Aktualije

utorak, 27.02.2007.

Mali update i nešto sasvim drugo

Hm... Nisam mislila da će moj posljednji zapis izazvati toliko reakcija. Al neka, dobro je da smo, bez obzira na različite stavove, počeli raspravljati i o liječničkoj (ne)etici. Iako, da smo normalna država, ovakve stvari bi se trebale rješavati automatizmom sustava i same od sebe i bez nekih velikih rasprava. Velike rasprave bi imali oko važnijih tema... kao što je školovanje naše djece, gospodarska politika, je li Vukelić odgovoran ili nije, koja je vizija razvoja zemlje... No, valjda i ova rasprava pokazuje da još uvijek prolazimo kroz ljepote tranzicije. Valjda ćemo i mi skoro postati dosadna razvijena europska zemlja u kojoj se bavimo i tim dosadnim, ali za život sto puta važnijim stvarima. Negdje na kraju prošlog posta sam zapitala hoće li itko od nadležnih državnih tijela kao i od stručnih asocijacija reagirati. Nisam vidjela još niti jednu reakciju, ali mi je došla dojavica na e-mail da je ministar Ljubičić također osudio uvredljive i ponižavajuće izjave te da je (navodno) zatražio službeno očitovanje Liječničke komore. Naravno, to još sve nije provjereno ili barem nije javno, ali se nadam da će uskoro doći do nekih javnih iskaza i očitovanja. Epour si mouve... And now, something completely different... Ovaj tjedan traje Zagreb Dox - međunarodni festival dokumentarnog filma. Ovdje imate i raspored pa navratite ako vas što zanima. Ono što je meni privuklo pažnju, a nekako je i u skladu s glavnim sadržajem ovog bloga je dokumentarni film Martine Globočnik (produkcija Fade In): Vragovi crveni, žuti, zeleni (to posebno za nas koji smo se prepoznali u tim prozivanjima ). Film će premijerno biti prikazan u četvrtak, 1. ožujka 2007. u 10 sati u Dvorani SEK u Studentskom centru, Savska 25. Film prati povijest društvenih pokreta u u Hrvatskoj od početka osamdesetih do danas. Podsjeća na akcije Svaruna, nastojanja da se tokom rata djeluje protiv militarizacije društva, zalaganja za prava žena i pomoć žrtvama nasilja u obitelji, kampanju "Glas 99", akcije za zaštitu okoliša, izazove globalizacije... Nakon filma slijedi razgovor u krugu onih čije djelovanje film prati, i svih koje zanima što se događa s civilnim društvom u Hrvatskoj: - što smo naučili iz godina kada je bilo "teško, ali jednostavno"? - kako djelovati u 'normalnijim' okolnostima? širenje građanske kulture aktivnog sudjelovanja i/ili profesionalizacija i 'NGO-izacija' - civilno društvo i politika: hoće li ikada više biti potrebno nešto poput "Glasa 99"? - civilno društvo i pluralizam: koliko i kakvih građanskih kultura imamo? - i sve što smatrate važnim i na što vas potakne Martinin film... Nažalost, zbog posla mislim da neću stići na tu projekciju, ali bih rado jer me baš zanima i film i razgovor kasnije. Ako netko od vas ode, zanimala bi me mišljenja...

- 11:36 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 24.02.2007.

Liječnički seksizam

Ne spadam u militantne feministkinje, ali... Što je previše, je previše. Čitaj pažljivo: Što ste onda vi ginekolozi? - Mi smo cijeli radni vijek uz nešto što je muškarcima vrlo drago. I time uljepšavamo život svima… Svima!? - Da, svima. Pacijenticama i sebi! Dakle, koliko ste ih u svom radnom vijeku vidjeli izbliza? - do svog odlaska u mirovinu prošle godine, kako vi kažete, izbliza vidio - oko sto tisuća! Od tih sto tisuća bliskih susreta s vaginama neku ili neke ste sigurno posebno zapamtili? - Da. Evo, da sad stisnem oči sjetio bih se nekih frizura. Frizura!? - Kako ne. Vidio sam kao ginekolog da dame ne paze samo na frizuru na glavi, nego i na frizuru međunožja. Bas po nekim specifičnim frizurama na tom dijelu tijela zapamtio sam neke pacijentice… I koja vam je frizura ostala najdojmljivija? - Eto, jedna dama je frizirala svoje međunožja tako da je u njemu dominirala jedna prekrasna naušnica… Valjda - napičnica! I kako vam je bez bliskog kontakta s najlipšom stvari na svitu? - A tko vam kaže da sam bez bliskog kontakta s, kako ste vi kazali, najlipšom stvari na svitu? Mislio sam isključivo na pacijentice… … i ja isto! zato znam i sada, kao umirovljenik, uskočiti u zamjenu, raditi kao ginekolog. Znate li onaj vic o ginekologu: da on žene ne prepoznaje po faci nego, oprostite na izrazu, po pički! Ako pacijentice steknu pravo povjerenje u ginekologa, neke od njih znaju mu povjeravati svoje probleme… … Vezane za organ zbog kojeg dolaze ginekologu? - I to! U svakom slučaju, ako je odnos liječnika i pacijenta pravi, ako pacijent ima puno povjerenje u liječnika, onda mu on ponekad znači puno više od liječnika… - Kako je kad starica dođe na ginekološki stol? Važno je dati joj punu pažnju kao da je ušla misica! - Onda, je li dosadilo gledati cijeli život taj ženski organ? Nije! Ovo gore nije izvadak iz neke priče ili lirskog teksta. Ovo gore su vam citati iz intervjua u subotnjem broju Slobodne Dalmacije od 24. 2. 2007. u prilogu Spektar na str. 19.! Ovaj par excellance seksistički intervju sa dr. Srđanom Zavorovićem je napisao novinar Milorad Bibić pod naslovom "Vidio sam ih oko STO TICUĆA!" kojim se na najgrublji način vrijeđaju žene i krši liječnička etika. Ne znam kako dr. Zavorović zaslužuje da ga se zove doktorom jer je ovim svojim intervjuom i izjavama pokazao da ne poštuje niti minimum liječničke etike. Dajući seksualno i sekstičko obilježje ginekološkom pregledu, on ponižava ne samo svoj profesiju nego i sve svoje pacijentice te žene općenito. Pa zar svaki puta kad idemo ginekologu oni razmišljaju na takav način? Koma. Čudi me i (očigledno) veselje novinara. Navodno je htio biti humorističan. Ali svojim je pitanjima ne samo poticao na seksizam nego i davao sekstističke i ponižavajuće komentare. Ma, gade mi se... Zanima me samo hoće li reagirati Liječnička komora, Hrvatsko novinarsko društvo, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova i ostale institucije. Jer ovo je too much čak i za jednu patrijahalnu i muško-šovinističku Hrvatsku. Ma koliko se trudili biti duhovitima... Jer ispred svake duhovitosti stoji ljudsko dostojanstvo.

- 19:48 - Komentari (89) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.02.2007.

