< | travanj, 2008 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 |
Opis bloga
More, nebo, ptice, ribe, masline i vino
Alkion - grčki alkyon
1. mitološka morska ptica (zimorod, ledarica, gnjurac) smatra se da proriče sreću.
2. zvijezda u sazviježđu Bika, najsjajnija u grupi Plejade (Vlašići).
3. kći Eolova, žena Keiksova, od žalosti za nastradalim mužem bacila se u more, a bogovi su ih oboje pretvorili u ptice
4. prvi istraživački brod čuvenog pomorskog istraživača Jacquesa Cousteaua
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Alternativa
Ima neka tajna veza
helix-bubimir
košuta-Peti element?
Fanny-domaćica
JJ-svega pomalo
mladen-nježni Orlando
Rilady - s(t)jenovite misli
uspomena-samo misli
Zeleni čajek-(o)čajanke
Gaya-Dottoressa
bigg-priče
Tril-veselo
ely-jutarnja kava
k(v)adar-slika dobro
vunenica-Sunce je njeno
Borut-Izrael
izgubljena-potraga
Big blue-duboko plavo
gustirna-Nelini visovi
Čiovka-Trogir u srcu
Pero u šaci-razmišljanja
Sve što stoji u daljini svima nam se malo čini,
samo nam se naša sreća u daljini čini veća.
Ljubav i mašta čine svašta
Svatko može da poleti,
samo treba da se sjeti.
I tko ne bi od muke da pozeleni? Događa li se takvo što samo meni? Perilica rublja, čudo tehnike i sasvim nova, najnovijeg dizajna, svemirskog izgleda, k'o iz snova. bez najave i upozorenja i bez moga htijenja po stanu svoju poziciju odlučila da mijenja. Tehnička znanja i mehanička svekolika struka moja nisu ni do koljena snazi i dovitljivosti ovog stroja. Pomogla nisu ni dovitljiva sva moja znanja, ne uspjeh spriječit tehniku i pravce njena kretanja. Uzalud prolih tone svoga znoja i svu svoju snagu, čak je probah jahat k'o neku staru ragu. Sve što pokušavah rezultata dalo nije, šeta dama po stanu k'o što šetala je i prije. Teška srca i slomljene volje, zadnjim atomima bića, teturam stanom, omamljen k'o od najžešćeg pića. Znacima predaje i izgubljenog ponosa pođoh tražit pomoć od sveznajućeg bosa. Manji od makovog zrna, obratih se jednoj dami pomoć potražih od svog Svjetla u tami. Odgovor njen za svakog muškarca je uvreda. Zamislite! Upute za instaliranje trebao bi da pogleda. Potreba da se monstruma bilo kako smiri i moj ponos je natjerala u upute da zaviri. Iznenađenju mome još i danas nema kraja! Jednom tako malom radnjom mogu riješit se belaja? U uputama, čak ćirilicom, ovako piše: ALO, MAŠINA TREBA DA SE NIVELIŠE… Maleni dodatak: ovo je, kaže statistika 200-ti post... |
- 16:40 - Da ne dođe do prijatelj drag... (52) - Isprintaj - #
Kaže jedan veliki filozof i mislilac: „Svijet ovaj, jednak za sve, nije stvorio nijedan bog i nijedan čovjek, već je on bio, jeste i bit će vatra vječno živa koja se s mjerom pali i s mjerom gasi“ (Heraklit). Već vam je svima poznato da se moje male sive stanice vrlo često igraju bez moje kontrole. Čime su se sada zaigrale? Kako bi rekao poznati riječki meteorolog Smiljan Visković: „Pa eto…“ Sve, dosad meni poznato imalo je svoj početak, trajalo je, ili još traje, i došlo je, ili će tek doći, svome kraju. A možda će tek imati svoj početak, neki svoj vijek i svakako nekakav kraj. Ništa čudno, zar ne? Normalna svakodnevica ili bolje rečeno sasvim normalan tijek događanja, normalan slijed stvarnosti. Nekada davno došlo je do Velikog praska, stvorio se svemir, rađale se zvijezde, stvarali planeti, rađao se život, svemir se širio, gasile se zvijezde, rušili svjetovi… vjerojatno negdje u dalekoj budućnosti dolazit će novi početci, a završavat će stari svjetovi. Ugasit će se jedna vatra kako bi planula nova i tako