Marketing
New Delhi u tekstu i slici - part 1 - Promet
Znate da sam u Delhiju bila, a znate da sam se i vratila. I obećah da ću pisati kako mi je bilo. I stalno se spremam napisati, ali to vrijeme nikako ne dođe. Pa odlučih krenuti manje ambiciozno nego što sam planirala.
Prvi dojam kad se izađe iz aviona - zaboga, zašto je ovdje magla? Ali ne 
, koja zabluda, nije magla nego smog podebljan s velikom vlagom u zraku. Drugi dojam - joj, kako smrdi. I fakat smrdi. Utješno je što se na taj neugodni miris ubrzo naviknete. Treći dojam - joj, kako je ovdje prljavo. Oni tunelčići što idu od aviona do terminala (iako je to ambiciozno nazvati terminalom!) po podu nemaju onaj pod koji se lako pere (što je uobičajena praksa jer se lakše čisti), već tepih! I možete si misliti koliko je taj tepih bio čist! Koma.
Promet je posebna priča. Ja sam mislila da ću stradati u roku od tri minute. Oni svi tamo (za naše zapadnjačke pojmove) voze suludo. 
Tamo nema nikakvoga reda (ili ga ja bar nisam uspjela shvatiti). Ravnopravni sudionici u prometu su svi. I auti, i autobusi i kamioni i rikše i slonovi i bicikli i krave... i svi... I vrijedi pravilo jačega i bržega (ma, koja desna strana!).
Retrovizore nemaju. Bočne su polomili ili savili da im ne smetaju (pa, pobogu, što bi im smetali?). Unutarnji su ili maknuli ili okrenuli na drugu stranu (prema suvozaču) - da im ne smeta. Dakle - oni gledaju samo ispred sebe. Pa trubljenjem daju do znanja onome ispred sebe da su iza njega. Ili kad nekoga obilaze ili pretiču - opet trubljenje. U svakom slučaju, uvijek i stalno trube. Buka skoro pa nepodnošljiva. 
(BTW, kad sam došla doma, prva reakcija je bila - kako je ovdje tiho!) Neki su i duhoviti, posebno ovi slabiji sudionici u prometu (rikše) ili jako veliki (kamioni) - njima na kraju lijepo piše: "Please, horn!" Tako da ne bi bilo zabune. 
Nerijetko nemaju ni žmigavce. Pa rukom ispruženom kroz prozor pokazuju kamo misle skrenuti. Ili to za njih radi suvozač.
Imaju označene kolničke i vozne trake. Al to ne poštuju. Voze kako im intuicija i logika nalaže. Po sred ceste ako treba, iako su lijepo iscrtane dvije trake. Pa onda, na iste dvije trake, tri u redu, pa četiri u redu, pa se jedan raširi posred ceste... I trube... Pa trube... Jednom sam upala u gužvu pred nekim raskršćem. Stojimo i pristojno čekamo, kad odjednom krenu se oni ubacivati u suprotan smijer. Pa što bi oni tu čekali kad je druga strana ceste prazna! I u roku od 10 sekundi - cesta postala jednosmjerna! Ne znam samo kako su to primili oni koji su trebali ići u drugome smijeru...
I to je potpuno normalno. Ili - crveno svjetlo na semaforu. A moj vozač Indijac prođe mirno duše kroz crveno. Pitam ga ja zašto nije stao na crveno (kad već ima semafor!), veli on meni: "Pa nije bilo nikoga..." Opet intuicija na djelu. Samo,mislila sam si kasnije, što bi bilo da mu je intuicija pogrešno govorila...
Svi auti su negdje trknuti ili zgrebani. Ili fali im pokoji dio - branik, blatobran... Nadam se da su vam razlozi jasni.
E da, voze lijevom stranom ceste. Kao Britanci. I koliko god mi to u Engleskoj smetalo, ovdje to gotovo da i nisam primjećivala. Valjda je ovih drugih totalno čudnih stvari bilo i isuviše za moj pojam. I to što voze krivom stranom ceste, mi je zapravo bio jedini familiar detalj...
Autobusi su posebna priča. Oaj bus iz filma Tko to tamo peva je space shutlle za ove njihove. Nijedan bus nema vrata. Ovi vise na sve strane, kroz vrata, prozore... Voze se na krovu. Al, nisu autobusi jedini za prijevoz putnika. Imaju za to i kamioni. Lijepo ih natovare (ko stoku) i voze. Strašno.
I sve je strašno, strašno, gotovo nezamislivo prljavo. No, to je već tema za drugi nastavak...
Post je objavljen 15.02.2007. u 21:57 sati.