Ostao nam Vukelić ministrom, al Sanader nema više potporu u Saboru

- 22:13 - Komentari (15) - Isprintaj - #

New Delhi u tekstu i slici - part 4 - hrana

Ja ne volim ljutu hranu. I to nije dobra karakteristika vlastitih preferencija u okusu kada se ide u Indiju. Jer je u Indiji sva hrana jako, jako, jako ljuta. Kad sam naručivala klopu, tražila sam not spicy. I dobila sam nešto jako ljuto što je ipak bilo jestivo tj. mogla sam pojesti. Ono što je njihovo normalno i spicy, je za prosječne zapadnjake (pa čak i za Slavonce) jako, jako, jako juto; gotovo nejestivo. Ono, suze ti idu na oči na tri metra od samog mirisa. Indijci jedu prstima tj. rukama. Malo mi je to čudno bilo, al sam i ja nakon dva dana počela jesti rukama. Ufuraš se u film jer ti naprosto nema druge. (A i čistoća bešteka nije baš ulijevala povjerenje; ruke sam bar prala tj. dezinficirala prije jela.) Osim podjele na spicy i not spicy, postoji i podjela na vegeterijansko i ne-vegeterijansko. Ima kod Indijaca dosta vegeterijanaca i jela sam dosta povrća pripremljeno na jako atraktivne načine i u neočekivanim kombinacijama i okusima. Indijci jedu dosta luka. Posutog s nekom ljutom paprikom (ili se meni to bar doimalo kao paprika). Na slici vidite jedan lijepi i fini obrok. U tanjuru su panir mahan (ne znam jel se to baš tako piše, ali..), kebab. Sa strane vidite i naan te roti. Panir je sir. Jede se u svakojakim umacima (ovdje u crvenom). jako fini mi je bio i u zelenom umaku. U svakom slučaju, sir (panir) je otkriće i nećete fulati ako naručite "panir nešto". Sir nije ljut, ali umaci jesu. Kombinacija nije loša. Kebab (ili ono što oni zovu kebabom) nema veze s onim kebabom kojega mi znamo. Kebab su zapravo pečeni komadi raznog mesa (ovdje: piletina, riba i janjetina). Komadi mesa su u neke začine uvaljani (ljuto!) i onda pečeni na grilu ili na nekoj tavi. Nije loše. Piletina je zapravo imala miris roštilja. Teletinu i govedinu ne jedu (krava je sveta životinja), kao ni svinjetinu (ima i dosta Muslimana). Naan su vam ove palačinkice koje vidite na tanjuru. Rade se u jako zanimljivim pečicama i jako su ukusne. U košarici gore lijevo je roti - neka druga vrsta tih "palačinkica" ali bitno tvrđe i bitno ljuće od naana. Jede se na sljedeći način: otkine se komad naana i onda se rukama njime zagrabi komad mesa, povrća... Malo je to nespretno na početku jer im je sva klopa uglavnom u saftovima nekakvim, al se čovjek ispraksira pa ne curi baš sve na sve strane. Na kraju obroka dobijete neko zrnje - mouth refreshener. Pa tako svi oni intenzivni i jaki mirisi nestanu iz vaših usta, a pretpostavljam da manje smrdite i ostalima oko sebe. Razmišljala sam ja malo o toj njihovoj hrani. Ona je ljuta dobrim dijelom zbog higijenskih razloga. Ma, uz tako ljutu hranu, nema šanse da vam neke bakterije prežive u želucu... Uvijek to tako nekako priroda uredi. Hm, baš me zanima ima li u Zagreb neki indijski restoran... Pa da probam i ono što u Dehiju nisam stigla.

- 15:36 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 21.02.2007.

I HDZ-ovci kradu, zar ne?

Ja sam se opet malo (poslom) smucala po inozemstvu. Istina, sad znatno bliže i kraće, al me svejedno nije bilo u RH. S tog putovanja vam neću ništa pisati jer naprosto nemam što - vidjela sam samo hotel i poslu mi pripadajuće lokalitete. Vidim da je u novinama pisalo kako su HDZ-ovci masovno, predvođeni dr. Ivom, nadopunili imovinske kartice. Svi su popisali pokretnu imovinu koju imaju. Pa smo saznali da su jako, jako bogati. Znatno bogatiji nego što bi se to iz njihove plaće moglo zaključiti. I u tom grmu leži zec! Nije problem što su ljudi bogati. Da je bar više bogatih ljudi. Problem je u tome što to (i toliko) bogatstvo nisu ni na koji način mogli steći od svoje plaće i ostalih legalnih prihoda! E sad, ako nisu sredstva stekli iz plaće, a toliko nisu mogli ni teoretski, otkuda im novci da pokupuju imovinu tolike vrijednosti? Mislim, netko zločest (a ja zločesta nisam) bi sigurno olako zaključio da se to negdje uzelo, pokralo, da ih je netko podmitio ili tako nekako slično. Samo, HDZ-ovci ne kradu, zar ne? HDZ-ovce ne potkupljuju, zar ne? HDZ-ovce ne korumpiraju, zar ne? Iako, cijela ona u ratno doba provedena privatizacija, svi oni nestali novci (npr. 6 mil iz Brodosplita) su negdje morali završiti zar ne? I metoda mi je zanimljiva. Umjesto da dr. Ivo odgovori kolika mu je vrijednost satova i odkuda mu (što ga je Povjerenstvo i pitalo!), on i cijela bulumenta zasula Povjerenstvo papirima. I sve su podatke dali osim onih koji su od njih bili traženi. Posebno mi je zanimljivo odkud Mačeku,vrlom HDZ i Vladinom glasnogovorniku, vrijednost pokretne imovine od cca 440 000,00 kn. Pa čovjek do pred koju godinu bio lokalni novinar u Varaždinu! Ili, kako jedan moj prijatelj kaže: ...izveli su cijelu predstavu kako bi pokrili lažljivca uhvaćenog u laži, to jest s prstima u pekmezu (a satom na ruci)... Zamulji, zakukulji, prokaži se kao veliki demokrat - to je HDZ-ovska metoda. Al mene nisu prefarbali. Jesu li vas možda? Dr. Ivo, koja Vam je vrijednost satova i kako ste ih stekli? Ako ste ih dobili, od koga i za što? Ako ste ih kupili, od kojih novaca ste ih kupili, pokažite račune i carinske deklaracije. Hvala. PS Ima još nastavaka iz New Delhija. Moram se s vremenom dogovoriti.

- 18:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.02.2007.

