| < | srpanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Opis bloga
More, nebo, ptice, ribe, masline i vino
Alkion - grčki alkyon
1. mitološka morska ptica (zimorod, ledarica, gnjurac) smatra se da proriče sreću.
2. zvijezda u sazviježđu Bika, najsjajnija u grupi Plejade (Vlašići).
3. kći Eolova, žena Keiksova, od žalosti za nastradalim mužem bacila se u more, a bogovi su ih oboje pretvorili u ptice
4. prvi istraživački brod čuvenog pomorskog istraživača Jacquesa Cousteaua
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Alternativa
Ima neka tajna veza
helix-bubimir
košuta-Peti element?
Fanny-domaćica
JJ-svega pomalo
mladen-nježni Orlando
Rilady - s(t)jenovite misli
uspomena-samo misli
Zeleni čajek-(o)čajanke
Gaya-Dottoressa
bigg-priče
Tril-veselo
ely-jutarnja kava
k(v)adar-slika dobro
vunenica-Sunce je njeno
Borut-Izrael
izgubljena-potraga
Big blue-duboko plavo
gustirna-Nelini visovi
Čiovka-Trogir u srcu
Pero u šaci-razmišljanja
Sve što stoji u daljini svima nam se malo čini,
samo nam se naša sreća u daljini čini veća.
Ljubav i mašta čine svašta
Svatko može da poleti,
samo treba da se sjeti.
Alkion
Nadam se da je samo prolazno...
- 19:57 -
Da ne dođe do prijatelj drag... (29) -
Isprintaj -
#
|
Prava je supruga eho svoga muža. Ona se uvijek posljednja čuje. ISKRENA PESMA O sklopi usne, ne govori, ćuti! Ostavi dušu, nek' spokojno sneva - Dok kraj nas lišće na drveću žuti, I laste lete put toplih krajeva. O, sklopi usne, ne miči se, ćuti! Ostavi misli, nek se bujno roje, I reč nek tvoja ničim ne pomuti Bezmerno silne osećaje moje. Ćuti, i pusti da sad žile moje Zabrekću novim, zanosnim životom, Da zaboravim da smo tu nas dvoje, Pred veličanstvom prirode; A po tom, Kad prođe sve, i malaksalo telo Ponovo padne u običnu čamu, I život nov i nadahnuće celo, Nečujno tiho potone u tamu - Ja ću ti, draga, opet reći tada Otužnu pesmu o ljubavi, kako Čeznem i stradam i ljubim te, mada U tom trenutku ne osećam tako...... A ti ćeš bedna ženo, kao vazda, Slušati rado ove reči lažne; I zahvalićeš bogu što te sazda, I oči će ti biti suzom vlažne. I gledajući vrh zaspalih njiva Kako se spušta nema polutama, Ti nećeš znati što u meni biva, - Da ja u tebi volim sebe sama, I moju ljubav naspram tebe, kad me Obuzme celog silom koju ima, I svaki živac rastrese i nadme, I osećaji navale ko plima! Za taj trenutak života i milja, Kad zatreperi cela moja snaga, Neka te srce moje blagosilja! Al' ne volim te, ne volim te draga! I zato ću ti uvek reći; Ćuti! Ostavi dušu, nek spokojno sniva, Dok kraj nas lišće na drveću žuti, I tama pada vrh zaspalih njiva. ( Milan Rakić) |
In memoriam
- 19:09 -
Da ne dođe do prijatelj drag... (11) -
Isprintaj -
#
|
Pjesma kaže: "tučedu nas nevere i kiše i svaki dan smo zgrbljeni sve više; ipak više od sveg i od svih lipota cilega života mi volimo more." Naš kolega i prijatelj Pero volio je more. Tukle su ga nevere i kiše. Ali, znao je ukrotiti tog modrog diva i uzeti od njega sve što mu je div davao. A davalo je more jer ga je Pero ne samo volio nego i poštivao. Poznavao je njegovu dobru ćud, ali i onu snažnu i nerijetko opasnu. I baš to njegovo poštivanje snage prirode učinilo je da Peru pamtim kao hrabrog i nesebičnog pomorca koji priskače upomoć ljudima u opasnosti. "Treba mu odati priznanje jer je pravi pomorac, koji pomaže kad god treba i kome treba. Ima jako veliko srce i ponaša se humano u svim situacijama …" riječi su kapetana Lučke kapetanije Pula Toffettija pri dodjeli Plave vrpce Vjesnika. "…hvala svima i mirno more" odgovorio je naš Pero. Mene osobno s Perom veže ljubav prema još jednom plavom prostranstvu. Prema nebu i letenju. U trenutku kada se posljednji put opraštam s prijateljem želio bih vjerovati da ovo nije kraj, da ovo samo duša napušta svoje privremeno utočište, da odlazi u visine kojima je Pero u mladosti sretan letio. Dragi prijatelju, neka tvoje tijelo nađe mir i počinak, a tvoja duša neka s plavih visina bdije nad tvojim najmilijima. A mi, tvoji prijatelji ribari, kad se u zvjezdanim noćima nađemo na pučini i u visini ugledamo svjetlo kako zatreperi, sjetit ćemo se tebe. Poželi nam dobro more, a mi ćemo mahnuti s prove i moru šapnuti tvoje ime. Počivaj u miru, dragi prijatelju. U nedjelju, 20. srpnja, od posljedica teške prometne nesreće preminuo je moj kolega i prijatelj Petar Kaluđerović. Njegova rodbina i mnogobrojni prijatelji i poznanici danas su se posljednji put oprostili od Pere. |
Ja u ljubav vjerujem?
