| < | lipanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Opis bloga
More, nebo, ptice, ribe, masline i vino
Alkion - grčki alkyon
1. mitološka morska ptica (zimorod, ledarica, gnjurac) smatra se da proriče sreću.
2. zvijezda u sazviježđu Bika, najsjajnija u grupi Plejade (Vlašići).
3. kći Eolova, žena Keiksova, od žalosti za nastradalim mužem bacila se u more, a bogovi su ih oboje pretvorili u ptice
4. prvi istraživački brod čuvenog pomorskog istraživača Jacquesa Cousteaua
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Alternativa
Ima neka tajna veza
helix-bubimir
košuta-Peti element?
Fanny-domaćica
JJ-svega pomalo
mladen-nježni Orlando
Rilady - s(t)jenovite misli
uspomena-samo misli
Zeleni čajek-(o)čajanke
Gaya-Dottoressa
bigg-priče
Tril-veselo
ely-jutarnja kava
k(v)adar-slika dobro
vunenica-Sunce je njeno
Borut-Izrael
izgubljena-potraga
Big blue-duboko plavo
gustirna-Nelini visovi
Čiovka-Trogir u srcu
Pero u šaci-razmišljanja
Sve što stoji u daljini svima nam se malo čini,
samo nam se naša sreća u daljini čini veća.
Ljubav i mašta čine svašta
Svatko može da poleti,
samo treba da se sjeti.
Alkion
Mač s dvije oštrice
- 15:24 -
Da ne dođe do prijatelj drag... (60) -
Isprintaj -
#
|
Čujem neki dan usvojen novi zakon: kaznit će se svaki roditelj koji bude tukao svoje dijete. Čitam opet kako se prosvjetni radnici žale: po novim pravilnicima skoro da nemaju mogućnost kažnjavanja učenika. Kažu, zakon ne priznaje neznanje: nepoznavanje zakona ne smanjuje i ne ublažava vašu odgovornost za učinjeno. Pitate se vjerojatno o čemu to on sada piše. Ne znam kako je s vama, ali mene su kao dijete više nego jednom roditelji istukli. Ne sjećam se ijednom da je to bilo bez razloga i iz čista mira. Nakon nekog doba, nažalost odrastao sam i eto pitam svoju dragu majkicu zašto me je tukla. Kaže ona u svoj svojoj majčinskoj ljubavi, brizi i iskrenosti: Eto nisam znala drugačije. Ne znam koliko je neskromno, ali mi se čini da baš i nisam tako loše odgojen. Shodno današnjem zakonu baš se nešto pitam: trebam li uzeti hrabri telefon u ruke i svoju mamu prijaviti za kršenje zakona, važi li taj zakon retroaktivno i na koliko dana zatvora ili koju novčanu kaznu ona treba platiti? Trebamo li mi zakon koji zatvara roditelja (koji se maksimalno i naravno pogrešno potrudio oko svog naraštaja) i lišava dijete (koje je nedvojbeno krivo za neku nepodopštinu) roditeljske skrbi (koji je na izvršenju kazne)? Da me se pogrešno ne shvati. Nisam ja za batine kao odgojno sredstvo, ponajmanje za prebijanje nezaštićenog djeteta… naprotiv. Ali, zar već ne postoji zakon koji sankcionira takve brutalnosti i okrutnosti roditelja. Nažalost takva devijantna ponašanja su prisutna i moramo se pomiriti da će ih biti i ubuduće. Ja ovdje govorim o onoj laganoj packi po ruci djeteta koje u svom neznanju gura prstiće u utičnicu. Volio bih vidjeti roditelja koji danima pojašnjava bebi kako to nije dobro za njezino zdravlje, za njezin život. E pa, dragi moji, u izboru da mu tom packom nanesem bol, nabacim suze na okice ( e da bi zauvijek zapamtilo opasnosti svog postupka) ili mojih doživotnih suza, ja ipak biram njegove suze. Tempo života, strahovita jurnjava da toj svojoj bebi koliko-toliko osiguram dostojan život nagone me na brze i nadasve efikasne metode. Nadalje, pitam se: smatra li taj zakon i zakonodavac da su svi, ama baš svi roditelji školovani i vrsni odgajatelji, da poznaju sve didaktičke principe, da su diplomirali pedagogiju…? Što je sljedeći korak? Svi budući roditelji će morati pristupiti ispitu spremnosti i poznavanja odgojno obrazovnog procesa uz obavezni tečaj samokontrole? Što s onima koji ne polože? Koliko puta imaju pravo ponavljati ispit? Ili, ne daj bog ako i unatoč neuspješnom prolasku dobiju djecu? Hoće li im se ta djeca oduzeti? Kome će ih se dati? Ili ih treba uništiti jer su već trajno oštećena pogrešnim roditeljima i pogrešnim odgojem? Nije li ovo Sparta u novom ruhu? Zanemarimo na trenutak roditelje i vratimo se djeci. Toliko toga je po pitanju odgoja donijeto novim zakonom. Sve su to definicije i članci poput zabrana. Djecu se ne smije ovo, ne smije ono, djeca imaju pravo na ovo, pravo na ono… Nigdje ne pročitah: djeca imaju obavezu… Naravno, to su djeca koja shodno svom uzrastu, moraju i trebaju imati prava, ali i dužnosti i obaveze. Kao i svakoj osobi, tako i djeci, zakon mora dati i pravo na kaznu, jer je kazna jedan od oblika, jedan od načina koji