New Delhi u tekstu i slici - part 3 - moji domaćini i sigurnost

Indijci su definitivno najljubazniji ljudi kao domaćini koje sam ikada upoznala i doživjela. Dosta sam proputovala, ali nikada, ali ama baš nikada, nisam toživjela toliko ljubaznosti od svojih domaćina. Osjećala sam se ponekad kao kraljica. Kod Indijaca stvarno vrijedi da je gost uvijek u pravu i zaista će se polomiti da ti ugode i učine po volji. Kada sam se opraštala od svojih domaćina, to sam im i rekla uz dodatak da ne bi bilo loše da tamo otfuramo naše turističke radnike da vide kako tretirati gosta. Kako to izgleda? Hoću zapaliti cigaretu i prije nego što se snađem, moj domaćin je s upaljenim upaljačem. Hoću sama nositi svoj kofer, a na to se moj domaćin gotovo pa uvrijedi. Želim sama otići do svoje sobe, al to ne ide - moraju me otpratiti. Jedem (o hrani u nekom novom nastavku), pojedem jedno jelo s tanjura i već se stvore pored mene da me priupitaju da li da mi donesu još toga. Izaći iz auta da si sama otvorim vrata i izađem je gotovo pa nezamislivo - moj domaćin je trčao da mi otvori vrata. Osim što su izrazito uslužni (meni je u nekim trenucima bilo neugodno jer nisam navikla da se oko mene skakuće!), jako su i brižni. Ako sam odlučila nekamo ići bez svojih domaćina, morala sam se javiti sms-om kada bih se vratila. Odmah su mi podijelili svoje brojeve mobitela da ih nazovem ako mi išta treba. (BTW, u Indiji svi imaju mobitele i to poprilično neke fensi modele.) U vezi s time, ima još jedan detalj. Vaš domaćin (ili osoba koju sretnete na cesti) vam nikada (ili meni bar nisu nikada) neće reći ne. Sve što pitate je da. Naravno da je da - jer gost je uvijek u pravu ( i to tamo nije fraza!). Samo, to da ponekada znači i ne koje se gostu ne smije izgovoriti. Pa sam u roku od jednoga dana na licu svog domaćina naučila raspoznati koje da je fakat da, a koje možda znači ne ili možda. Ili - upitate nekoga za put. Uputit će vas, neovisno znaju li ili ne gdje se mjesto koje tražite nalazi. Naravno da se na to ne možete ljutiti jer su naprosto neodoljivi u srdačnosti i uslužnosti. Uz takve domaćine (a ovim putem im opet iznova zahvaljujem!), zaboravite na sve one prvotne shockove... Na gornjoj slici je plakat policije Delhija s porukom: Let's fight terror together! Tih plakata ima dosta po cijelom gradu. New Delhi je poprilično opasan grad u kojem ima dosta terorističkih prijetnji. I nije siguran za mlado bijelo žensko poput mene da se okolo samo šetucka. Svi hoteli i stambeni blokovi, bolje tržnice i lokaliteti su ograđeni visokom ogradom na čijem ulazu stoji naoružani zaštitar (zaista, nikada nisam toliko dugih cijevi vidjela koliko u Delhiju!). Uz zaštitara tamo su i detektori za metal. Stalno sam kroz neke detektore prolazila. Malo je problem što većina tih detektora ne radi, ali procedura kaže da se kroz detektore mora prioći! Digresija: Indijci su jako intuitivni i to se vidi na masu stvari, jako vole procedure svih vrsta kao i formulare. I jako vole i cijene hijerarhiju. Na gornjoj slici je prikazan policijski kombi s natpisom: Bomb disposal squad! (Slika nije neke kvalitete, ali Indijci se ne vole slikati i zapravo se ne daju slikati; to ujedno objašnjava zašto nemam više njihovih slika!) Malo su mi te duge cijevi i ti silni detektori bili čudni i nelagodni na početku, ali su bar davali kakav-takav osjećaj sigurnosti pa sam se ipak ugodno osjećala. I da skratim i zaključim, u Delhiju sam se osjećala (iako čudno i civilizacijski shockirano!) izrazito ugodno i sigurno. Na tome hvala mojim domaćinima!

- 15:00 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 16.02.2007.

New Delhi u tekstu i slici - part 2 - (Ne)čistoća

Pojam čistoće se u Indiji shvaća vrlo slobodno. Zašto je tomu tako, ne znam. Jesu li im percepcije drugačije ili ih naprosto previše ima da bi stigli očistiti, ne znam, ali znam da je sve strašno, strašno prljavo. Prvi dojam je apsolutno gađenje - gadi ti se zrak kojega dišeš, bojiš se išta dotaknuti, groz glavu ti lete sve moguće zarazne boleštine kojima ćeš se sigurno zaraziti, gadi ti se tlo po kojem hodaš... No, s odmakom, navikne se čovjek na to. I mijenjaju se kriteriji - ono na što sam se zgražala u prvi tren kasnije je postalo normalno (hm... možda zato što sam vidjela i još gorih stvari...) Vidite na ovoj gornoj slici kako cesta izgleda mokrom? Kao da je padala kiša ili su je prali... Ne, nisu... Cesta je naprosto prljava. U gradu od 15,16 milijuna stanovnika nema baš nekog suvislog i organiziranog odvoza smeća. Istina, imaju određeni punktovi na koje se smeće baca, ali nema nekog redovnog rasporeda o odvozu. Tako da se iz tog odbačenog smeća prvo posluže oni siromašni i koji žive a ulici (a takvih ima jako, jako, jako puno), pa krave, pa psi lutalice (kojih u Delhiju ima oko milijun!), pa... I onda netko odveze. A kako je u Delhiju i u zimi toplo, a po ljetu vrelo, sve to nezamislivo smrdi. Al, navikne se čovjek na smrad... (Otporniji smo nego što mislimo!) Ulice se, naravno, ne metu i ne uređuju. Istina, sad nešto uređuju jer će za koju godinu (ili nagodinu?) Delhi biti domaćin igara Commonweltha, pa se šminkaju... Jedina je realna opasnost voda. Da, obična voda. B(l)ože, kako zahvaljujem na činjenici da tu kod nas možeš natočiti iz pipe čistu vodu u čistu čašu... Premalo mi to cijenimo. Nikada više neću se olako odnositi prema činjenici da iz pipe imamo dobro i čistu vodu. U Indiji piješ samo flaširanu. Himalajsku (fakat, tak se zove, al mi je nekako bljutava bila). I pije se iz boce - nikakve čaše... Tja, tko zna u čemu su čaše oprali! Alternativa je Coca Cola. I to je to. Jedno sam jutro opako žeđala dok nisam naišla na vodu za koju sam mogla nedvojbeno utvrditi da je flašitrana i originalno zapakirana (jer znaju prodavati boce punjene vodom iz vodovoda). Zubi se peru isto s flaširanom vodom. Voće, povrće, salate i sve što nije termički obrađeno se ne jede. Ljudi su, posebno ovaj dio koji živi na cesti, prljavi. Hodaju bosi. Nuždu obavljaju kad im dođe i gdje im dođe. Nije neuobičajeno da to naprave posred ceste. Lijepo, žena digne sari, čučne i... To je to. Prvi puta kada sam vidjela to obavljanje nužde posred ceste, skamenila sam se. Poslije mi je postalo normalno. Al ne... Nisam ja tako obavljala nuždu... Vrijedi ona - kada si u Rimu, ponašaj se poput Rimljanina, al sve pak ima svoje granice. I da ne zaboravim: nisam se ni sa čime zarazila. Malo se (zapravo puno!) pazi oko vode, voća i povrća, i to je to. Jest da sam se ja svaku večer rifljala s dezeficijensom, ali... James Blood je pisala o istoj temi. I isto ima slikice Indije. I sa svime što je napisala se slažem. Pa skoknite i tamo da upotpunite dojam.

