Pitam se...

...dok me okružuje toplo proljeće svojom milinom, da li je ovo posljednji cvat trešnje ispred terase koji ću ugledati. Tko zna hoće li biti još proljeća ili trebam upijati u sebe svaki dah ljepote koja me ovih dana okružuje.
Pet je malih kosova izašlo jutros iz gnijezda i krenulo na prvo samostalno hranjenje. Pre krasno! U zidu moje kuće već dugi niz godina svoje gnijezdo imaju sjenice. Sklonile su se tu, na sigurno, jer im čak ni mačka nema priostupa, osim kad mladi tići pokušavaju zalepetati svojim nejakim krilima, a i to će se dogoditi ovih dana jer se već jako čuje njihov pjev. Moja vrana, o kojoj sam na ovom blogu već pisala, vratila mi se ovog proljeća. Doveo je dečko svoju dragu i na stablu ispred kuće odlučili su donijeti na svijet još jedno kreštavo, malo, crno...a ja sve pratim. U svakom novom, zelenom listu pronalazim utjehu i kao da mi kroz tišine ljepota življenja pjeva...pjeva....

ZBOG NAS I NAŠIH GRIJEHA

I nebo je palo na Maslinsku goru,
od nepravde silne zaboljela duša.
Za oprost se moli tek onaj bez grijeha,
oslobođenje od boli, straha i muke.

Dok sljedba njegova snom dubokim sniva,
a oblaci silni tamnim nebom plove,
on uzalud pomoć od grješnika moli.
Ocu svom upire raširene ruke.

Jedan tek budan pred samu zoru stiže:
onaj čije ruke srebrnjaci blate.
Večer su prije za istim stolom pili,
pjevajući psalme on izdaju kuje.

I znao je to sin, i znao je Otac,
i otrova kalež za gozbu sad sprema.
Očajno dijete, nevino do kraja,
do srca svog uzgoji ljuto srce guje.

“I ja sam samo čovjek, i mene boli,
jer duša je spremna, to tijelo tek pati.
Neka želja tvoja, a ne moja bude,
istina će jedna kroz vjekove se znati!”

Još dok noć je tiha snivala nad gradom
stiže straža silna na Maslinsku goru.
Tek poljubac jedan, prijetvoran i zao,
izda svijetu sina jedinoga Boga.

“Ne podiži mača, neka sudba krene.
Tako je Otac jedini moj htio.
Od ljudskih zala oslobodit' vas treba
tom krvlju na križu, jaukom do neba!”

I dok straža vodi najvrjednije blago
učenici krotko pognuli su glave,
jer već drugi puta oglasili se pijetli:
znaj, došlo je vrijeme da zle sile slave.

Tada Juda krišom u hram sveti ode.
Povrativši srebro što dušu mu ukrade
u cik zore objesi se pseto,
izgubivši vjeru, izgubio je nade.


- - -

Premilostivi Bože, Isuse Kriste! Evo duša moja s rastuženom Majkom tvojom Marijom ide za tobom i prati te na teškom putu tvoje pregorke muke. Okrijepi me svojom milošću da mogu strpljivo nositi svoj križ što sam ga grijesima svojim zaslužio. Daj mi jakost da ne klonem i ne iznemognem na tom putu. Daj da mi svaka postaja bude korak u nebo. Amen. “
( Pripravna molitva – Križni put)

I POSTAJA
( Isusa osuđuju na smrt)

On koji svu pravdu u srcu svom nosi
pred čovječjom je pravdom pognuo glavu.
Pred sudom je sada bez zlobe u srcu,
za slavu Boga i za oprost grijeha.

Tek jedno on veli mnoštvu koje huči:
“Kraljevstvo je moje od drugoga svijeta.
Sin sam Oca na oblacima nebeskim,
moje me mjesto pokraj njega čeka.”

Od Kajfe do Pilata svjetina viče,
po Isusu pljuje, haljine mu kida.
Nema više razuma, ljudskosti nema,
i zadnja baraba udara bez stida.

Gdje psi su ljudski pušteni sa lanca
tu pravde nema na ovome svijetu,
tek nepravda se strašna ispire krvlju.
Od Pilata traže smrt nevinom cvijetu.

