kanta). Mi to možemo znati jednostavno iz činjenice da postojimo, da smo tu, i da smo se, skupa sa svijetom oko nas, oblikovali na način u kojem je (pozor: tautologija!) sudjelovala neka sila oblikovanja koja nas ontološki nadilazi, pa taman je zvali i slijepa apsurdna Slučajnost. Poanta je u konačnom razumijevanju da je dotično pitanje izmišljeno; da samo postavljanje pitanja Smisla - nema smisla. Dakle, nikakva transcendentalnost, nego prosto odustajanje od te jalove rasprave: pa, pobogu, ako smo tu, već to znači da nekakvog božjeg ili vražjeg smisla imamo - i kraj. To je ono, neka me prozvani ispravi ako griješim, što nam i današnji pjesnik poručuje: za transcendentalije nemamo odgovora, ali za naše Sad, u palici štafete postoji ceduljica s odgovorom (''trči dalje!'').

O tome sam nešto već i ovdje bio pisao - da za čovjeka postoji taj izvjestan ''kapitalni smisao njegova boravka na planetu (Nietzsche bi rekao: 'smisao zemlje'; i 'ostanite mi vjerni zemlji, braćo moja, sa snagama vaše kreposti'.)
''Smisao zemlje'', to znači: smisao postojanja je dan - već samim postojanjem.
A i jedan mrtvi pjesnik (ABŠ) se složio svojedobno s našim živim (SAE): ''Transcendentalni smisao našega života i života svega nepoznat je nama, ljudima. Dogodio se svijet okruglih tjelesa u prostoru, jedna kugla što se zove zemlja kruži, i na zemlji nešto dvolično: život nas i svih ostalih forma, i smrt nas i svih ostalih forma bez prekida, sve izvan naše volje. Ali smisao jest. Makar onaj koji je besmisao. Smisao jest. Ako ga mi i ne znamo. Mi koji sebe nismo stvorili, ne možemo zapravo ni znati naš smisao. Mi koji smo tek nešto za tuđi smisao.''
Ispod tvog prošlog posta raspisali smo se o tome koliko je zdrav Camusov anti-metafizički postulat sizifovstva koje, prestavši s fiks-idejama o onostranom životu, afirmira ovaj život, ''prkosno'' uživajući u ''digresijskoj'' besmislenosti svog dokoličarskog valjanja kamena. Nietzsche, međutim, ima jednu rečenicu, koju kao da je poslao u budućnost za Camusom: ''I doista, kad život ne bi imao smisla i kad bih morao izabrati besmisao, izabrao bih i ja ovaj najvredniji besmisao.''
Ključna riječ: kad ga ne bi imao...
Rezime: tu smo se, dakle, svi sad složili oko ''ostajanja vjernim zemlji'', afirmaciji ovostranosti - no, divergencija nastaje na točki na kojoj Camus propovijeda (najvredniji) besmisao i na zemlji, dok Nietzsche: ''smisao zemlje'...

pero u šaci, 24.11.2012. 20:45 Naše biće po svom ustroju - to nitko ne može poreći - u svojoj temeljnoj liniji nagoni nas da se ''volimo i množimo'' (parimo, jebemo). Čovjek je životinja: rađa se, živi, razmnožava, i umire (jednom zasvagda i u svim dimenzijama). Poput svake životinje, i on posjeduje nagon produljenja, odnosno usavršavanja vrste. To je tako; o tome nema što da se filozofira. (Zar nam je potreban još i Razlog kako bismo zauzeli stav da nas seks ''interesira''?!) Ali, uz ovaj univerzalni nagon svaka životinja ima još i svoj specifičan smisao. Antilopa pase travu; lav jede antilopu; lešinar jede lava; bakterije jedu lešinara; sve skupa se pretvori u gnojivo; iz gnojiva izraste trava... A čovjek? I on je na koncu samo gnojivo. Ali ipak, učinili bismo grešku ako bismo svu višeslojnost čovjekovog postojanja na planetu reducirali tek na hranidbeni lanac.

