Žalimo nad sobom, nad onim našim što je zauvijek ostalo utkano u izgubljenoj osobi, nad tim što znamo da smo pokapanjem jedne veze pokopali dio sebe...Naravno da živimo dok žalimo, žal je sastavni dio života.
05.04.2008. (23:05)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Koore: ja se upravo i pitam zašto žalimo i zašto je to sastavni dio života? zar nije normalnije da se radujemo da smo imali tako lijepe i tako dobre trenutke, tako drage i tako voljene osobe? Zar moramo žaliti za dijelovima sebe koje smo poklonili najdražim osobama u tom trenutku svog života? Kog smo ih vraga onda davali ako sada žalimo za njima? Po meni bi daleko više trebalo žaliti ako nismo imali kome i ako nismo imali što davatai i primati...Da se razumijemo, i ja sebe ponekad uhvatim u trenucima skoro pa samosažaljenja i neke nostalgične patnje za proteklim ljepotama života. I što je najgore stvarno se imam čega i sjećati i radi čega radovati te biti prezadovoljan...
05.04.2008. (23:30)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
vidi...ukra si mi post :-((( samosažaljevamo se....malko nam je povrijeđen ego....a što se mene tiće...meni je najteža nedorečenost...i zato sam tužna...ne žalim, ne vrištim....samo sam bezgranično tužna zbog neuspjeha...i zbog izgubljenog dijelića duše i osjećaja koji se (kao takvi) neće ponoviti ....
uglavnom...(sad sam ovdje nešto izbrisala)....lakše je koji puta žaliti...nego se non stop smijati :-)))) (kad se previše veseliš uvijek se nešto loše dogodi)
05.04.2008. (23:32)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Veco: Tko? jel ja? ma ne bin ja duše mi... ma šta duše? tebe mi ... Uostalom, od kad si ti pobornik ciganske filozofije? Plačeš kad je sunce jer će iza toga sigurno kišiti... :*))) A što se tiče nedorečenosti? e pa to ti i mene skoro pa plaši... baš me strah da sam radi toga izgubio možda i još ljepše trenutke, još bolje dijelove sebe i voljene osobe... Čudna je biljka ta vrsta čovjekom zvana ...
05.04.2008. (23:50)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Potpisujem svaku tvoju riječ ali uz jedan dodatak:) Ljubav je osnova našeg bića koja prožima sve aspekte života od same osnove bića do svih dosega svakog doživljenog događaja i veze. Stupanj iskušanog ispunjenja ljubavlju je mjera u kojoj se osjećaju Mir i Lakoća. :)
06.04.2008. (01:17)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
uvik mi je mama govorila da imam ciganske krvi , zar i ti sine brute???...:-)) zezam se....al i sam znaš da te život (čitaj "ljudska zloba"....pa onda sve ono što ide uz to)..."poklopi po glavi kad se to najmanje nadaš i kad si najopušteniji i najsretniji...to je čisti Murphiev zakon... a sad zagrli svoje Svjetlo u tami...da ne bude nedorečenosti....i poljubi je za dobro jutro!
06.04.2008. (07:30)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
postoji vrijeme u životu koje je potrebno da nekog odbolujemo, ali i to je život. to je onaj dio kada bismo trebali nešto naučiti, izvući neke pouke, a onda krenuti dalje. sve je to normalno i prirodno i događa se svakome. tvoja rečenica: Ta mogli smo ih i ne proživjeti, ne primijetiti… potpuno je ispravna i gledajući na taj način, život je zaista prepun lijepih neponovljivih trenutaka koje je vrijedilo proživjeti. ali baš zato i smijemo žaliti za njima... neko vrijeme... prije nego se prepustimo nekim novim, možda ne tako lijepim, možda i ljepšim trenucima. ali, moram se složiti s Ely... najteža je nedorečenost i tuga koja ostaje iza onog da je nešto moglo biti... ali nije... i naravno da te poklopi onda kada se najmanje nadaš i kad si najsretniji... jednom davno sam pročitala nešto ovako: Bog ima svoje razloge što nam i tugu i sreću daje naizmjence i dozira je u malim količinama, jer kada bi nam odjedanput dao svu tugu koju je pripremio za nas, umrli bi od boli, a kada bi nam odjedanput dao svu radost koju nam je u životu namjenio, umrli bi od goleme sreće. dakle, dobijemo točno onoliko koliko možemo podnijeti. na nama je da živimo. mjerit ćemo kad za to dođe vrijeme :)) ma neka mjere drugi za nas. ostavljam veliki poljubac i zagrljaj.
06.04.2008. (08:43)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nakon prvog oštrog bola i žala kojeg se ne može izbjeći lijepo sve spremim u škatulicu na dnu duše, sakrijem ključić na neko vrijeme i tek kad se sve pretvori u lijepu sjetu zavirim tamo.