Isus samo šuti i nepravdu trpi,
Boga Oca sebi za svjedoka zove.
Pilatova pravda milija je srcu,
al' svjetina viče sve pogrde nove.

Baraba im draži, tat i ubojica
od Sina Božjeg dok kraljevstvo im nudi.
Jer, nije kraljevstvo od ovoga svijeta,
za njega on plaća cijenu u krvi.

Po treći put Pilat grijeh neki traži,
al' grijeha nema po zakonu ni pravdi.
Tek svjetina svoje zle razloge ima:
“Njega smakni, pusti nam Barabu!”

Tad pogne glavu i ruke svoje pere:
“Nedužan sam u krvi ovog pravednika.”
Okrene se, ode i vojnike pusti
da masama ispune njihovu pravdu.

Grimiznim plaštem ogrnuše tijelo,
na glavu mu pritisnu krunu od trnja,
žezlo mu trska, smijeh, poruga himna,
nogom bosom stoji sred ledenog stijenja.

“Krv njegova na nas i na djecu našu!
U mislima njegovim još dugo ječi.
U srcu mu jasno da Bog tako hoće,
patnja Sina Božjeg druge patnje liječi.


II POSTAJA
( Isus prima na se križ)


I evo, teško breme ljudskih grijeha
u križu i muci on na sebe prima,
sve grijehe što jesu i što tek će biti,
jer on Sin je Božji i oprašta svima.

Grimizni su plašt rastrgale zvijeri
i žezlo se slomi pod nečijom nogom.
Tek kruna na glavi krvavo se znoji,
sramotna pred masom i pred samim Bogom.

Kamenje mu oštro izranilo noge,
izranio leđa bič kojim je tučen.
Krvavi mu znoj već oblijeva lice.
Predug je ovaj dan u kojem je mučen.

“Križ svoj nosim, Oče, za grijehe svijeta.
Evo, sve više približavam se tebi,
još časak samo Sveto trojstvo dijeli.
Sudbi svojoj nikad pobjegao ne bih.

Jer smrtno je tijelo, a vječita duša,
i bol ovaj lakše podnosim za tebe.
Pogled svrni malo na svog smrtnog sina
da težinu strašnu sad skinem sa sebe!”


III POSTAJA
( Isus pada prvi put pod križem)

Dok jednima suze, jauk, dušu peku,
drugi se smiju i rugaju toj boli.
Dva križa ulicama zločinci nose
i jednog pravednik koji Boga voli.

Za grijehe svijeta prvi puta klekne
pod bremenom teškim koji lomi kosti,
i glava mu klone na ranjena prsa,
u srcu za milost on Oca svog moli.

“Oprosti grijehe zavedenog puka,
čaša gorke boli prelila se moja.
Tijelo je slabo i oproštaj moli
za svaku kapljicu krvavoga znoja.”

Na kamenu oštrom i pod teškim križem,
kad rame nemoćno pod teretom klone,
Isus milost moli za krvnike svoje:
“Oprosti im, Oče, ne znaju što čine!”


IV . POSTAJA
( Isus susreće svoju svetu Majku )

“Čovjekom je rođen, Bogom će postati.”
Rodio se nije, a već sve se znalo.
Riječ Svetog duha, Betlehemsko svjetlo,
u štalici je skromnoj taj život dalo.

Od Marije rođen, od Tri kralja slavljen,
za ljude umrijeti biti će mu dano
i nikada neće skrenuti s tog puta.
Majci je oduvijek bilo dobro znano.

I sad, evo, stoji ispred sina svoga,
suze joj ispiru obasjano lice.
Tu ne treba riječi, jer srce se slama:
umrijeti prije njega nije joj dano.

Jer granice nema Božje dostojanstvo.
Za svaki je grijeh jedna kaplja krvi
pravednika, njenog voljenoga sina,
otkad dijete rodi, njoj bijaše znano.


“Očeva je volja, ti ne plači, majko.
Srce tvoje neka od kamena bude.
Tijelo je smrtno koje sada gledaš
i patnje su mala cijena koju dajem.