- 11:58 - Komentari (19) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.02.2007.

New Delhi u tekstu i slici - part 1 - Promet

Znate da sam u Delhiju bila, a znate da sam se i vratila. I obećah da ću pisati kako mi je bilo. I stalno se spremam napisati, ali to vrijeme nikako ne dođe. Pa odlučih krenuti manje ambiciozno nego što sam planirala. Prvi dojam kad se izađe iz aviona - zaboga, zašto je ovdje magla? Ali ne , koja zabluda, nije magla nego smog podebljan s velikom vlagom u zraku. Drugi dojam - joj, kako smrdi. I fakat smrdi. Utješno je što se na taj neugodni miris ubrzo naviknete. Treći dojam - joj, kako je ovdje prljavo. Oni tunelčići što idu od aviona do terminala (iako je to ambiciozno nazvati terminalom!) po podu nemaju onaj pod koji se lako pere (što je uobičajena praksa jer se lakše čisti), već tepih! I možete si misliti koliko je taj tepih bio čist! Koma. Promet je posebna priča. Ja sam mislila da ću stradati u roku od tri minute. Oni svi tamo (za naše zapadnjačke pojmove) voze suludo. Tamo nema nikakvoga reda (ili ga ja bar nisam uspjela shvatiti). Ravnopravni sudionici u prometu su svi. I auti, i autobusi i kamioni i rikše i slonovi i bicikli i krave... i svi... I vrijedi pravilo jačega i bržega (ma, koja desna strana!). Retrovizore nemaju. Bočne su polomili ili savili da im ne smetaju (pa, pobogu, što bi im smetali?). Unutarnji su ili maknuli ili okrenuli na drugu stranu (prema suvozaču) - da im ne smeta. Dakle - oni gledaju samo ispred sebe. Pa trubljenjem daju do znanja onome ispred sebe da su iza njega. Ili kad nekoga obilaze ili pretiču - opet trubljenje. U svakom slučaju, uvijek i stalno trube. Buka skoro pa nepodnošljiva. (BTW, kad sam došla doma, prva reakcija je bila - kako je ovdje tiho!) Neki su i duhoviti, posebno ovi slabiji sudionici u prometu (rikše) ili jako veliki (kamioni) - njima na kraju lijepo piše: "Please, horn!" Tako da ne bi bilo zabune. Nerijetko nemaju ni žmigavce. Pa rukom ispruženom kroz prozor pokazuju kamo misle skrenuti. Ili to za njih radi suvozač. Imaju označene kolničke i vozne trake. Al to ne poštuju. Voze kako im intuicija i logika nalaže. Po sred ceste ako treba, iako su lijepo iscrtane dvije trake. Pa onda, na iste dvije trake, tri u redu, pa četiri u redu, pa se jedan raširi posred ceste... I trube... Pa trube... Jednom sam upala u gužvu pred nekim raskršćem. Stojimo i pristojno čekamo, kad odjednom krenu se oni ubacivati u suprotan smijer. Pa što bi oni tu čekali kad je druga strana ceste prazna! I u roku od 10 sekundi - cesta postala jednosmjerna! Ne znam samo kako su to primili oni koji su trebali ići u drugome smijeru... I to je potpuno normalno. Ili - crveno svjetlo na semaforu. A moj vozač Indijac prođe mirno duše kroz crveno. Pitam ga ja zašto nije stao na crveno (kad već ima semafor!), veli on meni: "Pa nije bilo nikoga..." Opet intuicija na djelu. Samo,mislila sam si kasnije, što bi bilo da mu je intuicija pogrešno govorila... Svi auti su negdje trknuti ili zgrebani. Ili fali im pokoji dio - branik, blatobran... Nadam se da su vam razlozi jasni. E da, voze lijevom stranom ceste. Kao Britanci. I koliko god mi to u Engleskoj smetalo, ovdje to gotovo da i nisam primjećivala. Valjda je ovih drugih totalno čudnih stvari bilo i isuviše za moj pojam. I to što voze krivom stranom ceste, mi je zapravo bio jedini familiar detalj... Autobusi su posebna priča. Oaj bus iz filma Tko to tamo peva je space shutlle za ove njihove. Nijedan bus nema vrata. Ovi vise na sve strane, kroz vrata, prozore... Voze se na krovu. Al, nisu autobusi jedini za prijevoz putnika. Imaju za to i kamioni. Lijepo ih natovare (ko stoku) i voze. Strašno. I sve je strašno, strašno, gotovo nezamislivo prljavo. No, to je već tema za drugi nastavak...

- 21:57 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 14.02.2007.

Nomen est omen!

Još uvijek sam bolesna. I dok tako ležim gripozna, temperaturom omamljena i lupocetima okružena, razmišljam o svakojakim glupostima. Mislim, za one koji me poznaju - ništa novo. (Stalno su mi neki tulumi po glavi!) I tako ja razmišljam od toga kako je opet došlo sunce koje se probija kroz moj novozagrebački prozor (kvragu, zašto nije bilo snijega ove godine?), preko životnih (ne)istina i dilema (zapravo multilema; bilo bi dobro da su dileme) i prevrtanja po glavi svih obaveza koje moram odraditi kada prizdravim, do traženja odgovora na pitanja koja još nisu dobila za moj duh dovoljno uvjerljiva obrazloženja. I u jednom sam se trenutku zatekla kako po glavi vrtim ministre u Vladi. (A jel se ja svačime opterećujem! ) I skužila sam da uopće ne znam nabrojati imenom i prezimenom te zaduženjem sve ministre (i ministrice) u Vladi. Mislim si onda, pa jel to uopće bitno? K vragu, pa bitno je! Pa ti ljudi kroje sudbinu ove zemlje, a ja uopće ne znam kako se oni zovu ni što zapravo oni rade! Prvo mi je pao na pamet sam premijer. Dr. Ivo. Dr. Ivo Sanader. (To je bilo lako!) Onda Kosorica (Jadranka Kosor; i to je lako bilo). Ima još potpredsjednika. Polančec. Hm... kako se on zove? Kalmeta? Hm.. Ni njegovo ime mi nije baš... Ljubičić... Mislim, prezimena mi kako-tako idu, ali imena... Znam ja u čemu je kvaka. Kvaka je u tome kaj kod nas sve iole važnije odlučuje dr. Ivo Superheroj. Ostatak je tu samo da jača lik i djelo te stvara dojam o dr. Ivi. I sad vas sve izazivam (napravila bih ja nagradnu igru, al ne znam kaj za nagradu ponuditi ), nabrojite imena i prezimena te točne djelokruge osoba za koje se opravdano sumnja da su članovi Vlade. Ali, bez guglanja, molim... Onako, iz glave...

- 14:14 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.02.2007.

Tips & tricks za poreznu prijavu na dohodak (ili: Tražite svoje novce!)

