Pjesma kaže: "tučedu nas nevere i kiše i svaki dan smo zgrbljeni sve više; ipak više od sveg i od svih lipota cilega života mi volimo more."
Naš kolega i prijatelj Pero volio je more. Tukle su ga nevere i kiše. Ali, znao je ukrotiti tog modrog diva i uzeti od njega sve što mu je div davao.
A davalo je more jer ga je Pero ne samo volio nego i poštivao. Poznavao je njegovu dobru ćud, ali i onu snažnu i nerijetko opasnu. I baš to njegovo poštivanje snage prirode učinilo je da Peru pamtim kao hrabrog i nesebičnog pomorca koji priskače upomoć ljudima u opasnosti.
"Treba mu odati priznanje jer je pravi pomorac, koji pomaže kad god treba i kome treba. Ima jako veliko srce i ponaša se humano u svim situacijama …" riječi su kapetana Lučke kapetanije Pula Toffettija pri dodjeli Plave vrpce Vjesnika. "…hvala svima i mirno more" odgovorio je naš Pero.
Mene osobno s Perom veže ljubav prema još jednom plavom prostranstvu. Prema nebu i letenju. U trenutku kada se posljednji put opraštam s prijateljem želio bih vjerovati da ovo nije kraj, da ovo samo duša napušta svoje privremeno utočište, da odlazi u visine kojima je Pero u mladosti sretan letio.
Dragi prijatelju, neka tvoje tijelo nađe mir i počinak, a tvoja duša neka s plavih visina bdije nad tvojim najmilijima.
A mi, tvoji prijatelji ribari, kad se u zvjezdanim noćima nađemo na pučini i u visini ugledamo svjetlo kako zatreperi, sjetit ćemo se tebe. Poželi nam dobro more, a mi ćemo mahnuti s prove i moru šapnuti tvoje ime.
Počivaj u miru, dragi prijatelju.