06.04.2008. (09:21)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ah, prijatelju, gdje bi nam kraj bio kad bi svaki žalostan svršetak doživljavali kao sretan početak? Osobno volim razmišljati o svojim gubicima.. Doslovce mi se čini da tek u tuzi i boli život živim u svakoj sekundi. Tek onda vidim sve boje i čujem sve mirise..I sve ali baš sve i u svakom trenutku me podsjeća na gubitak..Volim taj osjećaj ''punine'' života u danima tugovanja.. Al volim to jer sam zarana postala mudra i shvatila da je vrijeme i njegov tijek istinska mudrost preživljavanja. I zato ne bojim se novih gubitaka ni žalovanja, nestrpljivo ih čekam jer ću na kraju života prebirati svoje bogatstvo iskustva i znati da mi je život bio ispunjen prekrasnim trenucima koji se taman mjere količinom boli koje smo osjetili kad su prestali. Živjela tuga!
06.04.2008. (10:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
zašto? zato jer postvavljašl prilično neodrživu tezu :) da budemo sretni, pasivni, sa SVIME što nam se događa? onako ležimo kao kamenčić na plaži i svejedno nam je-jer sve što se dogodi -dobro je? :)))
da smo sazdani tako jednostavno kao što zagovaraš ( bez nadi, očekivanja, potrebe da promjenimo sebe, partnera, život), potrebe da osjećamo i sreću ali i tugu, strepnju kao i sigurnost, potrebe da zakompliciramo .... život na ovoj zemlji bi već odavno bio stao. jer bi prva ženska bila ostala sa prvim kamenom kojeg bi srela na cesti, zavoljela ga i zivjeli bi sretni, bez misli, bez osjecaja, bez bilo cega, cisto bi zivjeli ono sto bi im doslo na put i onda bi umrli,. i to bi bilo to. kraj zivota. P.S. nema lijepih osjećaja bez ruznih ;) sve dobijemo u paketu
06.04.2008. (11:18)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dobra tema i vječita pitanja u potrazi za odgovorima. Svaki će čovjek jedan te isti događaj drugačije doživjeti iako će osjećaji koji ga prate biti isti; sreća, tuga, žal i radost. Različitost je istovjetna različitosti među ljudima kojih sačinjavaju i drugi doživljaji; ljubav, mržnja, ego i taština. Jedno se s drugim isprepliće i u ovisnosti u kojoj mjeri nešto prevladava tvori i takva sjećanja. Osobno smatram da se sve događa kako bi nas približilo nama samima jer ipak u konačnici kao nagrada ostaje zadovoljstvo življenja. Normalno je da će sreća izazvati radost i u nama probuditi osjećaj ljubavi isto kao što će žal zbog gubitka istog povrijediti taštinu, probuditi ego i izazvati mržnju. Ostala je tuga. Tko ne osjeti tugu ne može preboljeti ni gubitak i umjesto sjećanja koje oplemenjuje ostaje žal za nedoživljenim.
06.04.2008. (12:16)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
goli papagaj
VRATITE MI MOJE PERJEEEEE!!!!
06.04.2008. (12:28)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nekako mi je ovaj tvoj post "legao" u pravi trenutak. Kako nisam baš pametan ovih dana pokušat ću samo prebacivat misli u digitalni oblik. - Možemo kontrolirati svoje osjećaje i biti poluhladni i poluvrući istovremeno. Al čemu onda osjećaji kad si uvijek polupun ili poluprazan. Nikad neznaš kako je kad si potpuno ispunjen. Osobno volim bit potpuno ispunjen. Pa da platim šta košta :) -
06.04.2008. (15:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ne znam sto napisat.. sad sam upravo obrisao karticu teksta---- pa samo da kazem da potpuno razumijem...jedino mi zao sto nisam vilin konjic... jedna dan zivota u svoj ljepoti mi je sad sasvim lijepa prognoza... i dao bih dobitni listic za to.. ne znam..