Da vratim dug… Evo kako sam ja sebi potpuno laički objasnila porezne olakšice. Dva su temeljna razloga zbog kojeg postoje porezne olakšice: 1. (to imamo) socijalni – porezne olakšice za stanovanje i zdravstvo 2. (to nažalost nemamo) – poticanje poželjnih ulaganja na način da država odredi da je nešto za građane i državu dobro i potrebno ulaganje zbog razvoja pa da to stimulira poreznim olakšicama. Što se tiče ovog prvog, nakon što nam je HDZ-ova Vlada smanjila olakšice, sada možete koristiti max 12 000,00 kn povećanja neoporezivog dijela dohotka (za vrijeme koalicijske Vlade koja je i uvela olakšice bilo je 3 x 12 000,00). Sve što se tiče olakšica, možete naći u Zakonu o porezu na dohodak i pripadajućem pravilniku. Ono što vam ja iskustveno mogu reći je, obzirom da koristim olakšicu na konto kamata na stambeni kredit, kako bi ostvarili olakšicu temeljem stambenog kredita jest sljedeće: a. nakon što savladate prvotnu administraciju, svake godine trebate podnositi poreznu prijavu poreza na dohodak b. obrazac za prijavu poreza možete kupiti, ali ga možete i skinuti s web stranica Erste banke (preporučam; jeftinije je, a i Excell sam računa). Obrazac, ali u .pdf formatu možete skinuti i sa stranica Porezne uprave (na tim stranicama ima i dosta uputa pa nije zgorega i to sve izučiti) c. popunite obrazac ako znate i ako ste shvatili upute; ako ne znate i niste shvatili upute, popunite samo na prvoj stranici osobne podatke i na zadnjoj napišite popis dokumenata koje prilažete i potpišite se na kraju d. popis papira koje morate priložiti (svake godine ispočetka): - IP obrazac – podatci o primicima od nesamostalnog rada, porezu i prirezu, kao i sve ostalo što ste (ako ste) dobili od bilo koga tko vam je isplaćivao nekakav dohodak ili honorar - potvrdu o plaćenim kamatama po namjenskom stambenom kreditu (to vam je trebala poslati banka kod koje imate kredit) - presliku Ugovora o kreditu - presliku Ugovora o kupoprodaju nekretnine - presliku osobne iskaznice - Izjavu (koju sami morate napisati) u kojoj morate pod materijalnom i krivičnom odgovornošću izjaviti kako u stanu na toj i toj adresi a kojeg ste kupili namjenskim stambeni kreditom stalno boravite; kako u RH nemate useljive nekretnine u vlasništvu te kako vam je navedeni stan prvi u vlasništvu (isto vrijedi i za kuće). Naravno, to sve vrijedi ako imate pravo na olakšicu tj. ako je sve što je u izjavi točno. Ako je sve OK, negdje, kad već potpuno zaboravite na to (zakonski rok je do kraja godine), doći će vam obavijest da vam je na tekući uplaćena koja tisućica kuna što baš i nije zanemarivo. Vrijede i kombinacije – ako ste platili manje od 12 000,00 kn kamata godišnje, onda možete koristiti i zdravstvene olakšice (zdravstvene usluge i ortopedska pomagala; liječnički pregledi, dijagnostika, liječenje, lijekovi ne recept…) – ali suma sumarum, ne priznaju vam više od 12 000,00. (Hm, za vrijeme koalicijske vlasti je bilo bolje jer su priznavali 3 x 12 000,00). Pod stambene olakšice se priznaju, osim kamata na stambene kredite, i sredstva uložena u investicijsko održavanje stambenog prostora kao i sredstva plaćena za najamninu (podstanarstvo). Sve to vrijedi ako imate dokumente na vaše ime i prezime koji dokazuju troškove (koji točno dokumenti, vidite u Pravilniku). Ako i tu ne uspijete nabrati 12 000,00 kn, možete koristiti i ono što ste uložili u osiguranja (opet s potvrdama na vaše ime) – životno osiguranje, III. stup mirovinskog te dopunsko i privatno zdravstveno osiguranje. U svakom slučaju, proučite propise i ne dajte gušta da vam država ne vrati ono što vam treba vratiti. Ima tu jedna nelogičnost (ah, opet moja logika!) koju sam uočila kada sam to izučavala propise – zdravstvene olakšice možete koristiti ako imate dokumente na vaše ime koji dokazuju da ste ih upravo vi koristili. Ali, olakšice vam se ne priznaju ako ste svoje novce za iste (zdravstvene) potrebe koristili za svoje dijete ili uzdržavanog člana obitelji. Pa tako vaše dijete, jer po defaultu nije porezni obveznik nego se vodi pod vas, uopće ne može iskoristiti te porezne olakšice, ali ne možete ni vi. To bih voljela da se promijeni. Jer stvarno nema logike da vam država priznaje olakšicu kada liječite sebe, ali ne kada liječite dijete koje uzdržavate. Što se tiče ovog drugog – poticanja poželjnih ulaganja – kojeg nemamo – ja bih voljela da imamo porezne olakšice za troškove obrazovanja. Dakle, ako si plaćamo poslijediplomske studije ili bilo kakve studije – da nam to bude porezna olakšica. Ako si plaćamo tečajeve stranog jezika ili informatičkog opismenjavanja – da nam to bude porezna olakšica. Jer, lako je pričati o društvu znanja, ali treba činiti konkretne korake. I zato mislim da bi bilo super da država i te troškove obrazovanja uvede kao porezne olakšice. Jer, u 21. stoljeću u RH još uvijek imamo previše nepismenih, premalo visoko obrazovanih, a i život u globaliziranom svijetu 21. st. je gotovo nezamisliv bez funkcionalne pismenosti koja obuhvaća i znanje najmanje jednog stranog jezika kao i punu informatičku pismenost. A to je još kod nas jako, jako skupo i bilo bi dobro da država za te troškove daje građanima porezne olakšice i na taj način ih potiče/prisiljava da u to, a ne u nešto drugo ulažu svoje novce. I, ne zaboravite, rok za podnošenje poreznih prijava na dohodak za 2006. je kraj veljače. Imate još 17 dana. Propise, vlastite račune i potvrde u ruke i – tražite vlastite novce!

- 11:14 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Jedan posve osoban, ali niti najmanje patetičan slavljenički zapis

Draga moja Kraljice Majko i dragi moj Mudri Stari Oče, sretna vam 30-ta godišnjica braka! Iako me tada prije 30 godina nije bilo, dobar dio od tih 30 godina sam s vama. I znam da put od tada (kada si, draga majko, ipak imala frezije u vjenčanom buketu unatoč zimi) do danas (kada imate znatno više nego tada i kada se, čini mi se, volite više nego tada) nije bio lak, ali je posve sigurno uzor u tome što se sve može postići svojim radom, unatoč svim teškoćama. Naučili ste nas radu, poštovanju, važnosti odricanja, uživanju u životu... Naučili ste nas da su svi problemi prilike, iako se takvima najčešće ne čine... I najvažnije - naučili ste nas ljubavi! Želim vam da uživate u sljedećim godinama, tvrdoglavo i ustrajno misleći samo na sebe i ni na koga drugoga... Svi spomenici vlastitu životu koji su potrebni da čovjek uvjeri sebe u vlastitu uspješnost su podignuti (i na tome vam stvarno čestitam!) i zaista vam ne preostaje ništa drugo nego da sad uživate! Volim vas puno, puno...

