Indijci su definitivno najljubazniji ljudi kao domaćini koje sam ikada upoznala i doživjela. Dosta sam proputovala, ali nikada, ali ama baš nikada, nisam toživjela toliko ljubaznosti od svojih domaćina. Osjećala sam se ponekad kao kraljica. Kod Indijaca stvarno vrijedi da je gost uvijek u pravu i zaista će se polomiti da ti ugode i učine po volji.
Kada sam se opraštala od svojih domaćina, to sam im i rekla uz dodatak da ne bi bilo loše da tamo otfuramo naše turističke radnike da vide kako tretirati gosta.
Kako to izgleda? Hoću zapaliti cigaretu i prije nego što se snađem, moj domaćin je s upaljenim upaljačem. Hoću sama nositi svoj kofer, a na to se moj domaćin gotovo pa uvrijedi. Želim sama otići do svoje sobe, al to ne ide - moraju me otpratiti. Jedem (o hrani u nekom novom nastavku), pojedem jedno jelo s tanjura i već se stvore pored mene da me priupitaju da li da mi donesu još toga. Izaći iz auta da si sama otvorim vrata i izađem je gotovo pa nezamislivo - moj domaćin je trčao da mi otvori vrata.
Osim što su izrazito uslužni (meni je u nekim trenucima bilo neugodno jer nisam navikla da se oko mene skakuće!), jako su i brižni. Ako sam odlučila nekamo ići bez svojih domaćina, morala sam se javiti sms-om kada bih se vratila. Odmah su mi podijelili svoje brojeve mobitela da ih nazovem ako mi išta treba. (BTW, u Indiji svi imaju mobitele i to poprilično neke fensi modele.)
U vezi s time, ima još jedan detalj. Vaš domaćin (ili osoba koju sretnete na cesti) vam nikada (ili meni bar nisu nikada) neće reći ne. Sve što pitate je da. Naravno da je da - jer gost je uvijek u pravu ( i to tamo nije fraza!). Samo, to da ponekada znači i ne koje se gostu ne smije izgovoriti. Pa sam u roku od jednoga dana na licu svog domaćina naučila raspoznati koje da je fakat da, a koje možda znači ne ili možda. Ili - upitate nekoga za put. Uputit će vas, neovisno znaju li ili ne gdje se mjesto koje tražite nalazi. Naravno da se na to ne možete ljutiti jer su naprosto neodoljivi u srdačnosti i uslužnosti. Uz takve domaćine (a ovim putem im opet iznova zahvaljujem!), zaboravite na sve one prvotne shockove...

Na gornjoj slici je plakat policije Delhija s porukom: Let's fight terror together! Tih plakata ima dosta po cijelom gradu.
New Delhi je poprilično opasan grad u kojem ima dosta terorističkih prijetnji. I nije siguran za mlado bijelo žensko poput mene da se okolo samo šetucka.
Svi hoteli i stambeni blokovi, bolje tržnice i lokaliteti su ograđeni visokom ogradom na čijem ulazu stoji naoružani zaštitar (zaista, nikada nisam toliko dugih cijevi vidjela koliko u Delhiju!). Uz zaštitara tamo su i detektori za metal. Stalno sam kroz neke detektore prolazila. Malo je problem što većina tih detektora ne radi, ali procedura kaže da se kroz detektore mora prioći!
Digresija: Indijci su jako intuitivni i to se vidi na masu stvari, jako vole procedure svih vrsta kao i formulare. I jako vole i cijene hijerarhiju.

Na gornjoj slici je prikazan policijski kombi s natpisom: Bomb disposal squad! (Slika nije neke kvalitete, ali Indijci se ne vole slikati i zapravo se ne daju slikati; to ujedno objašnjava zašto nemam više njihovih slika!)
Malo su mi te duge cijevi i ti silni detektori bili čudni i nelagodni na početku, ali su bar davali kakav-takav osjećaj sigurnosti pa sam se ipak ugodno osjećala.
I da skratim i zaključim, u Delhiju sam se osjećala (iako čudno i civilizacijski shockirano!) izrazito ugodno i sigurno. Na tome hvala mojim domaćinima!
|