Čekam te...

Čekam te.
Toplinu tvog dodira
u svakoj pori krijem.
Ruke su mi hladne, veliš.
Ja ne osjećam to.
Samo dodir koji me vodi
u jedan drugi svijet,
svijet nježnosti i nadanja,
svijet u kojem nema padanja
i gdje sve,
baš sve je toplo i blago
poput sjaja iz tvog oka,
dok me gledaš.
I mislim,
sve će jednom proći,
svaq tuga i bol,
sva sjeta mračnoga svijeta
jer ti ćešdoći
i pružiti ruke za još jedan nedosanjani san.
Čekam te.
Na vrelu života imenom te zovem.
I neka su ti ruke hladne,
njima mi daruješ sav oganj svemira,
dotičeš tajne strune
mog najdubljeg nemira.
I voliš me.
Zato te čekam...

Danas....

Reče mi prije nekoliko dana moja osobna liječnica, da bih trebala poslužiti kao ogledni primjerak. Baš se nekako tako ne osjećam, ispadne kao da sam ona stvarčica koju svi kod kupovine premeću u rukama i vraćaju na "tezgu", hhhahahhaha. No, da se ozbiljno bavim mišlju kako ne bi bilo loše donirati tijelo kad ga Duh moj napusti(bez prognoza, molim) u svrhu ispitivanja pojedinih organa - neka započmu sa mozgom, jer u tome po svoj prolici, kad razgovaram sa "normalnim" ljudima, nešto ne štima. Nekima još uvijek nije jasno, iako su mjeseci prošli, kako se mogu svemu smijati, a posebno dok govorim o svojoj situaciji. Ama, ljudi moji, što je to "moja situacija"? Naravno da se nisam pomirila sa činjenicom da mogu umrijeti jako brzo. Tko bi se normalan s time mirio, ali da shvaćam to kao tragediju, to ne! Pokušavam sa alternativom, jer onkolozi mi vele da mi oni više ne mogu pomoći. Sve je na meni, kako mi je rečeno. E, pa ako je na meni, krasno! Promjena ishrane iz temelja, što nije bilo tako teško kako sam mislila, izbacivanje šećera iz upotrebe( sad i jutarnju kavu kuham na medu:)), trenutno pijem ulje od koštica marelice, hladno prešano, zlu ne trebalo jer zadnji nalaz od danas govori ovo: karcinom se drastično povukao, trenutno miruje, limfni čvorovi su ispod granice mjerenja(što je najbolji rezultat koji sam mogla dobiti jer mi direktno produžuje život), slijedeća kontrola za cca 4 mjeseca. Do onda je moj jedini zadatak ne dozvoliti buđenje nemani i življenje u što normalnijim uvjetima. Ma može!!!!!! Sjedim, čitam, pišem, hodam, kuham, perem, peglam i...radujem se životu i svakom novom danu. Koliko sam razumjela, "normalnima" nije jasno da ja ne razmišljam o nemani non-stop. Ne pada mi na pamet. Posebno jer vele specijalisti da se nakon zračenja usne šupljine i glave uglavnom gubi osjet jezika, nema više okusa....kod mene se to sveee vratilo, osim što mi slano postalo zanimljivo, jer ako jelo presolim, postaje mi gorko! Hahahahhahahhahah. Onda si pomislim, pa previše soli i moraaa biti gorko, zar ne? Vi zdravi, pokušajte staviti soli na jezik(ne na rep), vidjet ćete da sam u pravu. Kava sa medom izvrsna je. Bolja od kave sa šećerom. Pokušajte. Najzanimljivije mi je kad me pitaju, kako si. Ama, odlično sam! I naravno, onda nisam normalna. Ma jesaaaaaaaaam! Samo sam ovo JA. Do faze isprobavanja kanabisa još nisam stigla(stvarno), a ono što je danas zaprepastilo onkologa na pregledu jest činjenica da već punih mjesec dana ne pijem lijekove protiv bolova!!! Nepotrebno! Bol je nestala. Prva je bitka dobivena. Znam da ne mogu dobiti rat, jer u konačnici, slijedi mi neminovno ono što mi slijedi - razdvajanje Duha od tijela, ali, bit će to kasnije. Puno kasnije!!!!!Sve vas volim:))))))i smijte se zajedno sa mnom!!!