- 09:35 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.02.2007.

Još jedan primjer HDZ-ove političke korupcije (ili: Koliko se još puta moraju prokazati kao stranka koja otvoreno korumpira da izgube izbore?)

U četvrtak, 08. veljače, u kasnim noćnim satima, daleko od TV kamera (ali ne i od interneta ), raspravljen je Konačni prijedlog zakona o izmjenama Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor. Taj zakon, koji je po hitnom postupku izglasan u petak 09. veljače, samo je jedan od onih zakona kojim se uređuju dodatna pravila u izborima koji se trebaju održati negdje (valjda!) u studenom ove godine. Neću sad o tome koliko ekstenzivno je shvaćena Ustavna odredba kako se zakoni o izborima i izborna pravila ne smiju mijenjati godinu dana do izbora i jesu li se ti izborni zakoni uopće smjeli mijenjati u veljači 2007. ako se izbori planiraju održati u studenom iste godine. Neću o tome jer mi je to previše komplicirano, a kako nisam pravnica, a ponajmanje poznajem ustavno pravo, neću riskirati da se upetljam u nešto o čemu malo znam. No, kako je ostalim zakonima bilo izvješća po medijima, ovaj, kojega nije bilo baš po medijima te kako je raspravljen navečer i kako je jako kratak, izazvao me da načulim antene kaj se tu zapravo događa. I spoznaja je bila prilično zanimljiva. Ovim zakonom se predlaže naknada troškova za izbore strankama. I to je okej. Ali nije okej da se ne predlaže nadoknaditi troškove izbora onima koji su izabrani u novi saziv (temeljem osvojenih mandata tj. rezultata izbora), nego se predlaže da se naknada troškova za izbore raspodijeli po broju mandata kako je bilo kad je konstituiran postojeći (nakon izbora: prošli!) saziv sabora. Pa gdje je tu logika? Pa valjda treba troškove kampanje nadoknaditi onima za koje je ta kampanje bila uspješna tj. onima koji su osvojili mandate! A ne onima koji su prije izbora imali mandate! (Dobro, već sam preko nekoliko puta zaključila da je moja logika u trajnom sukobu s većinom onoga što rade vladajući.) To me navelo na sljedeći zaključak: HDZ misli da će na idućim parlamentarnim izborima dobiti manje zastupnika nego što ih ima sad, tj. da će izgubiti izbore! (Što bi stvarno bilo jako dobro! ) Ovako će dobiti lovu za 64 zastupnika koliko ih je imao kad je krajem prosinca 2003. g. konstituiran ovaj Sabor. To ujedno znači da Glavašev HDSSB neće dobiti ništa novaca (jer nisu tada postojali!), kako ni svi ostali prebjezi koji su se dogodili u međuvremenu. Mudar je taj HDZ, jednim udarcem dvije muhe! Mudar, ali nekorektan i krajnje sklon političkoj korupciji. Druga stvar, koje nema nigdje na netu i što nije bilo baš po novinama (zašto?), jest činjenica da je prilikom izglasavanja zakona, prihvaćen amandman nacionalnih manjina po kojem bi se lova za kampanju davala i neovisnim listama i kandidatima nacionalnih manjina koji su sad u Saboru, neovisno o tome hoće li ili ne biti reizabrani! E, to je već prava svinjarija. Kao da do sada već nije bilo dosta što ti neovisni i manjine dobijaju 250 000,00 kn godišnje, što oni troše na različite, pa i nezakonite načine (npr. zastupnik Mak). Tim dodjeljivanjem HDZ je kupio manjine i nezavisne, a sad ih definitivno politički kupuje i korumpira, valjda da HDZ-u ne naprave ni najmanji neposluh u izbornoj godini! Politička korupcija par exellance! Smetalo bi me kad bi ih kupovali i stranačkim novcem, ali ovo da ih kupuju novcem poreznih obveznika, tj. građana je vrhunska svinjarija. Glavno da dr. Ivo grmi protiv korupcije… a ne libi se niti na najotvoreniji način (pot)kupiti one koji mu trebaju. Srećom, izbori su sve bliže i bliže. Dragi premijeru, dani su ti odbrojani… I treća zanimljiva stvar je glasanje – taj zakon koji legalizira političku korupciju i kupovinu su podržali svi osim SDP-a. I HSP i HNS i HSS i HSLS i DC - svi su oni podržali političku korupciju i Sanaderovu kupovinu. Zanima me samo cijena i što su dobili zauzvrat… Jadno, jadno, jadno do beskraja… Nagradno pitanje: Koliko još ovakvih svinjarija treba napraviti HDZ da građani konačno shvate kako vuk dlaku možda može promijeniti, ali ćud nikada?

- 12:24 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 10.02.2007.

Nagradno pitanje (ili: jedna jutarnja dilema)

- 08:58 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 09.02.2007.

Kiro Super Star

Netko je dobro primjetio kako bi Kiro mogao postati hrvatski izvozni brand. Mislim, sada kad se sprema Hrvatska izvozna ofenziva i kada stalno cendramo kako imamo kao RH neprepoznatljiv image. Mislim, nije ovo image kojim bi se trebalo hvaliti, ali i loša reklama je bolja od nikakve, zar ne? Kiro prosviro je vidjelo do sada 70,364 gledatelja, a nastavak, Kiro prosviro 2 - Povratak kralja u manje od pet dana 26,607 gledatelja. Ujedno, Kiro 2 je (trenutno) 60. na listi najgledanijih klipova na JUBITO-u. Također, domena JUBITO.COM je vec registrirana kao i isti accounti na gmailu... Damn, kako se samo ja toga nisam sjetila... Zaključak: Kiro je definitivno zvijezda. I kao što reče jedan komentator na Jutarnjem, ako je Kazahstan mogao profitirati s Boratom, zašto ne bi i mi s Kirom? I na kraju, ne mogu odoljeti da, iako to nerado činim, ne kopiram T-Zombixov tekst: Da ne bi ispadali nepismene seljacine i neobrazovani "neki" ja vas lijepo molim da od sada pa nadalje, bez poogovora, koristite iskljucivo akademski odobren i knjizevno ispravan oblik naziva za najpopularniji video servis. A isto tako bi bilo jako pozeljno da objavljivanjem odobrenog logotipa educirate svoje prijatelje i poznanike. Amen. Dodatak: Dobra duša mi je poslala link na Index-ov članak od 17. siječnja 2007. U članku se, osim iznošenja Kirinovih posve neprihvatljivih izjava (pogledajte!), iznosi i konstatacija kako: Radosna je nacija hrvatska što ministar Kirin ipak nije tolika zvijezda (ma koliko si on to utvarao, kao onda kada je na bečkom aerodromu zaprijetio zatvaranjem luke Pleso za Austrijance, jer tko je on da zajedno s ostalim smrtnicima čeka na red za kontrolu) pa da strani veleposlanici čitaju o svakom njegovom koraku, pa i izjavama u kojima onima koji se usude imati pritužbu protiv hrvatske policije, prijeti spolnim općenjem s njihovim majkama. Kirin je, kao što vidimo, u međuvremenu postao zvijezda... Jao nama!