06.04.2008. (15:28)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
zato što smo mi jedina Božja stvorenja koja pošteno znaju zakomplicirati život i zato što ne znamo uživati u trenutku, u onome što sam danas pruža, ne znamo zato što smo nezahvalni zato što se ne cijenimo dovoljno zato što mislimo da ćemo vječno živjeti ima još puno razloga ali, danas mi se ne da ne da mi se razmišljati
06.04.2008. (17:23)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Naši životi su samo djelići sekunde, čak i manje - u postojanju. Skoro kao vilin konjic. Mene fascinira kako ljudi, barem velika većina - nisu u stanju radovati se svakom lijepom trenutku koji im je život poklonio. Ima mnogo trenutaka kad mi je bilo predivno, a nisam toga bila svijesna u potpunosti. Vratila bi ih da mogu, ništa ne bih mijenjala osim te "nesvjesnosti". Unatoč tome, mislim da sam u svom životu saznala što znači uživati i usrećiti se malim stvarima i sigurna sam da bi se znala nositi i s "velikim" stvarima, jednako trezveno i zahvalno. A isto tako naučila sam i u negativnom trenutku - pronaći snagu i optimizam za naprijed. Sretna sam zbog toga... Pozdrav :)))
06.04.2008. (17:29)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Kike: ljubav nije upitna, ali je vrlo često razlogom patnji... Veculjak: isčitavam li ja lagani cinizam u nekim dijelovima tvog bića? Ma... znam, znam... ljudi su ... nema veze, sve će to narod po...latit... Koore: to te ja pitam?... Razumek: nisam ni ja iznad svega ovog. I mene su mnoge stvari i događaji tukli svom svojom silinom. I ja se sjećam podosta svojih kolega s tugom u srcu i nekom čudnom radošću što su uopće bili u mom društvu. Da ne počnem sad o letenju... Mene u svemu tome u stvari smeta: tako sam sretan bio dok sam letio, zašto sam sad tužan? zašto nisam zadovoljan i sretan barem radi te protekle sreće? I naravno: volim i ja tebe, al' ti to već dobro znaš - vidiš ovo me nekako ispunjava nekim čudnim zadovoljstvom iako se nikada nismo sreli... Katja: lijepo je to ako tako možeš. Ja sam prvo neopisivo ljut i bijesan, onda sam tužan i nemoćno razočaran, zatvoren u sebe, izbjegavam sve i svakoga i treba mi vremena da sve prihvatim i nekako dovedem u normalu (ako se to uopće više može nazvati normala)... Gaja: (valjda ćeš za mene uvijek ostati bez onog Q) Vrlo hrabro od tebe. Iskreno priznajem da se plašim svakog gubitka u životu i mrzim samoga sebe kad sam tužan, kad nešto ne uspjevam... Po prirodi sam veliki realist i borac (neki tvrde da sam samo tvrdoglav). Vrlo teško sklapam prisna i jaka prijateljstva jer još teže podnosim gubitak prijatelja (to si vjerojatno već primjetila i iz mojih postova - sakupljam odlutale blogere ko brižna kvočka piliće). Valjda je tome razlog što sam previše prijatelja pilota izgubio u svojoj letačkoj karijeri... Sekice: promašaj totalni... tko je igdje pominjao pasivnost? čak dapače. Ja se pitam zašto nas kraj ljubavi ostavlja tužnima, nezadovoljnima, zašto nas ne motivira za novom, boljom, jačom, većom... I odkud ti pravo na ovu tvrdnju: prva ženska bila ostala sa prvim kamenom kojeg bi srela na cesti, zavoljela ga i zivjeli bi sretni, bez misli, bez osjecaja, bez bilo cega, cisto bi zivjeli ono sto bi im doslo na put i onda bi umrli? Zašto upravo taj kamen ne bi bio baš ona njena (i njegova naravno) prava, jedina ljubav, ljubav do kraja života. Po meni svrha života nije vječita potraga za idealnim. Ja se samo pitam: nije li prekid nečeg lijepog u stvari razlog za sreću i radost i to iz nekoliko razloga: -proživjeli smo nešto što nas je ispunilo i oplemenilo, - učinili smo nekoga sretnim (makar i samo u djeliću vremena) - imamo prelijepa sjećanja - imamo svoju buduću sreću i zadovoljstvo s čime usporediti... Ali ne, nama je bitan samo taj trenutak prekida (koji je svakako ružan i neugodan), koji nam muti i kvari sve dotadašnje lijepe trenutke, koji nas dovodi do očaja, koji je jedini bitan, koji je u tom trenutku centar naše duše i tijela i našeg cjelokupnog dotadašnjeg života...