tko zna dokad i na koji način. Da zaključim svima nama poznatu činjenicu: sve se mijenja i sve ima svoj početak, trajanje i kraj. Ali… Primjećujete li jednu konstantu, jedan element koji je sveprisutan, jednu crtu koja nema početka, trajanja i nema kraja? Ta konstanta je jednostavno i upravo vrijeme. Vrijeme je oduvijek tu, uvijek je bilo tu i uvijek će biti tu. Zamislite početak koji je bio najraniji, koji je u nekoj vašoj mašti najprviji… I prije njega je nešto moralo biti, i prije njega je nešto trajalo. Neka to bude i ništa, ali priznajte da je i to ništavilo imalo neko svoje trajanje, neki svoj početak… I to ništavilo se prezentiralo u nekom vremenu. Podsjeća li vas ovo razmišljanje na nedokazivu istinu? Znate ono kad netko izjavi: „Ja uvijek lažem.“ Ako je izjava istinita, on ne laže uvijek, a ako je izjava lažna, znači da ponekad govori istinu. Što god pokušali, izjava je neodrživa. Je li vrijeme samo naša svijest o prolaznosti? Je li vrijeme i njegovo neumitno, po nama beskonačno, protjecanje samo plod čovjekovog mozga ili je vrijeme igra prirode kojom nas upozorava na svoju snagu i okrutnost u kojoj nema povlaštenih i nema pogodbe? Dodatak - bezvremenske misli: - ukinuli smo smrtnu kaznu, puštamo da se građani sami ubijaju... - prvo su napravili jednu grešku, zatim drugu pa treću, a sada bez greške idu iz greške u grešku... - ako je po seksu suditi, mi smo vrlo zatucan narod... - napokon smo uspjeli: mozak smo izvezli, a ostavili biračko tijelo... |
Kaže moja draga, i više nego prijateljica Limunada (Razumica): "život se ne mjeri, život se živi." U kontekstu te izjave, moje male sive stanice pronašle su čudnu mozgalicu: U neko doba sretnu se dvije osobe, provedu divne zajedničke trenutke prepune ljepote, zadovoljstva, radosti i smijeha… I, kako to u životu često biva, dođe kraj, svatko nastavi u nekom svom smjeru. Ovako, s distance, to je sasvim normalno u životu, zar ne? Ipak tu se uvijek pojavi ono prokleto ali. Nakon prekida te divne veze, uvijek ostaje jedan gorak okus, neki osjećaj povrijeđenosti, osjećaj gubitka, razočaranosti ili samo osjećaj neuspjeha. Nikako mi nije jasno? Zašto čovjek ne može biti sretan i dalje? Zašto mora prolaziti kroz sve patnje i duše i tijela? Zašto mora žaliti za proteklim vremenom? Bilo mu je lijepo. Bio je sretan. Bio je zadovoljan. Bio je radostan i razdragan… Zar to, već proživljeno, nije dovoljan razlog za zadovoljstvo, sreću, radost i veselje? Zar to nije dovoljan razlog da se s još većim entuzijazmom i većom radošću traže novi, ljepši, bolji, radosniji, razdraganiji, uzbudljiviji trenutci u životu? Tko nam garantira da su baš ti doživljaji ono najbolje što smo imali, što imamo ili što ćemo imati? Tko nam garantira da nas upravo iza narednog ugla ne čeka još veća, još ljepša, još uzbudljivija sreća? Napokon, ako ti, već proživljeni, trenutci i jesu ono najljepše i najbolje u našem životu, nije li već i to dovoljan razlog za sreću? Ta mogli smo ih i ne proživjeti, ne primijetiti… Zar nije život vrijedan baš radi tih nekoliko trenutaka koji se možda nikada više ne ponove? Zar duša nije baš zato blagoslovljena sjećanjem na te trenutke? Sad se ja pitam: mjerimo li to mi svoj život kada tugujemo za proteklim trenutcima, kada žalimo za zauvijek izgubljenim prijateljima, starim ljubavima…? Ili: živimo li mi svoj život dok žalimo za ljetom u zimi? A, zamislite, vilin konjic živi samo jedan dan u svoj svojoj ljepoti… |
Život se ne mjeri brojem udaha koje ste napravili već trenucima koji su vam oduzeli dah. |