Rekao Šimić: ''Smisao jest.'' Pa i ako ga ne znamo. Što je još zatim dopisao? ''Ali mi, ljudi, hoćemo da imamo i jedan smisao posebno svoj, ljudski, zemaljski.'' Što bi bilo naš zemaljski smisao? Kaže: ''Smisao naš zemaljski je stvaranje kulture.''
Stvaranje kulture?
Tako se Šimić odrazio, no može se to nazvati raznim imenima. Na istom onom mjestu koje sam gore već linkao, razložio sam suštinu onoga o čemu se tu radi, pozivajući se na Heideggerov egzistencijalizam, kao i Sloterdijka koji je Diogena nazvao prvim egzistencijalistom te navodeći neka Hesseova razmišljanja na temu. A ima i ovakva rečenica: ''Kao što je esencija antilope u tome da pase savanu, a esencija lava da proždire antilopu, Hesse upravo u 'egzistenciji' gleda esenciju čovjeka ('zakon života i rasta').''
Esencija kao data osobitost vrste, upisana u ''genski zapis''. A već smo rekli što je bitna osobitost homo sapiensa na ovom planetu: ''životinja koja od svih drugih daleko kompleksnije misli i osjeća''.
Vratimo se sad Šimiću: ''Zašto je to što se zove kultura baš naš zemaljski smisao? Mi to opet ne znamo. Ali tko pita to, morao bi da pita i ovo: zašto čovjek osjeća? i zašto čovjek misli? Čovjek osjeća jer je čovjek i čovjek misli jer je čovjek. Činjenica da je kultura opća težnja ljudskog duha od njegova prvog početka do danas sili nas da mislimo da je ona baš smisao naš zemaljski.'' To proizlazi iz ustrojstva nas samih: misli i osjećanja nam naprosto dođu, i što da onda radimo s njima.

Kome se da, isplatilo bi se pročitati linkani post. Za lijene: radi se o onome što je Heideggera možda i najviše inspiriralo kod Nietzschea (za teoriju ''autentične egzistencije''): ''Pred samima sobom trebamo biti odgovorni za svoj opstanak. Stoga i želimo biti zbiljski kormilari tog opstanka i ne želimo dopustiti da naša egzistencija nalikuje na nepromišljenu slučajnost. Moramo je smiono i opasno prihvatiti, tim više što ćemo je, kako u najgorem tako i u najboljem slučaju, uvijek izgubiti. Zašto biti svezan za taj grumen zemlje, za to zanimanje, zašto osluškivati što kaže susjed? Toliko je malograđanskog obvezivati se pogledima koji već nekoliko stotina milja dalje više nikoga ne obvezuju.''

Nietzscheov termin je, znamo, VzM. Ali što je još rekao vezano uz to? Rekao je: ''nadčovjek je smisao zemlje''. Oba su mu termina pomalo nepopularna, zbog općeg nerazumijevanja što znače, a ruku na srce - pomalo i uslijed semantičke nezgrapnosti njih samih. Dakle, pravo pitanje je: u kom je točno smislu ''nadčovjek smisao zemlje''? Nietzschea zasigurno ne zanima sutrašnje političko uređenje (česta falša interpretacija). To nije taj smisao. Nego nadčovjek kao smisao zemlje ovdje, danas, a ne kao ideal za neku daleku budućnost. Što se nekog pojedinca tiču daleke nadolazeće generacije - njegovo je pitanje: kako da živi on sad, kako da stvori sebe za svoj vlastiti život? Zatim, zašto nadčovjek nema veze s darvinizmom? Zato što darvinizmom rukovodi princip preživljavanja. Nietzschea, međutim, ne zanima tek preživljavanje, tek formalni, prazni fizički opstanak. On zna da čovjekovo postojanje ne zastaje na ''volji za opstankom'', već da zapravo rukovodi - VzM. To je i sva poanta ovog koncepta: Nietzsche želi istaći da u nama postoji težnja za prevladavanjem sebe samih; težnja da budemo bolji, što je bolji mogući, da se izdvojimo. Zatim: da je upravo u tome naš smisao (zemaljski smisao), te da je ta težnja zadana samim postojanjem.

pero u šaci, 24.11.2012. 21:10 Ali tu se postavlja pitanje - u što se kanalizira VzM? Manekenka koja se izgladnila do smrti tragično je svoju VzM razvila u okviru tog izvjesnog superega koji joj se izvana nametnuo, čineći da bude tašta na nešto što joj je posredovano od strane tog miljea - stvarajući u njoj lažnu taštinu. Htjela je biti najbolja što je moguće u umjetno joj usađenoj arbitrarnosti. Svijet je prepun lažnih taština.

