Marketing
U KURZIVU
Ipak, dođe jedan dan, i čovjek konstatira ili kaže da mu je trideset godina. On na taj način ističe svoju mladost. Ali on se, istog trenutka, postavlja u odnos prema vremenu. U njemu zauzima svoje mjesto. On uviđa da je na izvjesnoj točki jedne krivulje za koju on priznaje da je treba prijeći. On pripada vremenu i, zbog onog užasa koji ga hvata, u njemu prepoznaje svog najgoreg neprijatelja. Sutra, on želi sutra, iako bi ga čitavim svojim bićem morao odbiti. Taj revolt tijela, to je apsurd. (A. Camus, Mit o Sizifu)
Ponekad osjećam da me život ispisao u kurzivu.
Događa se to osobito u životnim epifanijama što svjetlucaju kao zrnca brašna na pregači ili razvučene očice na vunenu šalu. Iz svakodnevnih trica, bez ikakve najave (ili barem nabora usred sna), poželiš odjednom naplaviti se životom. Žudiš pod bosim stopalom ili pod toplim dlanom osjetiti tvrda nabreknuća – ispisane bilježnice, pročitane knjige, odmotana prijateljstva.
O, dobro je, dobro je imati godine, i biti baš u ovom trenu i na ovom mjestu, uživati u svojoj kodiranoj zadatosti; i biti stablo, i biti vidra i rijeka, biti ovdje i sada; upijati u se ovaj lipanjski trenutak (i osjetiti, iznenadno i snažno, Clarissu/ Lauru/ Virginiju u prvoj krošnji u parku)!
Da, zazirem otjecati kroz život kao srebrni delfin u vodi, ne želim hladiti jezik tuđim stihovima, ni bludjeti za jekom svojih riječi kao očajnik; odbacujem svaku transcendentalnost i isfuranu egzistencijalnost. Odbacujem nepogrješivu, plavu dramatičnost. Omnipotencija svakog dana i sata, svakog stiha, moj je ritam i hod. I zaželim biti u svakoj stvari koju guta njena nepomičnost - u vazi na stolu, u hladnim ključevima, u spužvi za pranje, u tipki tipkovnice.
Dobro je imati trideset, barem trideset, i bez nespokojstva uživati u reprodukciji Michelangela nad radnim stolom - milovati svakodnevno pogledom Čovjeka i Boga (a istovremeno tako prezirati imenice ispisane velikim početnim slovom, kao retke u naivnim gimnazijskim zadaćama) i žudjeti njihov dodir. I svakog jutra, kad pogled okrzne zidni pravokutnik, tek nečujno zadrhtati zbog ispruženih ruku - dlanovi dobra domaćina, poznanika, prepoznanika. Prsti pisca i prepisca. Dva su lika (dva izgubljenika) tako blizu jedan drugome da si mogu zagledati u oči - bez obzira na to, ili baš zbog toga, ni uz svu raspršenu energiju svijeta, kažiprsti im se nikada neće dotaći.
Dobro je imati desetljeća, neko zrnje godina, makar i za jedan niz u onoj staroj igri Mlin iz dječjih dana. Samo tada, ozrnjen trajanjem, međuprostor između dvaju bezglasnih tijela osjećaš kao točku najvećeg uzbuđenja – a prostor je malen, i prolaz je uzak, i tek bi pčela mogla proletjeti kroz njega, prozujati ga svojim titravim, mirisnim srcem. I premda je koža na jagodicama još mlada i nježna, znaš da bi tada, upravo i samo tada, zadrhtali živci na palucavim vršcima - onako kako drhte slova na papiru, riječi u grlu. Onako kako drhti jezik kad prepozna lijepu, oštru rečenicu. Med njezinih krila ostao bi tada na otisku; ljepljiv i bezvremen.
Dobro je imati trideset, skupljati zlatan prah i golicati se iznenadnom hrabrošću. Drhtati zbog svoje odvažnosti, kao da si se tek danas sreo sa sobom.
Ponekad osjećam da me život ispisao u kurzivu, ali tada slutim radost.
Post je objavljen 02.11.2012. u 14:40 sati.