06.04.2008. (18:26)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prirodno_celav: pa ako pođemo od činjenice da smo mi ljudi u stvari egoisti i da sve što radimo, radimo po sebi i za sebe onda ova tvoja zadnja tvrdnja svakako stoji... Ma u stvari ja ovim postom i ne tražim, a još manje nudim, odgovore. Manje više konstatiram neke (pa i svoje) oblike našeg ponašanja... goli papagaj: ljubavi moje duše, budi dobra da ne odleti i to malo perja što ti je ostalo... :***))) Bilderu, znaš ti... znaš! Irida: baš tako. I sad mi žao što naslov posta ne glasi tako. Ti si uspjela cijeli moj post svesti na ovo malo riječi... Viš: ovim tvojim komentarom sad već ulazimo u karakter ličnosti. Svi smo mi na svoj osebujan način priča za sebe i svi smo, fala bogu i prirodi, različiti. Ono što je za tebe biti ispunjen za mene može biti prazan ili polupun, ili ono što je za mene neshvatljivo i prepuno za tebe može biti tek lagano zagrijavanje... Ja sam u stvari, manje više pisao o tome: zašto smo i ti i ja tužni i nezadovoljni kada zbog nečega pređemo iz potpuno ispunjen u prazan, zašto se ponašamo kao da nismo prije par trenutaka bili potpuno ispunjeni? Da to do krajnih granica pojednostavim i prozaično pokažem: nakon dobrog seksa smo sretni, zadovoljni, opušteni i potpuno ispunjeni i u svim daljnjim trenucima se sjećamo tog seksa kao nečeg savršenog, prelijepog i s velikom radošću i nadom u još bolji iščekujemo i planiramo sledeći. Pitanje je zašto to ne radimo i s ostalim elementima i događanjima u svom životu? Dži Džej: kratko, jasno i nadasve precizno... Trenutno si jedini bloger kojeg osjećam potrebu upoznati. Nešto nam je zajedničko i to me tako intrigira... Nadam se samo da nam to nije tata... Simonidek: samo se ti opusti, protegni poput prave mace...Napokon, kako i sama kažeš: mi smo jedina Božja stvorenja koja pošteno znaju zakomplicirati život - ne moramo ga još i nas dvoje dodatno kompliciravat... Fanny: Svi mi ponekad poželimo vratiti natrag određene trenutke života. A kad bolje razmislimo onda ustanovimo da smo u stvari većinu svojih uloga odigrali ponajbolje datom trenutku i postojećim uvjetima... Skoro da ništa nebi promjenili...
06.04.2008. (18:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
čuj, alkione mudri i premudri, znaš ti odgovore na sva ta pitanja. ali, ponekad, a možda i prečesto, nama ljudima nije dovoljno da znamo. jer od znanja je veće iskustvo...iskusiti nešto na svojoj koži, proživjeti nešto sam za sebe...a to se odnosi i na tugu, žal, bol...SVE je to iskustvo koje čini život i sve je to jednakovrijedan dio njegov. i kako je još netko mudar jednom davno rekao: mi spoznajemo tko smo, što smo i kakvi smo tek u prisutnosti onoga što mi nismo! nama treba da iskusimo i sve što nismo, da bismo se uvjerili da smo ljubav. da je sve ljubav. sva ova tvoja pitanja, to su i moja pitanja. i neke malo khm...recimo blago "nezgodnije" trenutke u životu, prebrodila sam shvativši upravo ovo što ti ovdje govoriš: sjajno je zato što se desilo i nije važno što je prošlo...i dalje je jednako sjajno i treba biti zahvalan što smo imali to iskustvo ljubavi...treba se sjećati lijepih trenutaka i njegovati radosna sjećanja da bi nam život i u ovom trenutku bio lijep. na kraju krajeva, ako se i raspalo i ne postoji više, nekada prije u nekom trenutku bio je to moj slobodni izbor i donio mi je sreću...a smjena tuge i radosti čini život vrijednim življenja...mi uopće ne bi znali cijeniti sreću, da povremeno nismo nesretni....ali, ako je sreća zaista stanje uma (a ja mislim da jeste) onda ja svjesno odlučujem da ću biti sretna i biram takve misli i odluke kojem će mi to omogućiti. no, moram reći da je blog baš izvrsna stvar. što više čitam druge blogere, sve više vidim da svi mi ljudi više manje razmišljamo o istom i pitamo se iste stvari.... pozdrav, oooo alkione mudri!:))))))))))))
06.04.2008. (20:59)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
tuga nije ništa drugo nego suprotna strana sreće. a i jedno i drugo su tek manifestacije naše osobnosti iliti ega. tugujemo jer mislimo da nam je netko povrijedio egio- sretni smo jer mislimo da netko cijeni naš ego ( osobnost) nemoj mi reći da ne razumiješ zašto tuguju kada nemaju više ono što su imali?:)
P.S. ti pitaš zašto ne osjećaju suosjećanje:) jer kad bi uvijek osjećali suosjećanje prema sebi i drugima -onda se ne bi patili u tim igrama sa tratinčicama "voli me, ne voli me...voli me, ne voli me...:)) suosjećanje je emocija višeg reda. uljučuje mudrost i razumijevanje. dok ljubav kao i tuga su tek emocije nižeg reda :)
06.04.2008. (21:02)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Koraljka
Žalimo nad sobom, nad onim našim što je zauvijek ostalo utkano u izgubljenoj osobi, nad tim što znamo da smo pokapanjem jedne veze pokopali dio sebe...Naravno da živimo dok žalimo, žal je sastavni dio života.