- 13:36 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 07.02.2007.

Muke po Poreznoj upravi (ili: putešestvijama naše administracije)

Ako me netko ikada izludio od državnih institucija, to je sigurno Porezna uprava. Mislim, nemam ja ništa protiv Porezne uprave, dapače, voljela bih da su čak i jače pozicionirani nego što jesu. Ono, kao u Americi, da se svi boje Porezne uprave. Al ove naše The Porezne uprave, teško se itko može bojati... (Hm, skoro odoh sad u digresiju oko svih onih koji su opljačkali zemlju, al neću...) Upravo sam popunila Prijavu poreza na dohodak za 2006. godinu (za sve zaboravne: rok za prijavu poreza je kraj veljače; ja to uvijek radim u pet do dvanaest zadnjega dana, ove godine sam odlučila da neću čekati zadnji trenutak). Nemam ja neku kompliciranu prijavu. Od prihoda imam samo svoju plaću, ali imam i stambeni kredit pa prijavu zapravo podnosim kako bih ostvarila pravo na povrat poreza tj. iskoristila pravo na poreznu olakšicu. Za jednu tako jednostavnu prijavu (jer jednostavnije ne može biti), morala sam prikupiti 9 različitih dokumenata, ukupno sve skupa ima 29 stranica. E sad, ne bi ni to bio neki problem, ali ja sam već, u zadnje 4 i pol godine, točno 5 (slovima: pet) puta nosila u Poreznu upravu fotokopiju Kupoprodajnog ugovora za stan i kopiju Ugovora o kreditu. 5 puta! Pa koji će im vrag to pet puta! A, kao, sve imaju informatizirano… Dakle, prvi puta sam nosila svu dokumentaciju u ljeto 2003. nakon što sam kupila stan da ih lijepo obavijestim da sam kupila stan. Ujedno sam podnijela i zahtjev o oslobađanju od plaćanja poreza na promet nekretnina jerbo mi je taj stan (a i još uvijek je) prvi i jedino što od nekretnina imam u vlasništvu. Teta na šalteru u Poreznoj upravi mi je dala popis dokumenata koje moram donijeti kako bih ostvarila pravo na oslobađanje od plaćanja poreza na promet nekretnina. Smučilo mi se kad sam vidjela popis – od izvoda iz matične knjige rođenih, preko zemljišnih, posjedovnih i kaj-ti-ja-znam-i-ne-sjećam-se-više-kakvih listova, dokaza vlasništva stana u kojem sam do tada živjela (pa su i moji poštovani roditelji, a ne samo ja, imali potrage za dokumentima) do prijave policiji o promjeni prebivališta (jerbo se morate prijaviti na tu novu adresu; to je za sobom povuklo i promjenu svih osobnih dokumenata)… Masa je toga bila. Digresija (ili: kako prevariti Poreznu upravu): po propisima (bar je tako tada bilo) nije bilo roka u kojem morate te dokumente dostaviti; teoretski je tako bilo moguće da zavlačite s plaćanjem poreza na promet nekretnina. Naime, na svaku transakciju s nekretninama treba platiti 5% poreza. I to u roku od 30 dana od kupoprodaje. A ovako lijepo ti podnesi zahtjev za oslobađanjem, imao realno prava ili ne, pa tako formalno izvrši obvezu prema Poreznoj upravi, a ne plati porez… Jer roka do kojega moraš donijeti dokumente i Porezna uprava po tvom predmetu treba riješiti – nema! (Vidi zadnju rečenicu prvog odlomka ovog posta) Kraj digresije. Nastavak priče: Ali, kako sam ja jedna savjesna i odgovorna građanka, skupim ja sve te papire u nekih mjesec i pol dana (o pripadajućim pustolovinama s gruntovnicom i katastrom neki drugi puta!) i odnesem teti na šalteru u poreznu upravu. Gleda teta, gleda moje papire, ja se već znojim (ljeto je bilo, a to je za moj ukus i predugo trajalo, mislim si kako sigurno nešto nije u redu) i teta konačno progovori: Teta na šalteru: Vama nedostaje još jedan papir? Ja (u nevjerici, pokazujem papir koji mi je dala prije mjesec i pol dana): Kako mislite da mi nešto nedostaje? Evo, sve sam donijela kako ste mi i rekli da trebam donijeti… Teta na šalteru: Da, da… Al smo mi u međuvremenu promijenili popis. Treba vam još jedan papir. WTF!?! Promijenili popis!!! U mjesec dana!!! I ajmo po još jedan papir… Još jedna institucija, još jedno čekanje u redu, još jedna taksa i još jedan, hm, kak se ono zove… ah da, biljeg! Još jedan biljeg (al sam ih se naplaćala tada…) Ali, savjesna i odgovorna građanka kakva jesam, izvadih ja i taj, navodno posljednji papir koji mi nedostaje i odnesoh ga u Poreznu upravu… I čekam rješenje. I čekam. Čekam. Čekam… I za nekih cca 6 mjeseci mi je trebala potvrda da mi je riješen porez. A kako mi nije bio riješen jer rješenje nisam dobila, odoh ja u Poreznu upravu da pitam kaj je s mojim rješenjem. I eto me opet kod tete na šalteru. Ja: Podnijela sam zahtjev tada i tada, donijela sam vam papire te i te, moj JMBG (iako im to kao ne bih smjela reći) je taj i taj… Što se događa s mojim predmetom? Teta na šalteru (gleda u računalo, uzdiše, stenje, zabrinuto otpuhuje; ustaje i iza sebe otvara neki rolo ormar, s dna ormara izvlači neki fascikl; opet gleda, uzdiše, otpuhuje): Vama nedostaje još jedan papir. Ja (izbezumljeno iznenađena ): Kako mislite da mi nedostaje? Pa sve sam vam donijela! (pokazujem (revidirani) popis dokumenata koje moram donijeti, a kojega su mi tada dali) Teta na šalteru: Ali vama još treba dokaz (pazite sad!) kako je gospođa od koje ste kupili stan stekla taj stan! Ja (vidno iznervirana urlam ): Ma baš me briga kako ga je stekla! Jel ga kupila, dobila kurvanjem, na kartanju ili šta-ti-ja-znam-kako… Mene je kao kupca zanimalo jedino to da je vlasnica. A vlasnica je bila. Uostalom, gospođa se na mene ljuti jer sam promijenila brave na ulaznim vratima. I nema teorije da vam ja to dokazujem. I, uostalom, zašto vam to treba i temeljem kojeg propisa od mene tražite da radim vaš posao? Teta na šalteru: Pa, ne znam… Ja samo… (fakat, teta na šalteru ništa nije kriva bila) Ja (urlam i dalje): Hoću razgovarat s vašim šefom (stvarno mi je bio pun kufer). I uostalom, kako bi me, da sama nisam došla, obavijestili da vam "dugujem" još jedan papir? (vidi digresiju gore) Da skratim: ja sam vikala. I razgovarala sa šefovima tete na šalteru. I u roku od jednog dana dobila svoje rješenje. Samo sam poslije razmišljala: da nisam tako upoznata s propisima i jezičava, da nisam urlala i inzistirala na razgovoru sa šefovima, ne bih se ja tako lako i brzo izborila za svoje rješenje. Uostalom, pa Poreznoj upravi bi, a ne meni kao građanki, trebalo biti u interesu rješavanje poreznih prijava… To me vraća na početak posta i konstatacija da se naše Porezne uprave nitko ne boji. A Porezne uprave bi se u normalnoj, uređenoj državi, mnogi trebali bojati... Sjetimo se samo kao je i zašto skončao Al Capone... I tako sam ja dobila svoje rješenje, a Porezna uprava prvi puta moj Kupoprodajni ugovor i Ugovor o kreditu… Za jedno šest mjeseci od tada je došlo vrijeme za godišnje porezne prijave poreza na dohodak (to je ovo vrijeme u kojem smo sada). Izučavam ja propise i pravilnike, i ustanovim da moram priložiti, uz ostalo, i preslike Kupoprodajnog ugovora i Ugovora u kreditu. Mislim si, okej, prvi puta tražim poreznu olakšicu, pa neka im… Da imaju sve na kupu jer bi, hello! , bilo pretjerano očekivati da informatički sustav Porezne uprave temeljem mog JMBG-a kojega koriste, a ne bi smjeli koristiti, povezuje porez na promet nekretnina i porez na dohodak. Jel' da da bi to bilo nelogično? I tako ja sve opet isfotokopiram i po drugi puta u šest mjeseci dostavljam Poreznoj upravi. I onda tako svake godine. Sve ispočetka. Pa kaj im već nije dosta mojih ugovora? I mojih fotokopija? I tako 5 puta u zadnje četiri i pol godine. Znam ja kaj mene muči. Mene muči logika. Meni bi, naime, bilo logično, da kad je Porezna uprava utvrdila da sam oslobođena poreza na promet nekretnina (temeljem svih onih papira), da je isto tak ustvrdila da, ukoliko tražim, imam pravo i na porezne olakšice kod obračuna poreza na dohodak po osnovi stambenog kredita. Jer – uvjeti su isti! Naime, za oslobađanje od poreza na promet nekretnina je bitno da osoba (ili bračni drug kojega ja nemam) nema druge useljive nekretnine u vlasništvu, da joj je kupljena nekretnina prva u vlasništvu i da u toj nekretnini na toj adresi stalno boravi. Isto vrijedi i za poreznu olakšicu kod dohotka. I sad, logično mi je da ja njima svake godine dostavljam potvrdu banke o plaćenim kamatama po stambenom kreditu, al da im svake godine moram fotokopirati i kupoprodajni ugovor i ugovor o kreditu (ma za koji će im vrag on sad?), to mi je stvarno blesavo… Em troši moje vrijeme (okej, to Poreznu upravu ne mora biti briga), em se oni zatrpavaju papirima (to i ih već trebalo biti briga; da mi je samo znati gdje sve to skladište…) Uz sve to, Poreznu upravu nije briga kako mi popunimo obrasce. Oni ionako temeljem naših IP obrazaca od plaće i drugih potvrda, unoseći sve u svoje kompjutore, sami računaju… Još da im netko poveže računala pa da prestaju trošiti vrijeme i ljude na takve gluposti kao po peti put u četiri godine utvrđivati gradivo s mojim Kupoprodajnim ugovorom i Ugovorom o kreditu, pa da im (The Poreznoj upravi) ostane vremena da istražuju sumnjivo stečenu imovinu i poslovanja novopečenih RH tajkunčića i kriminalaca. Al ne ide to, ne ide, pa ne ide… Grozno je i to što i kad imamo full dobar zakon koji omogućuje oslobađanje od plaćanja poreza na promet nekretnina koji mlađim osobama može itekako olakšati start u život (jer te oslobađa plaćanja od nekoliko tisuća eura državi), da provedbeni propisi i traljavost administracije to zezne. Disclaimer: ovo je trebao biti post o porezu na dohodak i pripadajućim olakšicama, ali sam zabrazdila pa taj o dohotku i olakšicama očekujte uskoro… Disclaimer 2: teta na šalteru fakat nije kriva. Isprike svim tetama na šalterima u Poreznoj upravi.