VzM je pravilno kanalizirana onda kada se ostvaruje kao oponent ''bezličnom Se'', neautentičnoj egzistenciji, tj. zapuštanju sebe - kad se biva kao svi oko sebe. ''Stvaranje kulture'' - to je za mladoga ABŠ-a bio alat kontra takvog zapuštanja sebe; kontrariječ za ''filistarstvo'' (opet njegov termin). Filistre ne zanima ''stvarati kulturu'' - zanima ih uskladiti antene prema signalima koje emitira zadana normalnost u njihovom okruženju, pa dalje živjeti s mozgom na paši. (Filosofija palanke: ''Taj pojedinac teži da se poistoveti sa samim duhom palanke, da bude čisto njegovo oličenje upravo progonstvom svoga pojedinačno-izuzetnog, ne bi li time postao subjekt duha palanke i spasao se tako od sudbine njenog objekta. On zna, podsvesnom mudrošću u koju ga posvećuje duh palanke: da će ako stane da se smeje, pasti u sudbinu čistog objekta (tuđeg smeha); njegovo potajno znanje je da se samo objekti ne smeju, odnosno da smeh počinje tamo gde prestaje objekt.'')
Nadčovjek znači: ne više taj i takav čovjek; ne više ''bezlično Se''; ne više ''stado''. Prevladavanje sebe samih u tom smislu riječi. Jedino je to poruka - i ništa drugo nego to. Ne radi se o nekoj pozitivnoj metafizici; Nietzsche nam ideju nadčovjeka određuje per negationem; kaže nam što on više - nije. Nije čovjek stada, filistar, čovjek palanke, ''posljednji čovjek''. Što on pak je (što konkretno je) - to nam ne pretendira crtati (niti ga se tiče, kako i rekosmo).
Zaratustra: ''Ljubim one koji ne traže tek u zvijezdama razlog da propadnu i da budu žrtve; već one koji se žrtvuju zemlji, da zemlja jednom postane zemljom nadčovjeka.'' ''Ostanite mi vjerni zemlji, braćo moja, sa snagama vaše kreposti! Vaša darežljiva ljubav i vaša spoznaja neka služe smislu zemlje! Tako vas molim i zaklinjem.''
''Egzistencijalizam: da čovjek bira sebe. Ali 'izbor' možda nije prava riječ, prije bi se radilo o 'otporu'. To je kao u podivljaloj vodi: kad toneš, izbor ti se svodi samo na to da se moraš zubima i noktima čupati, gristi, boriti se protiv utapanja, da te matica ne povuče dolje, da ne budeš samo još jedna ovca što bleji u stadu (u svjetini). 'Tražim čovjeka': to je vrijednosna kategorija. Od Diogena do Heideggera, čovjek nisi samom pripadnošću vrsti, nego u onoj mjeri u kojoj si se uspio othrvati svom ''bezličnom se'', karakteriziranom ''zaboravom bitka'', u lagodnom nemisaonom životu prema podrazumijevajućem kodeksu mišljenja i ponašanja (''kolektivnom nesvjesnom'') svoje sredine. Ne smiješ se jeftino p(r)odavati!'' (Tako sam još pisao u onom postu.)

A to bi bila i suština spomenutog odstojanja od ovog smisla zemlje do Camusovog najvrednijeg besmisla, koji odjeb metafizici lansira bez uopće ikakve upravljenosti, s doslovnim apsurdom na umu.

Ama Gi, 29.11.2012. 19:56 Pero, u radikalnoj fragmentarnosti svoje svakodnevice, konačno zakoračih u "vlastitu kuću" - prije svega, svaka čast na ovom espertističkom komentaru/komentarima! Da te nema u blogosferi, trebali bismo te izmisliti :-), jer doista je nemoguće zamisliti kvalitetne rasprave, osobito o ovim i srodnim temama, bez ovakvih znalačkih eleboracija. U trenutku kada sam prvotno pisala ovaj tekst, prije više od 4 godine, nalazila sam se, pretpostavljam, u nekoj točki koju Camus određuje kao onu koja "na zavijutku bilo koje ulice može iznenaditi bilo kojeg čovjeka", osjećajem, predosjećajem apsurdnosti. Čitala sam tada Camusa puno, najviše od svega zadržavajući se na riječima koje sam upravo izdvojila kao moto ovoga teksta, onima koje su srodne i Svenovoj pjesmi koju spominješ - o upornoj trci, štefeti, i unatoč svim osjećanjma, svjesnostima o apsurnostima takvoga postupanja. Danas, navedene riječi vidim još snažnijima, još istinitijima nego tada, što, moguće, proizlazi iz logike same trke. "Mi živimo od budućnosti: sutra , kasnije , kad budeš u boljoj prilici, shvatit ćeš kad odrasteš". I koliko god takva trka bila apsurdna, ona je zasigurno usko povezana s činjenicom da je svaka istinska spoznaja (Smisla) nemoguća, što naravno, nikako ne znači da on i ne postoji. Semantičku ispražnjenost Postojanja teško je zamisliti, već i zbog same činjenice njegove egzistencije, točnije - naše egzistencije. Prema Camusu, međutim, postoje točke, koje nisu jednake točki same smrti, kada se štefeta (mehanizam "svijet nam izmiče") zaustavlja. Tada, primjerice, "pred bliskim licem žene koju smo voljeli mjesecima ili godinama otkrivamo neku tuđinku", vidimo čovjeka koji govori iza staklene pregrade na telefon i mi "vidimo njegovu besmislenu mimiku: pitamo se zašto on živi", ili pak nas pri pogledu o ogledalo susreće "bliski brat, pa ipak uznemiravajući, kojeg prepoznajemo na svojim vlastitim slikama". To su točke apsurda, i njima je popločen naš put do smrti (premda Camus ne definira je li tako kod svih ljudi, što mi se čini intrigantnim i važnim pitanjem). Štoviše, C. ističe da se u svom prolasku tim putem, kada jednom spoznamo takve epifanije apsurda, mi zapravo ne možemo "dostatno iščuditi da svi žive kao da nitko ne zna". Ono što je najazanimljivije u Camusovom pogledu, i tu se slažem s njim, jest da takve točke, inicijacije apsurda, upućuju na dvoje: na težinu, ali i na čudesnost svijeta. Iz njihove simbioze, njihovim amalgamiranjem, rađa se apsurd. Jedna od Camusovih misli koja mi se još davno urezala u pamćenje, koju vidim čak i pjesnički zavodljivom, jest njegova projekcija, predodžba čovjeka koji u trentku pada , u posljednjem trenutku prije smrti, pomišlja vezicu na vlastitoj cipeli. Vitalizam, provokativnost te slike toliko je snažna da mi je gotovo nemoguće zamisliti bilo što što bi ljepše, plastičnije, čovječnije, dočaravalo apsurd. Upravo to jest potvrda da nas glad, nagon, volja za čudesnosti svijeta ne napušta nikada do kraja, čak ni onda kada je nadvlada snaga ega, ili seperega, ili nietzscheovska VzM koju si izvrsno razložio, i za koju se slažem da je, barem u praktičnim djelovanjima, snažnija, prodornija od ove njezine suptilnije, strašljivije sestre koja se prije svega ostvaruje kroz dvije sfere - kao zahtjev za bliskošću i i glad za jasnoćom.