pokazuju koje su posljedice neadekvatnog i neželjenog ponašanja. Kako zakon misli odgojiti buduće naraštaje kao odgovorne ako im u startu ukine pravo na kaznu? Ili se s osamnaest godina po sili zakona i dekretom postaje odgovoran i odgojen? Nisam za kažnjavanja kojima se nanosi bol, ali se ponekad zapitam: nije li riječ oštrija od mača i ne nanose li se riječima veće boli i dublje rane? Da parafraziram Stopalce, moju poodavnu virtualnu prijateljicu: Čemu rade medalje s dvije strane ako ne pogledamo iza? Opet se pokazuje: nije ništa niti samo bijelo, ma nije niti samo crno. Ponekad me ovi i ovakvi ishitreni zakoni zakona radi podsjećaju na onu staru priču: Usred lijepo uređenog travnjaka natpis – „ne gazi travu!“ Baš se nešto pitam: a na koji se način taj natpis našao tamo? Priznajem, ovo je vrlo jednostrano gledanje na problem odgoja i na problem kažnjavanja. No nije mi niti bila namjera da promoviram suvremene i neke svoje odgojne metode, napokon nisam niti toliko stručan. Htjedoh samo kao laik reći: put u pakao popločan je dobrim namjerama. |
Kava prije i cigareta poslije
- 19:46 -
Da ne dođe do prijatelj drag... (99) -
Isprintaj -
#
Kažu da Eskimi imaju preko dvadeset riječi za snijeg. Kako i na koji način ih upotrebljavaju nije mi poznato. Napokon, nisam ni htio pisati o Eskimima, a još manje o snijegu. Oni su mi samo lagani uvod u post i spisateljski rečeno, dramski naboj. Ne želim pretjerivati, ali jezik Eskima, njegovo bogatstvo i raznolikost je mala beba u usporedbi s našim jezičnim izražavanjem, našim bogatstvom izričaja, a nadasve s našom potrebom da jednu istu stvar, pojavu, objekt nazovemo nevjerojatnim i nebrojenim riječima. Pokažimo to jednim malenim primjerom: pokušajte prebrojati na koliko načina možemo izreći onu svima poznatu radnju dvaju suprotnih spolova glede produljenja ljudske vrste (kratko nazvanu seks). Niz je nevjerojatan i vjerovali vi meni ili ne, ali ja ih nisam sve uspio prebrojati. Počinju s onim kvazikulturnim te moralno podobnim pa sve do onih koje se, radi moje kulture i odgoja, sramim napisati. Ima tako nekih profinjenih izraza: spavali su zajedno. Za Gospu blaženu? Spavali? Koliko mene sjećanje služi oni su sve i svašta radili, ali svakako spavali nisu. Ono, kad malo bolje razmislim, dozvoljavam da je dama nakon „spavanja“ otišla oprat suđe a da je gospodin stvarno zaspao snom blaženika s blago-telećim osmjehom na licu. U vrlo daleko prenesenom značenju priznajem eto „spavali“ su. Ili: vodili su ljubav. Kamo su je to vodili, čime su je vodili? Ta ne radi se tu o rogatoj stoci, stoci sitnog zuba ili tamo nekom psu. Staviš povodac i vodaš ga tako uokolo? Do duše, uzmemo li u razmatranje one sado-mazo želje i nadanja, možemo u nekoj verziji određene trenutke shvatiti kao voditi koga na povodcu, pa samim time i voditi ljubav. A tek: potrošili su se. Majko moja ka' da su sapun, litra ulja, kila šećera… pa eto nakon nekog vremena potrošilo se i treba kupit novo. A, opet znanost kaže da se tijekom tih i takvih radnji čovjek (i žena naravno, ali ne i obavezno) znoji, ulaže neku energiju i mršavi, nekako je logičan zaključak i da se troši, zar ne? Ovaj mi se posebno sviđa: prasnuli se. Koji divan i tako iskonski, usudim se reći, izraz koji usmjerava na prapočetke, na stvaranje svemira i svega ljudskoj vrsti poznatoga. Sve je počelo prvim velikim praskom. A, moram priznati, tu je sadržan i sav onaj energetski naboj, ono nevjerojatno uzbuđenje stvaranja, onaj trenutak vrhunskog zadovoljstva i naravno sav onaj opuštajući mir svemirskog širenja u apsolutnoj tišini i bestežinskom stanju. Uz laganu ispriku sveprisutnim čitateljima, ovdje moram prekinuti niz. Naime u mojoj psihi je već toliko ukorijenjen moralni odgoj da se jednostavno ne mogu prisiliti napisati ostale izraze i napraviti njihovu analizu. Nije mi jasno kojim načinima i zašto je jedan takav čin, prepun ljepote, uživanja, oduševljenja pa čak i potrebe, postao moralno upitan, zašto je priča o njemu sramotna, zašto je većini ljudi razgovor o ovoj temi neugodan. Da sad ne pomislite da je samo seks u nas toliko omiljen i riječima bogat, ima još puno i stvari i objekata a i osoba koje se mogu nazvati s vrlo velikim brojem riječi. Primjera radi pokušajte s stražnjica ili lopov… Interesantno je na koliko sve načina i s koliko sve izraza možemo nazvati lopova, a jadnog, malog i neprimjetnog poštenjačinu teško bi mogli nazvati ikako drugačije… |
Smješak molim...
