Devedesete
Da je živ, moj 'đed Milan bi me sigurno pogledao ispod naočala i naglas primijetio kako jedan od najboljih svjetskih rukometaša s naših prostora ima poprilično godina, ali kako je godina njegova rođenja obilježila nešto posve drugo: smrt druga Tita. Dakle, ni po čemu se ne bi moglo reći da je značajna po rođenju jednog od najboljih sportaša današnjice, već se prema našem lokalno-patriotskom-balkansko-jugoslavenskim mjerilima on rodio te godine kad je umro Tile, i eto, vidjevši koliko je spomenuti igrač starucnuo, mi zapravo zaključujemo koliko dugo Maršala nema s nama…
Ili, pak, dok bi čitao novine i ostavljao trag na bakinom tek opranom i opeglanom stolnjaku, 'đed bi, sad već zagalamio kako jedan od najboljih svjetskih rukometaša živi od kako je propala SFRJ. Dakle, on je mlađahan. Toliko dugo, dvije decenije čak, ne živimo pod istom ambrelom, ostali i dragi nam sunarodnjaci i mi, koji se silno trpamo u zapadnjačke redove, i isto tako silno se trudimo ne biti dijelom balkanske ergele.
Davno smo prestali računati nešto što je bilo prije II ili čak I svjetskog rata, jer nema puno onih koji još žele o tome pričati. I, moj je deda, uostalom, umro. Na moju veliku žalost, jer bilo bi zanimljivo danas, kad sam ja već, malo omatorila, sjediti s njim pod trešnjom i pričati o onome što je nekada zanimalo njega a odnedavno sve više i mene. No, njega nema, a ostali koji su još živući ne ulijevaju baš neko povjerenje…
Dok je bio živ, deda bi stalno pokazivao na svoju sliku iz lične karte, i govorio kako na njoj izgleda kao Stane Dolanc. Poslije, po početku još jednog balkanskog sukoba, deda bi pokazivao na istu sliku, ali je malkice promijenio pristup pa je objašnjavao kako ta slika datira iz vremena dok je još bio živ. Sve drugo, sve poslije te slike, nije više dijelom njegova života. Bio je u pravu. Nije ni bilo ljudski niti malo sve ono što se dešavalo pod kapom nebeskom na brdovitom Balkanu devedesetih godina. Iako nerado priznajem, ali one Balaševićeve Devedesete mi, nekako tih istih godina, a na moju veliku žalost, postale himnom. Jer, malo nam je toga preostal tih nesretnih i zlosretnih godina. Otimalo, se, kralo, pljačkalo i ubijalo pod okriljem kojekakvih zastava i u ime slobode.
Ja se nisam snašla. Nisam postala imuna na zlo. Deda i baka su životarili. Poslije im se pridružila i prabaka. Onda smo jedno vrijeme živjeli nas četvero, u kući, koju je prethodno preuredila JNA. Deda je bio sretan što su mu ostavili stari radio na kojemu bi mu danas pozavidjeli arheolozi, no nije odustajao od traženja stanice koja ne krči. Ostavili su nam i stari TV, koji naravno, nikako nije bio u boji. Često nije imao nikakve boje, i još češće nije radio. No, uvijek bi, ne znam kojim čudom, i ne znam zašto, proradio kada bi ga deda (i ja nekada kriomice) drmnuo šakom sa strane. No, deda je i zbog tog oronulog ognjišta današnjice bio sretan.
Bio je čudan ponekad, gotovo nerazuman, ali sada, s ovoliko godina, razumijem zašto je htio da kapija stalno bude zaključana, i razumijem da se bojao. Nije imao čega, jer nikome ništa nije uzeo, ali baš zbog toga što mu je bilo lako nakalemiti bilo kakvu pizdariju lokalnih šerifa, deda bi obično stradavao. Ni kriv, ni dužan.
Jednom neprilikom je završio u stanici lokalne milicije jer su ga uhvatili kao paljetkuje kukuruz. Lokalni umovi, kao da su kutrili iz nekog prikrajka, i iskočili iz nekog grmlja, te ga priveli zajedno sa njegovim tačkama. U stanici je proboravio jedno poslijepodne, dok su se drugovi forenzičari motali oko tih tačaka a sve u cilju utvrđivanja da se privedeni toga dana motao po obranim poljima kukuruza. Kad sam saznala šta se desilo mom najdražem pretku, odletjela sam bez metle u tu istu stanicu milicije, i ispod glasa rekla komandiru da pusti dedu, jer ću mu grkljan prerezati golim rukama. Komadnir, inače, lokalni belezvrkan, sa završenih nekoliko razreda neke škole, tupavo se nacerio, no iskreno mislim da se puno više uplašio. Tada sam bila preluda i premlada, prenaivna i preblesava. No, stanoviti izdanak ljudskog roda ipak se udostojio pustiti mog dedu.
Onda sa mislila da ga je pusto jer su znali da deda nije kriv. Danas znam da su ga pustili jer se mamlaz uplašio mene. Uplašio se siline, istine, odlučnosti, hrabrosti, ludosti, mladosti. Nazovite to kako god hoćete. Seronja se uplašio dobre energije. Uplašio se jednog djevojčurka koji je goloruk došao po svog dedu i njegove tačke. I, danas kad se toga sjetim, kao i njegovog tupavog pogleda, smrznem se, i naviru mi kojekakve misli, kojekakve me ružne spodobe počinju progoniti. No, počnu i zastanu, jer sam ih na vrijeme stjerala u vražju mater. Sad su na pristojnoj razdaljini. Teplijaju po svojim lažima, i vjeruju kako su iste odavno postale istine. Neka im, meni ionako ne trebaju. Ja svoj put odavno znam.
Dakle, kako god okreneš, sve se u našim životima svodi na vrijeme za vrijeme druga Tita, u vremena dok smo primani u pionire, u vrijeme prije i poslije rata. Nikako da tim godinama damo i službena imena. Možda nam je svima preteško dati im brojčanu vrijednost, jer mislimo, lakše nam je tako, da su nam baš te godine krive što više ne živimo ko' ljudi. Nećemo ni živjeti ko' ljudi dok ne ščepamo za grkljan barabe koje još vitlaju ovim prostorima kao da se nisu dovoljno umorili, nakrali, naotimali, nalagali. E, moj narode, pa jebi se onda, i živi u svom blatu, jer bolje nisi ni zaslužio.
(2011. godina)
