O telekomunikacijama – još jednom i nikad više
Naporno radim. Ne znam padaju li mi teže dnevne ili noćne smjene.
Na posao putujem ko' da živim u Kanadi, a ne u ovoj pripizdini.
Ipak, znam da moram i trebam biti suludo sretna, jer mi je jednom u deset godina ostvareno ono Ustavom zajamčeno pravo na rad.
Teško zaspivam. Još teže se budim.
Kako su me satrale noćne smjene i putovanja, više ne spavam ni koliko bih trebala, a kamoli koliko bih zaista željela.
Jutros rano ustanem. Obavim sto stvari. Umorna i iscrpljena, s pokočenim gornjim dijelom kralježnice, kažem svom sinu jedincu da idem odspavati i da me ne budi osim ako nije nešto hitno.
Malac je ozbiljno shvatio moj pogled. Bar sam ja tako mislila.
Jedva utonem u san.
Čujem glasno lajanje moje čupave ljubimice. Jasno razlikujem kad laje na poštara, popa ili na nekog iz komunalca. Posve benigno laje na prijatelje i poznanike.
Ovo je nalikovalo režanju i kidanju kapije istovremeno.
Podižem glavu s jastuka i vidim sina kako blijed stoji iznad moje čupave glave i govori mi kako je policija ispred kuće.
Tog trena smo nas dvoje sami u kući. A, tad se obično događaju sva sranja. Nekim čudim moj đuvegija nije bio kod kuće.
Ne znam ni kako sam sišla niz stepenice u kući a da pritom ne slomim nogu ili dodatno ne povrijedim zdravi dio kičmenog stuba.
Otvorim prozor (tako ja komuniciram sa svijetom – ne otvaram vrata kapije, namjerno), i ne vidim nikoga iz jakih snaga MUP-a.
Nagnem se kroz prozor. Umalo odustah, ljuta kao pas, kad'li vidim mladića kako trči s fasciklom niz ulicu. Sav je sretan što me ipak našao. Pomislila sam da je nešto jako važno kad me tako ozaren odlučio pozdraviti.
On je iz naših monopolističkih telekomunikacija, nasmiješen mi veli i ne pita želim li znati nešto o istome, već počinje verglati ko' da ga plaćaju po riječi izgovorenoj u minuti.
Kažem mu da stane, da sam spavala i da me probudio, jasno mu dajem do znanja da jedino mrtva mogu slušati o pogodnostima koje mi nude njegovi šefovi.
Mladac, očigledno zaigran svojim agentskim sposobnostima dobrog prodavača magle mi kaže kako sam jako lijepa kad se probudim. I, dodaje da je bio sarkastičan.
U tom trenu mi se svijest potpuno zamračila.
Dvoumila sam se između toga da ga kroz prozor uvučem za uši i počnem mlatiti oklagijom koja stoji iza frižidera za-ne-daj-Bože, ili da skočim na njega kroz prozor i da ga udavim na licu mjesta.
On je trabunjao o impulsima i pogodnostima. Ništa ga nisam čula.
Odustao je kad je rekao da se više ne može nadglasavati s mojim psom koji je očigledno jako opasan.
Mutant pit bul terijera, kažem mu. Dresiran da prikolje takve kao ti.
Mladac se ukočio, iskolačio oči, ispružio ljigavu ruku kroz prozor, i dao petama vjetra.
Nisam se vratila spavati. Pišem ove redove ljuta kao i uvijek kad me spopadnu kojekakvi agenti ovih ili onih telekomunikacija.
Ovi monopolistički su najgori.
Tako su mi ljetos, u ugodnom razgovoru sa susjedom, pritrčale dvije djevojke: jedna lijepa kao sa slike, druga ružna kao Pepeljugina sestra. To je valjda tako i u tim telekomunikacijama, kao u američkom filmu. Idu lijepa i ružna - da ti svojim izgledom odvuku misli s onih malih slova svakog ugovora.
Obje vrbovane da ti zagorčaju život.
Kako su mi veselo pritrčale na ulici, pomislila sam da sam dobila rješenje o otplaćenom kreditu u švicarcima.
Kad ja tamo, a ono međutim!
Drznica (ova ljepša) mi predlaže da je jako pametno da koristim ove šupke iz gornjih redova, jer da su toliko pogodni da je to za popizdit'.
Slušam ih, i osjetim kako mi se vilica grči, krenem otvoriti vrata da pustim psa i istovremeno izgovaram riječi koje ne spadaju u vokabular jedne plavuše, kad shvatim da one ništa nisu krive, i da su tu da zarade neki dinar.
Ispričam se uljudno, nasmiješim se i kažem da to ne shvaćaju osobno, jer da je meni pun kurac njihovih pogodnosti. A, kako nisam na njihovoj mreži, život mi je ljepši i lakši, a mislim i duži, za bar nekoliko sati, ako ništa drugo.
Obje sam ih mogla roditi, ali su se bez pardona obje ljutnule što sam se usudila reći što ide njih i njihove šefove.
Krenuše u kontranapad pred mojom kapijom.
Tako su svi dresirani. To ima je dio nauka koji steknu kad koraknu jednom nogom u svijet prodavača magle.
Ja sam rođena u neko drugo vrijeme.
Moju je generaciju lomio rat i kojekakve vojne i paravojne skalamerije. Pa smo preživjeli.
A, rođeni smo i odrasli u neko pitomo vrijeme u kojem je telefon postojao da bi se nekoga zvalo kad je nešto jako hitno, jer su ljudi živjeli za stvarna druženja i okupljanja.
Povrh svega, ugovori se nisu sklapali u dvorištima, na ulicama, niti su ljudi bivali varani i prevareni.
Danas su stvari bitno drugačije.
Gladni smo virtualnih komunikacija, online rasprava više nego kruha svagdašnjeg.
A, prodavači magle jezde našim ulicama ne znajući ono osnovno koje sam naučila još kao posve mala: postoji kućni red, tamo negdje od 15 – 17, kad se ljude ne zove, ne smeta, pusti ih se da udahnu zraka nakon napornog radnog dana.
Danas više ništa ne vrijedi.
Moje obazrivo i kulturno ponašanje obično završi s psovkama, pa ispadnem gora od onih najgorih.
Kad malo bolje razmislim, ništa mi drugo ne preostaje, nego da kroz život nastavim hodati s mojom čupavom nemani, pa kad ja ne uspijem otvoriti vrata s osmijehom, nek' ona zareži da ja lakše nogom otvorim vrata!
Možda bi bilo ljepše i zanimljivije!
Možda je to svijet po mjeri današnjeg čovjeka!
Oznake: Telekomunikacije, prodavači magle
28.01.2016. u 15:52 | 0 Komentara | Print | # | ^