05.04.2008. (23:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
alkion
Koore: ja se upravo i pitam zašto žalimo i zašto je to sastavni dio života? zar nije normalnije da se radujemo da smo imali tako lijepe i tako dobre trenutke, tako drage i tako voljene osobe? Zar moramo žaliti za dijelovima sebe koje smo poklonili najdražim osobama u tom trenutku svog života? Kog smo ih vraga onda davali ako sada žalimo za njima? Po meni bi daleko više trebalo žaliti ako nismo imali kome i ako nismo imali što davatai i primati...Da se razumijemo, i ja sebe ponekad uhvatim u trenucima skoro pa samosažaljenja i neke nostalgične patnje za proteklim ljepotama života. I što je najgore stvarno se imam čega i sjećati i radi čega radovati te biti prezadovoljan...
05.04.2008. (23:30) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Elyca
vidi...ukra si mi post :-(((
samosažaljevamo se....malko nam je povrijeđen ego....a što se mene tiće...meni je najteža nedorečenost...i zato sam tužna...ne žalim, ne vrištim....samo sam bezgranično tužna zbog neuspjeha...i zbog izgubljenog dijelića duše i osjećaja koji se (kao takvi) neće ponoviti ....
uglavnom...(sad sam ovdje nešto izbrisala)....lakše je koji puta žaliti...nego se non stop smijati :-)))) (kad se previše veseliš uvijek se nešto loše dogodi)
05.04.2008. (23:32) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
alkion
Veco: Tko? jel ja? ma ne bin ja duše mi... ma šta duše? tebe mi ... Uostalom, od kad si ti pobornik ciganske filozofije? Plačeš kad je sunce jer će iza toga sigurno kišiti... :*))) A što se tiče nedorečenosti? e pa to ti i mene skoro pa plaši... baš me strah da sam radi toga izgubio možda i još ljepše trenutke, još bolje dijelove sebe i voljene osobe... Čudna je biljka ta vrsta čovjekom zvana ...
05.04.2008. (23:50) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
tvoj Kike
Potpisujem svaku tvoju riječ ali uz jedan dodatak:)
Ljubav je osnova našeg bića koja prožima sve aspekte života od same osnove bića do svih dosega svakog doživljenog događaja i veze. Stupanj iskušanog ispunjenja ljubavlju je mjera u kojoj se osjećaju Mir i Lakoća.
:)
06.04.2008. (01:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Elyca
uvik mi je mama govorila da imam ciganske krvi , zar i ti sine brute???...:-))
zezam se....al i sam znaš da te život (čitaj "ljudska zloba"....pa onda sve ono što ide uz to)..."poklopi po glavi kad se to najmanje nadaš i kad si najopušteniji i najsretniji...to je čisti Murphiev zakon...
a sad zagrli svoje Svjetlo u tami...da ne bude nedorečenosti....i poljubi je za dobro jutro!
06.04.2008. (07:30) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Koraljka
Vjerovatno oni koji nisu imali kome dati ljubav žale još puno više...Idem se sad veseliti zbog svega što je bilo :)))
06.04.2008. (07:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
provi
postoji vrijeme u životu koje je potrebno da nekog odbolujemo, ali i to je život. to je onaj dio kada bismo trebali nešto naučiti, izvući neke pouke, a onda krenuti dalje. sve je to normalno i prirodno i događa se svakome. tvoja rečenica: Ta mogli smo ih i ne proživjeti, ne primijetiti… potpuno je ispravna i gledajući na taj način, život je zaista prepun lijepih neponovljivih trenutaka koje je vrijedilo proživjeti. ali baš zato i smijemo žaliti za njima... neko vrijeme... prije nego se prepustimo nekim novim, možda ne tako lijepim, možda i ljepšim trenucima.
ali, moram se složiti s Ely... najteža je nedorečenost i tuga koja ostaje iza onog da je nešto moglo biti... ali nije... i naravno da te poklopi onda kada se najmanje nadaš i kad si najsretniji...
jednom davno sam pročitala nešto ovako: Bog ima svoje razloge što nam i tugu i sreću daje naizmjence i dozira je u malim količinama, jer kada bi nam odjedanput dao svu tugu koju je pripremio za nas, umrli bi od boli, a kada bi nam odjedanput dao svu radost koju nam je u životu namjenio, umrli bi od goleme sreće. dakle, dobijemo točno onoliko koliko možemo podnijeti.
na nama je da živimo. mjerit ćemo kad za to dođe vrijeme :)) ma neka mjere drugi za nas.
ostavljam veliki poljubac i zagrljaj.
06.04.2008. (08:43) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Katja
Nakon prvog oštrog bola i žala kojeg se ne može izbjeći lijepo sve spremim u škatulicu na dnu duše, sakrijem ključić na neko vrijeme i tek kad se sve pretvori u lijepu sjetu zavirim tamo.