Ama Gi, 01.12.2012. 20:27 Što se Nietzschea tiče, iako mi njegov pojam nadčovjeka od početka nije sjeo, još kada sam "Zaratustru" čitala kao 17-godišnjakinja, temeljna ideja koju provlači iznimno je zavodljiva, ali i humana (a ne suprotno, kako bi to konotativno mogao implicirati spomenuti sporni termin) jer također, zapravo, označava p[I]otragu za čovjekom [/I], za onim kakvim bi se moglo biti. Egzistencijalisti su to doveli na razinu koja možda najbolje korespondira s kontekstom suvremenog (modernog, postmodernog) svijeta u kojem živimo. Othrvati se bezličnom se, kao što krasno navodiš, nije samo zajednički nazivnik svih bitnih filozofskih usmjerenja, nego glavani imperativ življenja, barem u mom poimanju.
Nego, imam potrebu male nadopune što se Camusa tiče - čini mi se da nije baš toliko eksplicitan u odbacivanju Smisla. Da, Smisao ne možemo dokučiti, no nigdje ne navodi da samim time on i ne postoji, već da takva, apsurdna pozicija, nema bilo kakvo značenje za čovjeka. Jer što to znači ako Smisao postoji, ako on meni iz moje ljudske vizure nije dohvatljiv? Tako otprilike razmišlja Camus, što je vidljivo i iz sljedećeg ulomka: "Ne znam ima li ovaj svijet smisao koji ga nadrasta. Međutim, znam da ne poznajem taj smisao i da mi je, za sada, nemoguće poznati ga. Što za mene znači smisao izvan moga života? Mogu razumjeti samo ljudskim pojmovima. Ono što dodirujem, ono što mi se opire, eto što razumijem, A te dvije pouzdanosti, moja glad za apsolutnim i jedinstvom i nesvodivost ovog svijeta na jedan racionalan i razborit princip, znam, opet, ne mogu izmiriti. Kakvu drugu istinu priznati mogu a da ne lažem, a da ne umiješam nadu koje nemam i koja ne znači ništa u granicama moga držanja?" A upravo taj rascijep između dviju nepomirljivosti, taj paradoks koji se rađa iz činjenice njihove nepomirljivosti, Camus naziva apsurdom. U konačnici se, međutim, i on okreće zemlji, iscrpljivanju onoga što nam je dano ovdje (i to u mjeri kvantitete), kao najboljoj reakciji koju je u takvoj, bezizlaznoj i apsurdnoj poziciji uopće i moguće poduzeti: "Uvjerim li se da ovaj život nema drugo lice do apsurda, iskusim li da vascijelo njegovo ravnovjesje ovisi o vječnoj suprotnosti između moga svjesna revolta i tame u kojoj se on trza, prihvatim li da moja sloboda ima smisla samo u odnosu spram svojoj graničenoj sudbini, tada moram kazati da ono što je vrijedno nije najbolje živjeti, već najviše živjeti." (Apsurdna sloboda)