Volim malo prošetati blogosferom i posjetiti blogove koje inače baš i ne čitam često. Pronađe se tu vrlo interesantnih, lijepih i ponekad intrigantnih priča i pričica. U takvim šetnjama sam primijetio jednu zanimljivost. Skoro svi se mi u jednom momentu zapitamo o razlozima svog bitisanja na ovim stranicama. Sama ta činjenica i ne smeta, svatko voli sebe i druge malo proanalizirati, sagledati nekakvo svoje mjesto pod „slobodnim suncem“.
Što je to što mi smeta u tim analizama? Smetaju mi kvaziznanstveni i ničim potkrepljeni zaključci. Ono tipa: blogeri su nesocijalizirane osobe, osobe koje imaju probleme i sa sobom i s okolinom, osobe koje jedino na ovaj način mogu sebe vidjeti u lijepom svjetlu, osobe koje sebe lažno prikazuju, osobe koje su samo ovdje same sebi vrijedne i samodostatne...
Jasno mi je zašto čovjek sebe i svoje ja stavlja pod mikroskop, ali mi nije jasna nečija potreba da se sve i svakoga stavlja pod taj isti mikroskop, da se sve i svašta analizira kroz nekakav svoj mikroskop, da se svemu i svakoj radnji traži druga strana medalje, nekakva psihološki bolesna pozadina, nešto skriveno i smješteno s one strane razuma.
Odakle i čemu ta potreba da se sve, ama baš sve, klišeizira i smješta u okvire koji nemaju nikakve niti logične niti znanstvene pa niti ljudske atribute?
Napokon, možda smo na blogu upravo ono što po svojem karakteru zapravo i jesmo. Možda smo jedino ovdje iskreni prema sebi i drugima. Možda smo ovdje oni JA koji bi željeli biti ili kakvim sebe zapravo vidimo. JA koje želimo da i drugi vide u nama. Ili možda smo samo imaginarna slika nekog svog ideala, neke svoje nedosanjane ili nedohvaćene iluzije…
Zašto osuđivati nečiju želju da ga se voli, da ga se čuje i uvažava, da i njegovo mišljenje nekome nešto znači, da su i njegovi životni stavovi i zaključci valjani? Ne zavređujemo li svi po koju kap samodopadnosti, taštine i ljepše slike u ogledalu? Zašto negirati nekome pravo na povremeni odlazak u virtualno ili imaginarno? Čini li ga to u stvarnom, a i u ovom virtualnom svijetu manje vrijednim?
Zar nas i povijest, ta najstarija učiteljica života, ne uči: nije dobro otkriti sve, treba i mašti, treba i znatiželji ostaviti prostora kako bi cjelokupni ljudski rod išao naprijed prema novim i boljim otkrićima.
Zaključak?
Ne bih to nazvao zaključak, ali volio bih da se jednog dana netko od znanstvenika uz primjenu znanstvenih metoda pozabavi fenomenom bloga, a da se mi ovdje bez ikakvih predrasuda družimo jer nam je to zadovoljstvo i jer nam je znanost takvo što omogućila.
Filmić nema nikakve veze s temom posta ali je tu za moju dušu i zaljubljenike ovakvih ljepota.
Post je objavljen 09.06.2008. u 15:29 sati.