06.04.2008. (09:21) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
qaya
Ah, prijatelju, gdje bi nam kraj bio kad bi svaki žalostan svršetak doživljavali kao sretan početak? Osobno volim razmišljati o svojim gubicima.. Doslovce mi se čini da tek u tuzi i boli život živim u svakoj sekundi. Tek onda vidim sve boje i čujem sve mirise..I sve ali baš sve i u svakom trenutku me podsjeća na gubitak..Volim taj osjećaj ''punine'' života u danima tugovanja.. Al volim to jer sam zarana postala mudra i shvatila da je vrijeme i njegov tijek istinska mudrost preživljavanja. I zato ne bojim se novih gubitaka ni žalovanja, nestrpljivo ih čekam jer ću na kraju života prebirati svoje bogatstvo iskustva i znati da mi je život bio ispunjen prekrasnim trenucima koji se taman mjere količinom boli koje smo osjetili kad su prestali. Živjela tuga!
06.04.2008. (10:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Meta Woolf
zašto? zato jer postvavljašl prilično neodrživu tezu :)
da budemo sretni, pasivni, sa SVIME što nam se događa?
onako ležimo kao kamenčić na plaži i svejedno nam je-jer sve što se dogodi -dobro je? :)))
da smo sazdani tako jednostavno kao što zagovaraš ( bez nadi, očekivanja, potrebe da promjenimo sebe, partnera, život), potrebe da osjećamo i sreću ali i tugu, strepnju kao i sigurnost, potrebe da zakompliciramo .... život na ovoj zemlji bi već odavno bio stao. jer bi prva ženska bila ostala sa prvim kamenom kojeg bi srela na cesti, zavoljela ga i zivjeli bi sretni, bez misli, bez osjecaja, bez bilo cega, cisto bi zivjeli ono sto bi im doslo na put i onda bi umrli,. i to bi bilo to. kraj zivota. P.S. nema lijepih osjećaja bez ruznih ;) sve dobijemo u paketu
06.04.2008. (11:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prirodno_celav
Dobra tema i vječita pitanja u potrazi za odgovorima. Svaki će čovjek jedan te isti događaj drugačije doživjeti iako će osjećaji koji ga prate biti isti; sreća, tuga, žal i radost. Različitost je istovjetna različitosti među ljudima kojih sačinjavaju i drugi doživljaji; ljubav, mržnja, ego i taština. Jedno se s drugim isprepliće i u ovisnosti u kojoj mjeri nešto prevladava tvori i takva sjećanja. Osobno smatram da se sve događa kako bi nas približilo nama samima jer ipak u konačnici kao nagrada ostaje zadovoljstvo življenja.
Normalno je da će sreća izazvati radost i u nama probuditi osjećaj ljubavi isto kao što će žal zbog gubitka istog povrijediti taštinu, probuditi ego i izazvati mržnju.
Ostala je tuga. Tko ne osjeti tugu ne može preboljeti ni gubitak i umjesto sjećanja koje oplemenjuje ostaje žal za nedoživljenim.
06.04.2008. (12:16) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
goli papagaj
VRATITE MI MOJE PERJEEEEE!!!!
06.04.2008. (12:28) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Irida
sjećanje je blagoslov i prokletstvo...
06.04.2008. (13:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Wish-master
Nekako mi je ovaj tvoj post "legao" u pravi trenutak.
Kako nisam baš pametan ovih dana pokušat ću samo prebacivat misli u digitalni oblik.
- Možemo kontrolirati svoje osjećaje i biti poluhladni i poluvrući istovremeno.
Al čemu onda osjećaji kad si uvijek polupun ili poluprazan.
Nikad neznaš kako je kad si potpuno ispunjen. Osobno volim bit potpuno ispunjen.
Pa da platim šta košta :) -
06.04.2008. (15:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
JJ
ne znam sto napisat.. sad sam upravo obrisao karticu teksta---- pa samo da kazem da potpuno razumijem...jedino mi zao sto nisam vilin konjic... jedna dan zivota u svoj ljepoti mi je sad sasvim lijepa prognoza... i dao bih dobitni listic za to.. ne znam..
06.04.2008. (15:28) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Simona
zato što smo mi jedina Božja stvorenja koja pošteno znaju zakomplicirati život
i zato što ne znamo uživati u trenutku, u onome što sam danas pruža, ne znamo
zato što smo nezahvalni
zato što se ne cijenimo dovoljno
zato što mislimo da ćemo vječno živjeti
ima još puno razloga
ali, danas mi se ne da
ne da mi se razmišljati
06.04.2008. (17:23) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
fanny
Naši životi su samo djelići sekunde, čak i manje - u postojanju. Skoro kao vilin konjic.