- 15:29 -
Da ne dođe do prijatelj drag... (14) -
Isprintaj -
#
|
Volim malo prošetati blogosferom i posjetiti blogove koje inače baš i ne čitam često. Pronađe se tu vrlo interesantnih, lijepih i ponekad intrigantnih priča i pričica. U takvim šetnjama sam primijetio jednu zanimljivost. Skoro svi se mi u jednom momentu zapitamo o razlozima svog bitisanja na ovim stranicama. Sama ta činjenica i ne smeta, svatko voli sebe i druge malo proanalizirati, sagledati nekakvo svoje mjesto pod „slobodnim suncem“. Što je to što mi smeta u tim analizama? Smetaju mi kvaziznanstveni i ničim potkrepljeni zaključci. Ono tipa: blogeri su nesocijalizirane osobe, osobe koje imaju probleme i sa sobom i s okolinom, osobe koje jedino na ovaj način mogu sebe vidjeti u lijepom svjetlu, osobe koje sebe lažno prikazuju, osobe koje su samo ovdje same sebi vrijedne i samodostatne... Jasno mi je zašto čovjek sebe i svoje ja stavlja pod mikroskop, ali mi nije jasna nečija potreba da se sve i svakoga stavlja pod taj isti mikroskop, da se sve i svašta analizira kroz nekakav svoj mikroskop, da se svemu i svakoj radnji traži druga strana medalje, nekakva psihološki bolesna pozadina, nešto skriveno i smješteno s one strane razuma. Odakle i čemu ta potreba da se sve, ama baš sve, klišeizira i smješta u okvire koji nemaju nikakve niti logične niti znanstvene pa niti ljudske atribute? Napokon, možda smo na blogu upravo ono što po svojem karakteru zapravo i jesmo. Možda smo jedino ovdje iskreni prema sebi i drugima. Možda smo ovdje oni JA koji bi željeli biti ili kakvim sebe zapravo vidimo. JA koje želimo da i drugi vide u nama. Ili možda smo samo imaginarna slika nekog svog ideala, neke svoje nedosanjane ili nedohvaćene iluzije… Zašto osuđivati nečiju želju da ga se voli, da ga se čuje i uvažava, da i njegovo mišljenje nekome nešto znači, da su i njegovi životni stavovi i zaključci valjani? Ne zavređujemo li svi po koju kap samodopadnosti, taštine i ljepše slike u ogledalu? Zašto negirati nekome pravo na povremeni odlazak u virtualno ili imaginarno? Čini li ga to u stvarnom, a i u ovom virtualnom svijetu manje vrijednim? Zar nas i povijest, ta najstarija učiteljica života, ne uči: nije dobro otkriti sve, treba i mašti, treba i znatiželji ostaviti prostora kako bi cjelokupni ljudski rod išao naprijed prema novim i boljim otkrićima. Zaključak? Ne bih to nazvao zaključak, ali volio bih da se jednog dana netko od znanstvenika uz primjenu znanstvenih metoda pozabavi fenomenom bloga, a da se mi ovdje bez ikakvih predrasuda družimo jer nam je to zadovoljstvo i jer nam je znanost takvo što omogućila. Filmić nema nikakve veze s temom posta ali je tu za moju dušu i zaljubljenike ovakvih ljepota. |
Lomcovke
- 21:19 -
Da ne dođe do prijatelj drag... (61) -
Isprintaj -
#
|
Nastavimo u akrobatskom tonu. Dragi prijatelj Viš reče kako bi mi kupio mali zrakoplov. Baš me raznježio i evo, kao malu zahvalu jedan film i nekoliko riječi o akrobatskom letenju. Većina pilota, zaljubljenika u akrobatsko letenje, radije leti na klipnim nego na mlaznim zrakoplovima. Razlozi su vrlo jednostavni. Klipni zrakoplov: - je lakši i pokretljiviji - ima manje radijuse svih akrobacija - izvodi akrobacije u kraćem vremenu - je upravljiv na svim brzinama (čak i na brzini 0 km/č), strujanje zraka izazvano elisom oko profila krila je i na brzini nula kilometara još uvijek dovoljno za uspješno i efikasno upravljanje - je konstruiran za kretanja u svim pravcima bez opasnosti stajanja motora, nema zasjenjenja uvodnika zraka (na mlaznom zrakoplovu) izazvanog prevelikim klizanjem zrakoplova - je opremljen za let na leđima i preko deset minuta, klipni motori troše manje goriva i lakše im je dovoditi gorivo u tzv. negativnom opterećenju - se može kretati unatrag ( preko repa) - ima izraženiju prednju centražu i jednostavnim puštanjem komandi sam se dovodi u stanje normalne upravljivosti - izvodi dinamička prevlačenja (lomcovke) vrlo brzo, efektno, a preopterećenja konstrukcije zrakoplova su u dozvoljenim granicama I na kraju na klipnom zrakoplovu je mnogo lakše postići vrlo veliku razliku u korist snage motora u odnosu na težinu zrakoplova, a što u konačnici rezultira vrlo velikom brojem vertikalnih akrobacija. Idemo malo analizirati film. Primijetili ste da zrakoplov tijekom akrobacija „pušta“ dim, ali ne uvijek i u svako vrijeme. Također ste primijetili da je dim u određenim akrobacijama pravilan, uredan i kao da je normalni produžetak zrakoplova, a u nekim situacijama je nepravilan, bolje reći neuredan, zbrkan i zaklanja dobar pogled na zrakoplov, a u nekim momentima ga i nema. Objašnjenje je vrlo jednostavno: dok pilot izvodi normalne, uobičajene i pozitivne akrobacije (veze akrobacije poput paške čipkarice) i dim se ponaša poput elegantnog veza, a kad se izvode akrobacije po principu dinamičkog prevlačenja, nepravilnog i nekontroliranog kretanja po zraku i dim je također nekontroliran. Iako ovakav let gledatelju izgleda napeto, nestvarno i na granici fizičkih zakona, te nadasve atraktivno, moram vam odati tajnu: daleko je teže, složenije i zahtijeva veću koncentraciju izvođenje lijepih i oku neatraktivnih akrobacija nego ovih ludorija tipa lomcovke. U dinamičkim prevlačenjima, načelno se „ukrste komande“ i čeka se rezultat učinjenog. Ovisno o položaju palice i date noge, zrakoplov se „tumba“ u željenom pravcu i na željeni način. Palica na sebe i lijeva noga do kraja – zrakoplov se tumba preko nosa i preko lijevog krila, a ako je palica potpuno unaprijed, zrakoplov se tumba preko repa i lijevog krila. Naravno, ako želimo da se zrakoplov tumba na dolje onda akrobaciju počinjemo u spuštajućem letu ili vertikalnom letu na dolje. Ako želimo da se zrakoplov tumba na gore, počinjemo u penjanju ili vertikalnom letu na gore, a ako želimo da se zrakoplov tumba horizontalno, onda počinjemo u horizontalnom letu. Svemu ovome možemo dodati da zrakoplov prije početka akrobacije može biti u normalnom položaju ili u položaju na leđima. Složit ćete se da ovo daje vrlo veliki broj kombinacija od kojih većini gledatelja zastaje dah, a za zrakoplov i za pilota je to „mučenje“ konstrukcije i tijela. I da zaokružim priču. Meni osobno ljepotu akrobacija na klipnom zrakoplovu daje ona mogućnost kretanja unazad a da je zrakoplov i dalje upravljiv. To su oni trenutci kada pilot gasi dim i kada se čini kako se vraća po svom tragu. Posebna zanimljivost ovih akrobacija je u tome da pilot ne vidi kamo se kreće i to brzinom vrlo blizu 0 km/h, a tijelo se nalazu u uvjetima sličnim bestežinskom stanju – kao da lebdi s cjelokupnim zrakoplovom. Komande zrakoplova su tako mekane, i odjednom vam se učini kako je sve vrijeme ovog svijeta samo vaše. Na ovom svijetu ste samo vi i zrakoplov - postajete jedna neraskidiva cjelina… Viš, nadam se da si barem malo zadovoljan odgovorom? |