Suze ove gorke obriši sa lica,
pronađi, kao i ja, svetost u sebi.
Neka te se ljudski ne dotaknu grijesi.
Veličanstven cilj je što život dajem.”

I prolazi sin njen pored stupa njenog,
majci koja plače svjetina se ruga.
“ Bože, Oče sveti, gdje je milost tvoja!?”
Isusovo srce obuzela tuga.

V POSTAJA

( Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ)

Isus jedva hoda pod bremenom teškim,
a pomoći, eto, ni od kuda nema.
Polomljene ruke sad nemaju snage,
dok noge mu drhte, on gleda put neba.

Njegova je ruka ozdravila mnoge,
koljeno pred Bogom pognuo je često.
Sad nikoga nema da križ mu ponese.
I nikoga nema kad mu pomoć treba.

S polja svog se vratio Cirenac Šimun.
Za Isusom nosi križa teškog dio.
Na putu što poče, a trajat će dugo,
tek dio tereta primiti je smio.

Grijesi su teški, još teža je zloba
onih što za njim puni bijesa viču:
“Sam neka ga nosi, sam je križ taj htio!”
Iz ranjenog srca krvav potok teče.


I Šimun ga gleda poprijeko al' šuti
jer kamenje oštro i na njega leti.
Križ je drven, težak, a snaga je mala.
Samilosno srce ne teži osveti.

Barem dio puta, bar tereta dio.
Duša želi više, al' je volje malo.
Za krvavim tragom Isusa on hoda
i sve mu je više do čovjeka stalo.

VI POSTAJA
( Veronika pruža Isusu rubac )

Pod silinom grijeha on pokleknut neće,
sotonu od sebe otjera on davno.
On čvrst je u duši, al' krhak tijelom,
taj krvavi znoj mu sad zatvara oči.

Daleke su sjene što vidi pred sobom
i kamen je hladan za bose mu noge.
Tek svjetlost pred njim, gle, pruža mu ruku
i rubac bijeli na rane će doći.

Veronika srcem je pobožna žena
a Božja je volja pred Isusa vodi.
On otare lice od krvi i jada,
u ruke joj predaje zrcalo svoje.

Tu sliku na platnu, ogledalo duše,
krvavo lice radi krvave krune.
To slika je grijeha ljudi pred Bogom.
On grijehe briše i moje i tvoje.


Jer čisto je srce Veronikino bilo,
na svoje je grudi tu sliku privila,
za spomen vječni spasiteljeva lica,
za oprost od grijeha suza kanula.





VII POSTAJA
(Isus pada drugi put pod križem)

Sve više bole rane na tom tijelu
što smrtnima teške oprašta grijehe.
Sve teže podnose izranjene noge
tu težinu križa silom nametnutu.

Kleca sve više, prigiba se zemlji,
što veći su grijesi, to teže je drvo.
Pogni već jednom oholu glavu svoju,
olakšaj tu muku grijehom pritisnutu.

Pomoli se Bogu, oprost moli Sina
jer, evo, još jednom na zemlju on pada.
I smije se rulja, ruga se i buči:
“Hoće li on milost zamoliti sada?”

Oči mu zatvara bič sa čavlićima,
iz krvave krune nov potok poteče.
“Diži se, ti, pseto! Ti, kraljevski sine!
Udari još jače, neka ga zapeče!”


Povika su strašnih prepune mu uši.
Iz očiju bolnih suza srama teče:
“Oprosti im oče, ne znaju što čine!”
On još jednom tiho molitvu tu reče.




VIII POSTAJA
( Isus tješi Jeruzalemske žene)

U narodu se sada promijenio huk,
sad nariču žene za Isusom – Bogom,
al' osuda njegova bje izrečena
i gore, pred Ocem i pred sinagogom.

“Ne plačite sada, kćeri Izraelske,
naričite radije nad djecom svojom.
Sin sam što želje poštuje svog Oca,
pridružite se meni molitvom svojom.”

Pokloni se dio razbjesnjele mase,
i nariču oni što Isusa vole.
Milosti traže od svevidećeg Boga,
za oprost grijeha svojih usrdno mole.