Mene fascinira kako ljudi, barem velika većina - nisu u stanju radovati se svakom lijepom trenutku koji im je život poklonio. Ima mnogo trenutaka kad mi je bilo predivno, a nisam toga bila svijesna u potpunosti. Vratila bi ih da mogu, ništa ne bih mijenjala osim te "nesvjesnosti". Unatoč tome, mislim da sam u svom životu saznala što znači uživati i usrećiti se malim stvarima i sigurna sam da bi se znala nositi i s "velikim" stvarima, jednako trezveno i zahvalno. A isto tako naučila sam i u negativnom trenutku - pronaći snagu i optimizam za naprijed.
Sretna sam zbog toga...
Pozdrav :)))
06.04.2008. (17:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Simona
koji netko?
nema onoh nekoga
06.04.2008. (17:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
alkion
Kike: ljubav nije upitna, ali je vrlo često razlogom patnji...
Veculjak: isčitavam li ja lagani cinizam u nekim dijelovima tvog bića? Ma... znam, znam... ljudi su ... nema veze, sve će to narod po...latit...
Koore: to te ja pitam?...
Razumek: nisam ni ja iznad svega ovog. I mene su mnoge stvari i događaji tukli svom svojom silinom. I ja se sjećam podosta svojih kolega s tugom u srcu i nekom čudnom radošću što su uopće bili u mom društvu. Da ne počnem sad o letenju... Mene u svemu tome u stvari smeta: tako sam sretan bio dok sam letio, zašto sam sad tužan? zašto nisam zadovoljan i sretan barem radi te protekle sreće? I naravno: volim i ja tebe, al' ti to već dobro znaš - vidiš ovo me nekako ispunjava nekim čudnim zadovoljstvom iako se nikada nismo sreli...
Katja: lijepo je to ako tako možeš. Ja sam prvo neopisivo ljut i bijesan, onda sam tužan i nemoćno razočaran, zatvoren u sebe, izbjegavam sve i svakoga i treba mi vremena da sve prihvatim i nekako dovedem u normalu (ako se to uopće više može nazvati normala)...
Gaja: (valjda ćeš za mene uvijek ostati bez onog Q) Vrlo hrabro od tebe. Iskreno priznajem da se plašim svakog gubitka u životu i mrzim samoga sebe kad sam tužan, kad nešto ne uspjevam... Po prirodi sam veliki realist i borac (neki tvrde da sam samo tvrdoglav). Vrlo teško sklapam prisna i jaka prijateljstva jer još teže podnosim gubitak prijatelja (to si vjerojatno već primjetila i iz mojih postova - sakupljam odlutale blogere ko brižna kvočka piliće). Valjda je tome razlog što sam previše prijatelja pilota izgubio u svojoj letačkoj karijeri...
Sekice: promašaj totalni... tko je igdje pominjao pasivnost? čak dapače. Ja se pitam zašto nas kraj ljubavi ostavlja tužnima, nezadovoljnima, zašto nas ne motivira za novom, boljom, jačom, većom... I odkud ti pravo na ovu tvrdnju: prva ženska bila ostala sa prvim kamenom kojeg bi srela na cesti, zavoljela ga i zivjeli bi sretni, bez misli, bez osjecaja, bez bilo cega, cisto bi zivjeli ono sto bi im doslo na put i onda bi umrli? Zašto upravo taj kamen ne bi bio baš ona njena (i njegova naravno) prava, jedina ljubav, ljubav do kraja života. Po meni svrha života nije vječita potraga za idealnim. Ja se samo pitam: nije li prekid nečeg lijepog u stvari razlog za sreću i radost i to iz nekoliko razloga:
-proživjeli smo nešto što nas je ispunilo i oplemenilo,
- učinili smo nekoga sretnim (makar i samo u djeliću vremena)
- imamo prelijepa sjećanja
- imamo svoju buduću sreću i zadovoljstvo s čime usporediti...
Ali ne, nama je bitan samo taj trenutak prekida (koji je svakako ružan i neugodan), koji nam muti i kvari sve dotadašnje lijepe trenutke, koji nas dovodi do očaja, koji je jedini bitan, koji je u tom trenutku centar naše duše i tijela i našeg cjelokupnog dotadašnjeg života...
06.04.2008. (18:26) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
alkion
prirodno_celav: pa ako pođemo od činjenice da smo mi ljudi u stvari egoisti i da sve što radimo, radimo po sebi i za sebe onda ova tvoja zadnja tvrdnja svakako stoji... Ma u stvari ja ovim postom i ne tražim, a još manje nudim, odgovore. Manje više konstatiram neke (pa i svoje) oblike našeg ponašanja...
goli papagaj: ljubavi moje duše, budi dobra da ne odleti i to malo perja što ti je ostalo... :***))) Bilderu, znaš ti... znaš!
Irida: baš tako. I sad mi žao što naslov posta ne glasi tako. Ti si uspjela cijeli moj post svesti na ovo malo riječi...
