O jednom upaljaču, šibicama i Nebojši Glogovcu
Već dugo ne napisah niti jedan redak. No, kako kažu: ono što te ne ubije, sasvim sigurno te ojača. Ili, pak motiv nađeš u nekoj običnoj sitnici.
Mene je strefilo ovo drugo…
Vrlo često primjećujem kako se ljudi stide svojeg mjesta stanovanja, svojeg porijekla, ili pak svojeg imena. Ja se, uglavnom, ne stidim ničega. Kad me upitaju gdje sam studirala, gotovo glasno uzviknem da sam studirala u Beogradu, i, namjerno naglasak stavim na drugi dio riječi, onako kako to čine i sami Beograđani. Namjerno to radim. Promatram reakcije ljudi. Vidim kako počnu gutati knedle, kako im se oči izobliče, kako počinu krkljati i nesuvislo mumljati. Pa, nisam studirala genocid i sjedila u klupi s Adolfom Hitlerom. Studirala sam gdje sam htjela. Ne i ono što sam htjela…
Uvijek imam spreman odgovor za domoljube i rodoljube. Jer, za razliku od njih – ja oduvijek volim svoju zemlju, da je ne volim odavno bih dala petama vjetra. I, zato se ne sramim. Ni godina, ni porijekla, ni nepripadnosti vjerama i religijama. Ne stidim se ničega. Pa, ni mojih studenskih godina…
U tim mojim beogradskim godinama nije se desilo bog-zna-kakvo-čudo. Nisam čak ni diplomirala. Dogurala sam do statusa vječnog apsolventa. Nisu te godine bile ni po čemu posebne. Bile su tužne, osamljene, otuđene, omamljene nesnalaženjem u prostoru i vremenu. Prostor koji sam voljela me proždirao. Vrijeme u kojem sam živjela izjedalo je svaki djelić mog tijela i uma. Gotovo vidno sam posrtala pod teretom devedesetih… Ipak, ni po čemu obične nisu bile te moje beogradske godine…
Radila sam svašta kako sestra i ja ne bismo bile doslovno gladne. Držala sam instrukcije bahatoj i dokonoj beogradskoj djeci. Trčala s kraja na kraj grada kako bih stigla napisati domaću zadaću razmaženim derištima.
Tako sam jedne večeri prolazila Zelenjakom i gotovo pala, kad je ispred mene banuo mladić mojih godina i pitao imam li upaljač. Nisam imala upaljač.
Sutradan se desilo isto. Trčala sam istom stazom, kasnila na isto mjesto. Imam li upaljač, pitao me isti glas gotov se prepavši jer sam mu ovog puta vidjela lice. Imao je kratku kosu, bio viši od mene, vitak i lijepih, tamnih očiju. Zaigranih očiju. Kosa mu je bila isprugana kao u zebre, samo što su njegove pruge bile žuto-crne. Izgledao je gotovo nestvarno. Ipak je imao konkretan problem. Ni on ni ja nismo imali upaljač.
Ne pušim, kažem mu, i nemam upaljač.
Nasmijao se i vratio par metara unatrag zavukavši se iza kontejnera za smeće.
I, ne bi ova priča bila ni po čemu drugačija od bilo koje druge da me taj isti čovjek nije zaustavio i treću večer.
Pa, jesi ti normalan? I, jučer i prekjučer i danas ti kažem da me ne zaustavljaš, jer nemam upaljač…
Opet se zahvalio kao da sam mu dala upaljač i vratio na svoje mjesto – iza kontejnera…
Nije mi vrag dao mira. Kupila sam šibice… Nisam imala za upaljač. Eto kakve su, uostalom, bile te moje studentske godine. Ogoljene da nisu ni za upaljač imale…
Sutradan sam u rukama držala šibice i krenula istim putem. Nitko me nije zaustavio ovaj put. Valjda sam jučer ostavila neki utisak. Povela sam sestru sa sobom, jer sam joj u međuvremenu ispričala priču. Njoj je bila presmiješna. Meni je išla previše na živce. Jer, svaki puta, u trku, zaustavljao me kako bi pitao nešto potpuno nevažno…
Stala sam pored kontejnera i zavirila. Prepoznali smo se. Ustao je i prišao mi.
Donijela sam ti šibice. Nisam mogla kupiti upaljač.
E, hvala ti ko' i da jesi. I, šibice su dobre.
Daj da se upoznamo sad, red je… Ja sam Aleksandra, pružila sam mu ruku.
Imaš lijepo ime. Ja sam Nebojša.
Drago mi je, Nebojša. (nisam mislila da on ima lijepo ime, pa sam šutjela, iako nisam ni znala šta bih zapravo rekla, jer nismo imali bog-zna-kakvih zajedničkih tema, a problem oko vatre smo riješili)…
Kad sam ga pogledom pozdravila da krenem, stala sam sestri na nogu, koja je otvorenih usta buljila u čovjeka.
Jebo' te, pa to je Nebojša Glogovac, prošaptala je moja mlađa sestra.
Jesi ti stvarno Nebojša Glogovac, okrenula sam se i upitala?
Jesam, rekao je.
E, dobro, odoh ja sad, drago mi je da smo se upoznali, Nebojša Glogovac.
Odgurala sam sestru koja i dalje držala usta otvorena.
Tad je polagala prijemni na glumi. I, jako je dobro poznavala mog drugara iza kontejnera. Ali, on je odavno bio na daskama i tutnjao glavnim ulogama pa nije poznavao nju.
Meni je on tada bio posve nevažan. Ja sam sanjala neki drugi san. U mom su životu postajali i opstajali samo taktovi Čočeka, u mojim su mislima živjeli koraci najzamršenijih koraka neke koreografije. Bavila sam se onim prizemnim dijelom umjetnosti – folklorom. A, folklor i gluma nisu se susretali na istim mjestima. Nisu se stizali upoznati. Da igraju u folkloru, neki su se sramili priznati. Neki to čine i danas.
Mene je danas sramota priznati da mi je žao što nisam imala više petlje.
Što sam u životu češće odustajala, nego bivala ustrajna i uporna.
(Ne jebu lepi, nego uporni, kaže stara poslovica…)
Naravno da ni sanjala nisam da se u životu nema vremena za odustajanje i neodlučnost. Isto onako kako sam kupila šibice, trebala sam uraditi još puno toga u životu.
E, moja Micojka, a da si zavirila iz tog kontejnera, danas bi bila gospođa Glogovac, kaže meni moja prijateljica.
Da jesam, ne bih upoznala tebe, odvratim joj. Složimo se oko toga.
Ipak, s nekim odmakom, i s ponekom godinom više, nije mi žao što sam zagazila u ovaj svoj život baš ovakav kakav jest.
U jedno sam sigurna – bila bih zavirila i ostala iza onog kontejnera da mene nije čekao neki moj Glogovac na jednom sasvim drugom mjestu.
Da je trebalo i valjalo, valjda bi se i dogodilo…
Oznake: Glogovac, upaljač, šibice, beogradske godine
24.12.2013. u 21:51 | 0 Komentara | Print | # | ^