- 02:39 -
Da ne dođe do prijatelj drag... (45) -
Isprintaj -
#
|
Pročitao sam dosta knjiga, pogledao veliki broj filmova, čuo mnogo priča. Počne tako neko putovanje morem, zrakom ili već nekim prevoznim sredstvom. Negdje u toku putovanja, radi dramskog naboja i zapleta priče, dođe do nesreće, udesa… Priča ide dalje, njih dvoje, koji se tijekom puta baš i nisu nešto osobito trpjeli, koji su se čak oko nečega stalno svađali, nekim čudom prežive i eto, život ih natjera da budu zajedno kako bi preživjeli… I gle čuda, nakon nekog vremena rode se simpatije, ispliva odnekud ljubav, zavole se i ako situacija odvojenosti od svijeta potraje, veza se konzumira i eto nam potomstva.  Ništa neobično i svi će reći: već pročitano, očekivano, već viđeno…Ali moje male sive stanice, naravno, odlutaše u drugom smjeru. Ljubav? Znači li to da su se pronašle dvije duše koje žele ostatak života provesti zajedno? Što je to što ih je baš tada, baš u tom momentu i baš na tom mjestu povezalo, ujedinilo? Koji je to razlog, koji su to elementi bili presudni u mojoj odluci da je baš ta osoba moja životna suputnica? Ako je sudeći po gornjoj priči, onda se logično nameće zaključak: za mene ne postoji prava osoba, ne postoji ljubav namijenjena baš toj osobi, nego samo pravo vrijeme i pravo mjesto. Dakle, nemam mogućnost izbora, mogu samo dobiti nešto iz trenutne ponude. A što je ponuda manja moj izbor je lakši i sigurniji, pod uvjetom da je broj pretendenata drastično smanjen ili da nisam i sam predmetom izbora.  Naravno, nameće se i pitanje same ljubavi. Usmjerava li se ona na neku unaprijed znanu, zamišljenu, željenu osobu, princezu iz snova, princa na bijelom konju, ili ljubav i ne postoji onako kako je opisujemo? Zar se ljubav rađa i usmjerava na osobu iz neposrednog okruženje, osobu koja je trenutno u našem vidokrugu, osobu koja je trenutno u "ponudi"? Kamo je odjednom nestala priča o srodnim dušama, o jednoj osobi u dva tijela, o osobi koju smo cijeli dotadašnji život čekali, koja je ostvarenje svih naših snova? Čemu svi oni leptirići u trbuhu, čemu sav onaj trud i nastojanja, ako znamo: ostanemo li dovoljno dugo s bilo kojom osobom, nakon nekog vremena eto ljubavi na vrata? Ili je sve već unaprijed određeno, a mi smo samo pijuni u rukama sudbine? |
Kukavički je biti hrabar?
- 14:56 -
Da ne dođe do prijatelj drag... (57) -
Isprintaj -
#
|
Hrabrost? Kažu mnogi kako biti hrabar znači nemati straha, ne bojati se nečega čega se inače većina boji i od čega većina ima straha. Ja bih rekao kako to nije hrabrost već ludost. Hrabra osoba se boji i ima strah od svega čega se normalne osobe boje, samo što hrabra osoba ima sposobnost kontrolirati svoj strah i svoje ponašanje u uvjetima koji izazivaju strah. Nije naš narod uzalud izmislio i pojam ludo hrabar. Kukavičluk. Iracionalno, neartikulirano i nekontrolirano ponašanje u uvjetima straha. Negdje u nekim komentarima me Zelenica zaintrigirala mogućom temom posta: Samoubojstvo – čin hrabrosti ili kukavičluka? Psihologija tvrdi kako strah nastaje kao reakcija na neposrednu opasnost po život i integritet, kako svoj tako i po život i integritet nama dragih osoba. Dakle, ako uspijemo savladati strah za svoj život i oduzmemo sebi život, po definiciji samoubojstvo se može svrstati u čin hrabrosti. Krenimo malo dublje u analizu (Zelenice tebi prepuštam sintezu): Logično je pretpostaviti da mora postojati nekakav razlog koji nagoni osobu da si oduzme život. Najčešće su to razlozi tipa: nemogućnost suočavanja s problemima, strah od napuštanja, strah ili bol nastao gubitkom voljene osobe, nesposobnost pronalaska svog „mjesta“ u socijalnoj sredini… Dakle u osnovi svega stoji strah, bojazan od nekog svog neuspjeha. Ako se složimo u pretpostavci da oduzimanje života (sebi ili bilo kome drugome) nije racionalno, te da je samoubojstvo inicirano nekim strahom, nameće se zaključak kako je samoubojstvo čin kukavičluka. Hajmo zakomplicirati stvar još malo. Zamislimo osobu koja zna važne podatke o nekom razornom naoružanju te da su je oteli teroristi željni tih podataka. Kakav čin predstavlja samoubojstvo takve osobe prije nego oda takve podatke? Je li on hrabar jer si je oduzeo život i nije odao podatke ili je kukavica jer nije mogao kontrolirati svoje ponašanje pri ispitivanju i mučenju? Naravno, pokušajmo iz ove priče izostaviti osobe psihički poremećenog zdravlja. Ako je to uopće moguće? |