- 19:32 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.02.2007.

Povratak kralja

Dok se ja pokušavam uskladiti s (nemilosrdnom) svakodnevicom i dok pronađem vremena za sređivanje fotki i pisuckanje o svom doživljaju Delhija, jedan mali video. Poštovano pučanstvo, nakom iznimnog uspjeha prvog videa, ministar Kirin (popularno: Kiro) pokazuje da njegova zvijezda u bespućima interneta niti najmanje ne blijedi. Dapače, vraća se bolji nego ikad... Istina, ministar Kiro je malo pomiješao neke stvari (rekli bi oni zločesti: Kiro ponovno prosvir'o ). Tako je You tube po ministru JU BI TO (nemreš bilivit!), a svi oni koji postaju neki video su idioti bez škole (e sad, iako nisam nikad uploadala niti jedan video, ovo mi već nije smiješno!). U svakom slučaju, bacite oko, zabava je zagarantirana i da zapravo nije tragično, bilo bi smiješno.

- 12:22 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.02.2007.

Svugdje je lijepo, al' je kući najljepše (ili: Povratak u realnost koja je ipak nešto drugačija...)

Vratila se ja. Živa i zdrava. Živa sigurno, zdrava vjerojatno (naime, još treba par dana da isključim i tu minimalnu mogućnost infekcija). Probavnih smetnji nemam. Otrovala se, dakle, nisam. Sređujem dojmove. I borim se s jet-legom. Zanimljivo je kako putovanja i upoznavanja ljudi promijene vidike. Naši horizonti i spoznaje, za koje smo uvjereni da su Istina, uopće nisu ta Istina. I samo se još jednom potvrđuje kako su svi naši doživljaji samo naša interpretacija stvarnosti. I kako su naš mozak, naša iskustva, proživljeni događaji... samo (trenutna) interpretacija. Par tisuća kilometara dalje, pred nama se otvara drugi i drugačiji svijet. I nepovratno mijenja naš svijet. Čovjek nauči više cijeniti ono što ima. I nauči da se ništa ne smije uzimati zdravo za gotovo. Joj, kako sam se razveselila vodi iz pipe. Koja je, actually, jako dobra. Puno bolja od flaširane himalajske... Imam puno posla. Skupili se zaostatci dok me nije bilo. I ne mogu više sređivati dojmove jer moram raditi. Svašta se izdogađalo ovih dana. Nadam se da ću idućih dana imati vremena popisati dojmove iz Indije, staviti poneku fotku ovdje, ali i pohvatati kaj se izdogađalo u Lijepoj našoj... Do tada, draga M., primi se posla! Odmah!

- 19:51 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.