Kaže moja draga, i više nego prijateljica Limunada (Razumica): "život se ne mjeri, život se živi." U kontekstu te izjave, moje male sive stanice pronašle su čudnu mozgalicu:
U neko doba sretnu se dvije osobe, provedu divne zajedničke trenutke prepune ljepote, zadovoljstva, radosti i smijeha… I, kako to u životu često biva, dođe kraj, svatko nastavi u nekom svom smjeru.
Ovako, s distance, to je sasvim normalno u životu, zar ne?
Ipak tu se uvijek pojavi ono prokleto ali.
Nakon prekida te divne veze, uvijek ostaje jedan gorak okus, neki osjećaj povrijeđenosti, osjećaj gubitka, razočaranosti ili samo osjećaj neuspjeha.
Nikako mi nije jasno? Zašto čovjek ne može biti sretan i dalje? Zašto mora prolaziti kroz sve patnje i duše i tijela? Zašto mora žaliti za proteklim vremenom?
Bilo mu je lijepo. Bio je sretan. Bio je zadovoljan. Bio je radostan i razdragan…
Zar to, već proživljeno, nije dovoljan razlog za zadovoljstvo, sreću, radost i veselje? Zar to nije dovoljan razlog da se s još većim entuzijazmom i većom radošću traže novi, ljepši, bolji, radosniji, razdraganiji, uzbudljiviji trenutci u životu? Tko nam garantira da su baš ti doživljaji ono najbolje što smo imali, što imamo ili što ćemo imati? Tko nam garantira da nas upravo iza narednog ugla ne čeka još veća, još ljepša, još uzbudljivija sreća?
Napokon, ako ti, već proživljeni, trenutci i jesu ono najljepše i najbolje u našem životu, nije li već i to dovoljan razlog za sreću? Ta mogli smo ih i ne proživjeti, ne primijetiti…
Zar nije život vrijedan baš radi tih nekoliko trenutaka koji se možda nikada više ne ponove? Zar duša nije baš zato blagoslovljena sjećanjem na te trenutke?
Sad se ja pitam: mjerimo li to mi svoj život kada tugujemo za proteklim trenutcima, kada žalimo za zauvijek izgubljenim prijateljima, starim ljubavima…?
Ili: živimo li mi svoj život dok žalimo za ljetom u zimi?
A, zamislite, vilin konjic živi samo jedan dan u svoj svojoj ljepoti…
Post je objavljen 05.04.2008. u 22:23 sati.