Al' kasno je sada, i žene to znaju.
Njihovi su grijesi pritisnuli tijelo.
Velika je žrtva koju Isus daje:
smrt na križu je obećanje cijelo.




IX POSTAJA

( Isus pada treći put pod križem)

I uspona evo ka Golgoti strašnoj,
golom brdu koje žrtve svoje čeka:
ubojice, tate, zločince bez duše,
i nevino srce što život svoj daje.

Isuse Kriste, zar još možeš pasti
i pridići svoje izranjeno tijelo?
Jer evo, još jednom, kamen k sebi vuče
od strahote srce u grudima staje.

Zar tolike grijehe tvoj narod nosi,
ljubljeno to stado čiji pastir ti si?
A stado se smije, uz nasladu gleda
jer još uvijek glavu ti prignuo nisi.

“Još mrvicu snage, želja još je jaka,
udijeli Bože do Golgote silne.
A tada neka kraj već svemu tome bude,
da napustit' mogu ove rane bolne.”


I ustaje, silan, ljubavlju ponesen
onih koji svoje priznali su grijehe.
Sve je više onih koji milost traže,
tek tračak jedan mali Božje utjehe.



X POSTAJA
( Isusa svlače )

Na “mjesto lubanje” donese on svoj križ,
iznemogao padne na suhu zemlju,
kamenje se oštro u njega zabada,
a svijet se gura da još jednom vidi

patnju što trpi jedno ljudsko tijelo
ranjeno bičem iz krvnikove ruke.
On očima gleda čvrsto ispred sebe,
sudbine se svoje ni malo ne stidi.

Svukoše do gola presveto tijelo,
ono malo krpa što na njemu osta.
Dok svjetina urla on ponosno gleda:
Bog otac će reći kad će biti dosta

srama što nikad još vidio se nije
na Golgoti strašnoj, krvnikovom brdu.
Jer grijehe svijeta skinuti treba,
pružiti pučanstvu još jednom nadu.


“ Raskini Oče sve grijehe čovječanstva,
zbog tebe suze srama pustiti neću.
Veliku cijenu za narod ja plaćam,
nitko nikad ne bi ni mogao veću.

Oprosti im, Oče, kako je pisano,
nek' žrtva ova uzalud ne bude.”
Tako misli Isus i u nebo gleda,
i ne sluša više te povike lude.



XI POSTAJA
( Isusa pribijaju na križ )

Na križ što ga nosi polegli ga tada:
čavlima su oštrim pribili mu ruke,
kroz dlanove kojim liječio je ljude,
krv presveta teče od krvnikova bata.

Ni jauka Isus tad pustio nije,
tek zastenje malo kad do nogu stignu.
Između dva tata podigli su križ.
Kad ga razapeše bila su tri sata.

Haljine njegove razdijeliše tada:
svakome vojniku jedna četvrtina.
Za haljinu doljnju bacali su kocku.
Ispuni se Pismo, ta Božja istina.

Razbojnik se slijeva izruguje Kristu:
“Nisi li ti Krist? Spasi i sebe i nas!”
Prekori ga drugi, onaj s desne strane:
“Boga se ne bojiš, ti koji si suđen.

Po zakonu, pravdi, na križ si pribijen,
a on je mučen i raspet sa nama
dok na njemu nema nikakve krivnje.
Isuse, “ - reče, - “ ne ostavljaj me sama,

kad dođeš pred Boga ti sjeti se mene.”
Isus mu na križu sve oprosti grijehe:
“Danas ćeš i ti sa mnom biti u raju.”-
prošapće tad Isus riječi utjehe.

Rugali se dalje svećenici hrama:
“Druge je spasio, a sebe ne može!”
Smijeh prati riječi koje srce bole.
“Dokaži nam istinu, Sveti Bože.”

“Neka spasi sam sebe, ako je on Krist!
Neka ga Bog spasi, ako mu je mio!
Krist Kralj Izraelov nek' siđe sa križa,
nek' dokaže tako da jest što je bio!”

“Isus Nazarećanin kralj židovski”,
urezano piše nad njegovom glavom.
Sin je Božji i njegov Izabranik -
širit će se svijetom sa njegovom slavom.