Viš: ovim tvojim komentarom sad već ulazimo u karakter ličnosti. Svi smo mi na svoj osebujan način priča za sebe i svi smo, fala bogu i prirodi, različiti. Ono što je za tebe biti ispunjen za mene može biti prazan ili polupun, ili ono što je za mene neshvatljivo i prepuno za tebe može biti tek lagano zagrijavanje... Ja sam u stvari, manje više pisao o tome: zašto smo i ti i ja tužni i nezadovoljni kada zbog nečega pređemo iz potpuno ispunjen u prazan, zašto se ponašamo kao da nismo prije par trenutaka bili potpuno ispunjeni? Da to do krajnih granica pojednostavim i prozaično pokažem: nakon dobrog seksa smo sretni, zadovoljni, opušteni i potpuno ispunjeni i u svim daljnjim trenucima se sjećamo tog seksa kao nečeg savršenog, prelijepog i s velikom radošću i nadom u još bolji iščekujemo i planiramo sledeći. Pitanje je zašto to ne radimo i s ostalim elementima i događanjima u svom životu?
Dži Džej: kratko, jasno i nadasve precizno... Trenutno si jedini bloger kojeg osjećam potrebu upoznati. Nešto nam je zajedničko i to me tako intrigira... Nadam se samo da nam to nije tata...
Simonidek: samo se ti opusti, protegni poput prave mace...Napokon, kako i sama kažeš: mi smo jedina Božja stvorenja koja pošteno znaju zakomplicirati život - ne moramo ga još i nas dvoje dodatno kompliciravat...
Fanny: Svi mi ponekad poželimo vratiti natrag određene trenutke života. A kad bolje razmislimo onda ustanovimo da smo u stvari većinu svojih uloga odigrali ponajbolje datom trenutku i postojećim uvjetima... Skoro da ništa nebi promjenili...
06.04.2008. (18:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Wish-master
Evo ti najgenijalniji odgovor: Zato što smo takvi kakvi smo i zato što smo to što jesmo :):)
06.04.2008. (19:26) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
tvoj Kike
Na to sam i mislio jer sam i očekivao komentare vezane uz ljubav kod tebe Alkione:)
06.04.2008. (20:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
greentea
čuj, alkione mudri i premudri, znaš ti odgovore na sva ta pitanja. ali, ponekad, a možda i prečesto, nama ljudima nije dovoljno da znamo. jer od znanja je veće iskustvo...iskusiti nešto na svojoj koži, proživjeti nešto sam za sebe...a to se odnosi i na tugu, žal, bol...SVE je to iskustvo koje čini život i sve je to jednakovrijedan dio njegov. i kako je još netko mudar jednom davno rekao: mi spoznajemo tko smo, što smo i kakvi smo tek u prisutnosti onoga što mi nismo! nama treba da iskusimo i sve što nismo, da bismo se uvjerili da smo ljubav. da je sve ljubav.
sva ova tvoja pitanja, to su i moja pitanja. i neke malo khm...recimo blago "nezgodnije" trenutke u životu, prebrodila sam shvativši upravo ovo što ti ovdje govoriš: sjajno je zato što se desilo i nije važno što je prošlo...i dalje je jednako sjajno i treba biti zahvalan što smo imali to iskustvo ljubavi...treba se sjećati lijepih trenutaka i njegovati radosna sjećanja da bi nam život i u ovom trenutku bio lijep. na kraju krajeva, ako se i raspalo i ne postoji više, nekada prije u nekom trenutku bio je to moj slobodni izbor i donio mi je sreću...a smjena tuge i radosti čini život vrijednim življenja...mi uopće ne bi znali cijeniti sreću, da povremeno nismo nesretni....ali, ako je sreća zaista stanje uma (a ja mislim da jeste) onda ja svjesno odlučujem da ću biti sretna i biram takve misli i odluke kojem će mi to omogućiti.
no, moram reći da je blog baš izvrsna stvar. što više čitam druge blogere, sve više vidim da svi mi ljudi više manje razmišljamo o istom i pitamo se iste stvari....
pozdrav, oooo alkione mudri!:))))))))))))
06.04.2008. (20:59) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Meta Woolf
tuga nije ništa drugo nego suprotna strana sreće. a i jedno i drugo su tek manifestacije naše osobnosti iliti ega. tugujemo jer mislimo da nam je netko povrijedio egio- sretni smo jer mislimo da netko cijeni naš ego ( osobnost)
nemoj mi reći da ne razumiješ zašto tuguju kada nemaju više ono što su imali?:)
P.S. ti pitaš zašto ne osjećaju suosjećanje:) jer kad bi uvijek osjećali suosjećanje prema sebi i drugima -onda se ne bi patili u tim igrama sa tratinčicama "voli me, ne voli me...voli me, ne voli me...:))
suosjećanje je emocija višeg reda. uljučuje mudrost i razumijevanje. dok ljubav kao i tuga su tek emocije nižeg reda :)
06.04.2008. (21:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...