O jednom osmijehu
Ljudi su čudna sorta, odavno to znam, i svakim se danom to na ovaj ili onaj način potvrđuje.
Ono što nam je nekad bilo čudno ili ono što smo kao mlađi smatrali apsurdnim, posve drugačijim očima gledamo kao stariji.
Dok su me kao mlađu medicinski tehničari pitali jesam li slučajno trudna, gotovo bih uvredljivo odgovarala da nisam, jer oni su pak, po bistrini mog pogleda trebali znati i zaključiti da je moja osviještenost na visokom nivou, te da se meni, ni pod koju cijenu ne bi moglo 'slučajno dogoditi' da sam trudna.
I manje sam stvari u životu planirala, a da neću nešto tako važno...
„Jeste trudni?“, prenuo me muški glas.
Odsutno sam ga pogledala.
Ponovio je pitanje.
Nisam, nisam trudna, rekla sam mu još uvijek zbunjena.
Zašto ste zbunjeni, pitao me.
Zato što nisam očekivala da će me to netko pitati. I, zato što mislim da sam odveć starucnila da bih mogla biti trudna. I zato što me već dugo nitko nije zamolio da skinem grudnjak. Al', jebat' ga, morala sam ostati u potkošulji. Zato što izgledaš kao da si ispao iz inserta Uvoda u anatomiju, a ja izgledam potpuno tupavo i bespomoćno.
Naravno da ništa od toga nisam rekla. Upitno me gledao.
Uspjela sam se nasmiješiti i reći mu da ga vodim na kavu. Ako ima vremena.
Rado bih popio kavu s tobom, rekao je.
Opa, zar smo tako lako na ti?
Ali, tamo u hodniku, čeka me još puno suknji i fertuna, i godišta koja svakako ne moram pitati jesu li trudna.
Znači da nisam za baciti, uspjela sam procijediti.
Za baciti? Zašto bi tebe netko bacao?
Da imam vremena, objasnio bih ti…
Dovoljno majstore, pomislih u sebi. Nema potrebe.
Sve sam shvatila.
Nasmijana sam izašla s odjela radiologije. Nisam ni pitala je li sve u redu s mojim srcem i plućima. To ću, svakako, saznati na vrijeme.
Eto. Toliko malo treba za jedan osmijeh.
Oznake: trudnoća, osmijeh, radiologija
19.06.2013. u 13:22 | 0 Komentara | Print | # | ^