Marija Majka pod križem gleda, plače,
sa njom učenik njegov, ljubljeni Ivan.
“Ne plači, majko, jer evo tebi sina.”
A učeniku veli:”Evo tebi majke.”



XII POSTAJA
( Isus umire na križu)

Tri sata na križu razapet je bio,
tri sata duga za jedan ljudski vijek.
Tri sata je gledao krvnike svoje,
trpio poruge, uvrede i smijeh.

Tri mu je sata na zemlju kapala krv
iz rana ljudskom mu rukom nanesenih.
Dok su mu ubojice pravile društvo
on je smrću svojom opraštao grijeh

koji on sam nikad počinio nije.
Od šestog sata kad spustila se tama
na zemlju cijelu jer Bog uze svjetlo,
još Isus je bio živ i tu sa nama,

a oko devet poviče iz sveg glasa
znano: “Eloi, Eloi! Lama sabaktani!?”
Znajući Isus da sve je završeno
“Žedan sam.” reče i dobi spužvu octa.

“Svršeno je.” šapne i tad glavu spusti.
“Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!”
kako je već davno bilo prorečeno,
čovjeku i Bogu već je bilo dosta.

Tad zastor se hramski razdere na dvoje,
zemlja se zatrese, a sveti se dignu
iz grobova svojih duboko u zemlji
da k Bogu i na nebo što prije stignu.

Stotnik pod križem i ljudi na Golgoti
tad otvore oči, probude se iz sna,
zlom zaneseni, zavedeni do kraja.
Sad istinu govore, neka svijet zna:

“Isus sin je Božji, na križu je umro
za oprost svih zala, otpuštenje grijeha.”
Tuga je zavladala, poruge nema,
u Jeruzalemu nema pjesme ni smijeha.

Tek pognute glave sad idu niz goru,
suze gorke ispiru slomljene duše.
Istina se širi iz kuće u kuću,
sad vjeru Izraelu laži ne guše.

Gle, svjetlost u tami pred njima se širi,
povratak sad čekaju Isusa svoga.
Jer, sam je rekao da će opet doći
sudit' žive, mrtve, sve u ime Boga.


XIII POSTAJA
( Isusa skidaju s križa )

Da subotu ne bi zaprljali čistu
zamole Pilata da tijela skinu.
Polome noge dvojici ubojica,
a treći je, kažu, već sam mrtav bio.

Ne lomiše mu kosti već bok je sveti
vojnik sa kopljem probio do srca.
Krv i voda tada iz njega poteče,
baš kako je Otac svevideći htio.

Tako je bilo da ispuni se Pismo:
“Jer ni jedna mu se kost slomiti neće.”
“ Gledat će onoga koga su proboli.”
I nije tada bilo žalosti veće.




XIV POSTAJA
( Isusa polažu u grob )

Isusa s križa skinuli su brzo,
položili tijelo na plahte čiste
učenik mu Josip iz Arimateje
i Nikodem Sveti još te noći iste.

Veliki je Petak bližio se kraju,
trebalo je brzo ukopati mrtve.
Na mjestu raspeća novi grob je bio,
Josipovom rukom iskopan te noći.

Samo jedno mjesto za Isusa Krista
raspetog na križu, prema Božjoj volji.
Nakon muka silnih umre smrtno tijelo
za pokoru svima, da svijet bude bolji.

Uskrsnut' će brzo, pridružit' se Bogu
u slavu svoju i slavu Oca svog.
Sa desne mu je strane kraj njega mjesto,
oslobođenom patnje i svega zlog.


ZBOG NAS I NAŠIH GRIJEHA

I ti koji čitaš redove te zadnje
učini da Isus sada sretan bude.
Patnja je njegova i zbog tebe bila,
kao za sve vjerne i poštene ljude.

Nosit' treba hrabro sve križeve svoje,
rekao je Isus i život svoj dao.
Znaj da život njegov i u nama živi,
kada padne naš križ i njegov je pao.


Pa neka život naš, unatoč sve muke,
neka položen bude u Kristove ruke.

:)

Proljeće
svuda oko nas.
U dašku tišine
uhvatih svoj odraz.
Smijem se.