Obljetnice
- 14:19 -
Da ne dođe do prijatelj drag... (37) -
Isprintaj -
#
|
Prije nekoliko dana moja generacija, razred IV5, proslavila je 35 godina mature u "Danskoj Kraljevskoj Gimnaziji". Danska = u školu se išlo samo danju Kraljevska = nalazi se u Dolini Kraljeva Gimnazija = srednja škola prirodno-matematički smjer Sretno nam bilo i do novog susreta! S malim zakašnjenjem: Dana 10.07.1856. rodio se Nikola Tesla. Moj skromni doprinos toj obljetnici:  1.Godina Nikole Tesle 2.Genije 3.Tako je to radio genije 4.Teatralnost genija 5.Vizionar budućnosti 6.Tesla o ratu 1 7.Tesla o ratu 2 8.Istina ili kontroverze 9.Zašto se nije ženio 10.Formiranje planetarnog društva 11.Neke zanimljivosti 12.Čija je budućnost 13.Socijalni život ili još malo bizarnosti 14.Ostaje nam da se nadamo 15.Proročanstvo |
Umjesto komentara
- 23:15 -
Da ne dođe do prijatelj drag... (55) -
Isprintaj -
#
|
Služeći se najprimitivnijim oblikom metode analize sadržaja pokušat ću, iz vaših komentara, dati nekoliko mogućih zaključaka. Naravno metoda analize sadržaja je u ovom slučaju samo u naznakama jer nema točno postavljenih pitanja i odgovora na njih, nema postavljene teze koju treba dokazati ili opovrgnuti… Da ne duljim previše evo samo nekih zaključaka: 1. vrlo mali broj nas je pročitao zakon 2. većina blogera, koji su svojim komentarima dali određeni doprinos temi, je protiv kažnjavanja djece 3. većina blogera je u svom djetinjstvu bila kažnjavana nekim oblikom fizičke kazne 4. većina blogera smatra da su te kazne iz njihovog djetinjstva bile zaslužene 5. uz pretpostavku iskrenih komentara skoro svi su na neki način kaznili svoje dijete 6. roditelji koji nisu kažnjavali svoju djecu su rijetki izuzeci i ako se držimo znanosti možemo samo reći da potvrđuju pravilo 7. o samom zakonu i njegovim porukama se najmanje govorilo 8. svi koji su komentirali zakon se slažu da je nedorečen i da mu fali dio o dužnostima i obavezama djece 9. većina se izjašnjava da su riječi i psihička maltretiranja daleko pogubnija i opasnija u odgajanju djece 10. svi roditelji smatraju kako vole i dobro i pravilno odgajaju svoju djecu 11. svi roditelji se vole hvaliti uspjesima svoje djece i sretni su radi toga 12. vrlo je mali utjecaj struke prilikom donošenja zakona A sad nekoliko pitanja koja su se nametnula i koja traže odgovor: 1. gdje je i postoji li uopće granica između „packe“ i nepotrebnog fizičkog kažnjavanja 2. postoji li potreba za kažnjavanjem djece 3. kako naučiti neškolovane roditelje dobroj pedagogiji i pravilnom odgoju djece 4. treba li uopće odgajati djecu (ionako kad-tad postaju odrasli) 5. što s roditeljima koji najveći dio svog života posvećuju osiguravanju materijalnih potreba za normalan život – kako i kada im osigurati vrijeme za odgajanje svoje djece 6. može li ovakav (ili bilo kakav) zakon spriječiti zlostavljanje djece i bešćutno premlaćivanje od strane bolesnih roditelja 7. je li kazna pravo čovjeka a time i djeteta Sudeći po Gausovoj krivulji (sve ima svoj početak, uspon i pad) logično se nameće zaključak kako je čovječanstvo trenutno u usponu donošenja vrlo velikog broja zakona koji zabranjuju i ograničavaju. Pitam se kada će i hoće li taj trend krenuti silaznom putanjom i hoće li itko početi donositi zakone koji dozvoljavaju, koji potiču, oslobađaju i šire mogućnosti svakog pojedinca? |